Interview PRIRODA & DRUŠTVO Tehnologija Zabava

Oleg Maštruko: Hrvatska je super ako si gost, zato pičim u Boliviju i Paragvaj!!!

U jeku nove crowdfunding kampanje s jednim od pionira “sporta” u nas, informatičarem i putopiscem Olegom Maštrukom, popričali smo o planu pokoravanja svijeta fotoaparatom i perom.

 * Pionir si crowdfundinga kod nas. Kako stvari funkcioniraju i postoji li psihološki limit dokle ide “razumijevanje” ovdašnjih žitelja jer se Balkan doima malo specifičnim etnosociološkim terenom za ovu vrstu sponzorstva?

Imam sreću da je moje prirodno okruženje informatika, počeo sam u Bugu, urednik sam medija za IT profesionalce Mreža i autor i kolumnist u IT medijima preko 20 godina. Dakle u tom okruženju vlada nešto brže usvajanje novitada iz svijeta, bez obzira jesu li smartphonei, računalne igre, novi model laptopa ili novi modeli financiranja kao crowdfunding. Ipak, čak i u ovom okruženju, barem kad sam radio svoju prvu kampanju, trebalo je objašnjavati kako crowdfunding radi, čemu služi i tome slično. Autorima projekata koji ne dolaze iz informatičkog okruženja je sigurno teže objasniti svojoj publici što se tu zbiva, ali mislim da to i nije više prevelik problem. Izuzetno mi je drago da su se mnogi upoznali s crowdfundingom preko mojih projekata.

 * Koje stvari najviše prolaze putem crowdfundinga? Umjetnost? Izumi? Kreacija? Putopisi? Humanitarke?

Najviše prolaze stvari u koje se vidi da su autori uložili iskrenost i strast, dva termina koja stalno ponavljam. To su u pravilu neki osobni projekti, s artističkom notom ili bez nje – knjige, putopisi, umjetnost, stripovi… tu je autorima lakše prenijeti strast za projektom, a i cifre koje se traže su obično razumne.

Hardver je lutrija – i za autore i za kupce. Cifre koje se ponekad skupe za hardverske projekte – u što ubrajam sve što je opipljivo, dakle i ruksake, tenisice itd – dakle te cifre su ponekad impresivne, ali obzirom na ogromne proizvodne troškove hardverskih projekata, čak niti velik skupljen novac ne jamči realizaciju. Osobno, gotovo nikad ne bi ulagao u hardver preko crowdfundinga, ali to je u principu samo moj problem. Istina je da ima odličnih projekata, i da je za dizajnere hardvera crowdfunding logičan prvi korak.

Softver – još gore, a nekakvi mediji na webu, ili web stranice – to pak ne ide nikako. Za sve u čemu imate nizak ulazni trošak, teško možete dobiti potporu mase. Web stranice danas može pokrenuti svatko – zašto bi vam itko davao novac za to unaprijed? Tako na to gleda publika, i ne mogu reći da su u krivu. Crowdfunding se oslanja na instrinkte mase, na mudrost grupe, i to obično funkcionira baš kako je i predviđeno.

 * Koje su stvari specifične za lokalno bezicirano kampanjiranje (Balcan exclusive) a koje pogađaju i funkconiraju globalno?

Balkanske kampanje su u prosjeku dosta loše, a najveća grupna mana im je što su – pohlepne. Hrvati kod pokretanja kampanje gledaju neke najuspješnije primjere i pohlepno ih u novčanom cilju žele oponašati, a ne gledaju desetke sličnih kampanja koje su propale. Prvi savjet koji svima dajem je – skromnost. Moje vlastite kampanje, a sad sam u petoj, nadam se da odaju taj dojam skromnosti.

 * Odakle putopisni avanturizam od jednog od prvih online majstora i likova koji su od Buga radili Bug?

Život je putovanje, putovanje je život. Cilj mi je skupiti 100 zemalja u dogledno vrijeme. Glavni motiv mi je fotografija, putopisanje sa snažnom fotografskom notom.

 * Daj nam retrospektivno unatrag još koju insight crticu kroz koju bismo mogli proniknuti u tvoje putešestvije i strasti prije putopizma…što si sve i čega se doticao u životu dosad?

Dugo sam bio urednik, autor i kolumnist u Bugu i Mreži, IT izdanjima, prvo smo u jako davna vremena izlazili samo na papiru, pa smo se postepeno prebacivali na web, a sada se sve više bavimo i organizacijom evenata i konferencija, naravno, s informatičkim temama. U svakom slučaju me zanimaju izdavaštvo, komunikacija i mediji, čak i daleko izvan okvira informatike. Tako sam došao do dva serijala fotografija koji su objavljeni kao knjige, dostupne na Amazonu – Without People, napuštena mjesta diljem svijeta (možete si zamisliti Černobil kao najlakšu asocijaciju na neko takvo napušteno mjesto) i Expiations, religijski objekti svih svjetskih religija. Obe su knjige dostupne na Amazonu. Nakon toga prebacio sam se na Facebook putopise, koji su nekakva kruna svega što sam radio dosad, eksperiment s novim oblicima izdavaštva, koji ne samo što ne idu na papir, već nemaju niti vlastiti web – radi komunikacijske efikasnosti i brzine, sadržaj ide direktno na Facebook, najveću društvenu mrežu na svijetu. Nakon dva ovakva eksperimenta, s pozicije nekog tko ima iskustva u izdavaštvu, mogu reći da je rezultat više nego odličan.

 * A što se ranijih kampanja tiče i putovanja? “Marco Polo – Hrvatska do Pamira” koja je na Croatian Travel festivalu 2016 je dobila nagradu Putni Projekt Godine. Zatim “Mustang na Himalaji: enaA.com – Izgubljeno kraljevstvo”.

Pamir je bio fenomenalan projekt, moj putni partner Francuz Francois i ja provezli smo se džipom uzduž legendarnog sovjetskog Pamirskog trakta, ceste M41, koja ide kroz Tadžikistan i Kirgistan i uz granicu Afganistana preko Pamirske visoravni. Godinu kasnije išli smo u neobično izoliranu provinciju Mustang na Himalaji. Glavni sponzori bili su Muzej Marco Polo iz Korčule i slovenska web trgovina enaA.com, kojima ovim putem još jednom zahvaljujem.

 * Ongoing projekt je El Comandante – 200 godina nesreće. Daj nam ga autorski raspiši u par crta o čemu je riječ?

El Comandante ili Dvjesto godina Fund It Here nesreće je putopis iz dvije najjadnije i najnesretnije zemlje Južne Amerike! Che je mila majka! Dakle plan je otići u Boliviju i Paragvaj, vrludati uzduž i poprijeko  malo džipom, malo pješke, a malo klatareći se na magarcu – prepričati najzanimljivija opažanja i ispucati hrpu fotografija.

Ove dvije zemlje proglasio sam najnesretnijima na cijelom kontinentu, i u naslov stavio parafrazu romana Gabriela Garcie Marqueza, pisca koji vjerojatno najbolje utjelovljuje duh južnoameričke melankolije. Sto godina samoće, dvjesto godina nesreće.

Obzirom na moje malo “pomaknute” putopisne interese, Bolivija i Paragvaj su mi najzanimljivije zemlje kontinenta. Možda niste znali da, iako su bez izlaza na more, obje zemlje imaju mornaricu i zbog povijesnih razloga jako drže do nje. Obje imaju i hrvatsku dijasporu, i to dijasporu s vrlo zanimljivim sudbinama i poviješću. Imaju i još dosta toga zajedničkog i različitog, ali na to ćemo doći na vrijeme…

 * Najprostijim laicima – koliko je crowdfunding zapravo dvajsprvostoljetno žicanje? E stari nemam za upad u disko nje li sad e stari daj pomogni da obiđem svijet?

Kod moje prve kampanje poredba sa žicanjem me dosta nervirala, jer ukazuje da onaj koji je izgovara ne razumije strašno, strašno, baš užasno mnogo toga. Ne razumije Internet, crowdfunding i crowdsourcing, tehnologije i načine da se upregne masa na način koji je prije Interneta bio nemoguć, ne razumije društvene mreže, influencing, utjecaj, klout, marketing i specifično digitalni marketing, ne razumije ni sociologiju ni ekonomiju 21 stoljeća, ni tržište rada, ne razumije fenomene kao Instagram, Snapchat, Uber, Netflix, ne razumije forume, medije… ukratko, ne razumije toliku hrpetinu modernih fenomena da je svaki razgovor ili objašnjavanje zašto je u krivu potpuno uzaludno i nemoguće.

Kako rekoh, u prvoj kampanji, koja je bila pred 3,5 godina poredba sa žicanjem me smetala. Danas me više uopće nije briga, ako netko misli da je to žicanje, smijem se dok sjedam u avion s crowdfundanim projektom iza sebe. Neka takvima netko drugi objašnjava kako svijet Interneta funkcionira, ja sam svoje objašnjavanje odradio, još pred mnogo godina u Bugu.

 

* Ostaju li ljudi povezani nakon crowdfunding kampanja? Donatori mislim ili se stvar raspline nakon kontakta…

Kako kad. Neki donatori su mi prijatelji već i prije starta projekta, s nekima je projekt prilika da se nađemo i obnovimo kontakt. Naravno, i mnoge sjajne ljude sam upoznao preko crowdfundinga i toga što su podržali moj projekt, ili ja njihov.

 * Putuješ puno, eno feedback kaže da je Malnar bio mali igrač spram tvojih težnji. Hoće li bit putopisnih dokumentaraca i video tragova u tom smjeru?

Ako postoji izražajni medij koji mi nikako ne leži – to je video. Bit će tona odličnih fotografija, bit će hrpetine teksta – to mogu obećati, ali video dokumentarce – ne. Svatko ima svoj stil. Moj su pisanje i fotografija. Video mi jednostavno ne leži i ne privlači me. Video je za nogometne utakmice i derneke na vjenčanju, za sve ostalo tu je fotografija i tekst.

* Viđaš svijeta. Daj mapiraj Lijepu Našu i Njihovu na karti svijeta. Koliko je daleka, a koliko vrijedna truda? Možeš li napraviti paralelu s onim s čim si se po putovanjima sretao, vrijedi li ono svugdje pođi kući dođi ili što dalje to bolje?

Hrvatska je super zemlja za doći kao putnik, gost. Nakon što sam vidio silnih mora i planina, mogu reći da zaista nije mit da je Jadran najljepši. Ljepših planina ima po svijetu, ali ljepšeg mora ne. Za stanovnike Evrope, koji ne žele ili ne mogu putovati van granica kontinenta, Hrvatska je jedno od najboljih mjesta koja mogu posjetiti. Nažalost, za nas koji ovdje živimo a nismo samo turisti, stvari su manje vesele. U shvaćanju moderne tržišne ekonomije najgori smo u Evropi, iza Rumunja i Albanaca.

 * Osim puta i svijeta i divljine – daj nam saberi neke od najfora situacija koje bi bile udice ljudima za navlačenje i kuženje tvog điranja – široki dijapazon – od uleta troglavh zmija do muškaraca koji su tvrdili da su žene ili slične bizarluke 🙂

Ovdje ne bi izdvojio ništa posebno, jer je sva prilika da ću fulati, događaja je toliko da je teško izdvojiti neki osobit, uostalom svatko ima svoje favorite. Najbolje se svi koje zanima potraže na Facebooku grupe Marco Polo – Hrvatska do Pamira i enaA.com – Izgubljeno kraljevstvo, pa zatraže pristup, na par dana ako dolaze s DOP-a pristup će biti free.

Ako im se putopisi svide, mogu podržati ovogodišnju kampanju El Comandante – Dvjesto godina nesreće. El Comandate – enter the IGG center.

Anđelo Jurkas

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame