autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO Zabava

Tijelovo: U ime oca, sina, Isuseka i naše srpske gej premijerke

(Foto naslovnica: Vesti.rs)

Vizija

Julijana Cornillon, poznata kao Julijana Liješka, gledala je kroz prozor norbertinskog samostana u debeo, žut mjesec, koji je visio iznad krovova belgijskog gradića Liègea. Bila je 1208. godina i svijet je bio mlad i drčan, pun nadolazeće energije renesanse i šekspirijanskih zanosa, dok su križari, vitezovi jeruzalemski, još uvijek kretali na svoje pohode k svetom grobu. Julijani se učini kao da na mjesecu nešto nedostaje, izoštri pogled i ugleda na samom rubu neku mrlju, što je podsjeti na vrijeme kad se brinula o bolesnicima u leprozoriju, raspadnutih tijela, prištavih ruku i otpalih noseva. Znala je još onda da njihova propala tijela neće takva ostati zauvijek, jer će nakon smrti uskrsnuti sasvim cijela i zdrava, kao što i u euharistijskom slavlju hostija i vino postaju krv i tijelo neumrlog Krista. Pričini joj se odjednom da je i sam mjesec baš takvo raspadnuto muško tijelo, kao i sama Sveta crkva kojoj je pripadala. Vizija joj se obrati Kristovim toplim glasom i zatraži od nje da moli za blagdan Kristova Tijela, Tijelovo. Dvadeset godina kasnije, povjerit će to svojem ispovjedniku, koji će je prenijeti biskupu, i nastat će novi blagdan. Samo 58 godina kasnije, a što je 58 godina – sitnica prema vijekovima – Jacques Pantaléon Trojski, nadbiskup liješki, postaje papa Urban IV i uspostavlja svetost Tijela Kristova na četvrtak nakon Duhova, kao blagdan cijele Rimske crkve, papinskom bulom Transiturus de hoc mundo. Prijelazak iz ovoga svijeta. Nadahnuće za taj čin našao je godinu dana ranije, kad je seoski svećenik u Bolseni s kongregacijom doživio euharistijsko čudo, krvarenje posvećene hostije.

Samo 763 godine kasnije, a što su 763 godine prema tisućljećima postojanja zapadne civilizacije – srpski predsjednik Aleksandar Vučić zurio je u debeo, žućkast mesec s prozora predsedničke palate u Beogradu, nekadašnjem rimskom Singidunumu, te mu se učini da mesec zbori dubokim Putinovim glasom, obraćajući se baš njemu: “Moli da ti se otkrije ko će da bude sledeći srpski premijer”. Aleksandar poče da moli… dok je klečao u dnevnoj sobi pred velikom ikonom Bogorodice s dvanaest žutih zvezdica, teklić mu donese poruku američke ambasade, u kojoj je stajalo doslovce ovo: “Nova srpska prva ministarka bit će lezbejka, Hrvatica”. Aleksandar se uhvati za glavu. Bilo mu je zlo. Vrtelo mu se. ‘Božja reč mora da se ispuni’, pomisli, a i vizija koja ga je postavila na mjesto predsednika godinu dana prije nije ostavljala dileme oko toga. Sumnje nije moglo niti smelo da bude. U poslanici patrijarha Irineja: “Prelazak iz ove regije”, jasno je bilo napisano da će Srbija nakon tranzicije iz komunizma u barbarski kapitalizam, da pređe u drugu zonu integracije s Evropskom unijom, gde će da ojača interese pravoslavnih zemalja u toj multikonfesionalnoj i višejezičnoj zajednici slobodnih naroda. Aleksandar poče u sebi da mrmlja reči zahvale: “pamjati se… vječnaja… vo slavu velikim… knjaz Miloš, carica Milica”. Njegova će vlast odista dugo da potraje, jer ga je svemoćni Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, koji vlada i kraljuje u veke vekova, blagoslovio svojim darovima. Narod će razumeti. Narod uvek razume. Ako i ne razume, mora da razume. I tačka.

Narednoga dana, u petak, vest je publikovana u vascelom tisku i po mrežama – Hrvatica Ana Brnabić iz Stare Baške na Krku postala je nova srpska premijerka.

Andrej Plenković buljio je tupo u velik, mastan mjesec, još donedavno sasvim pun, koji je poput buhtle veselo lebdio nad zagrebačkim nebom. Razmišljao je: “Trebalo bi joj čestitati. Ipak je, jebiga, naša. Ako i nije baš naša, europska sigruno jest. I svjetska. Narod će razumjeti. Narod uvijek razumije.” Ipak, nije bio sasvim siguran kako će narod reagirati ako to učini. Društvo je patrijarhalno do kosti, mandrili napadaju žene na trajektima i deru se kao manijaci da im popuše, i to još zaslužne sportašice s olimpijskim medaljama. O hrvatskim lezbijkama, preimenovanim prikladno u ‘gej Hrvatice’, ovdje se ne smije otvoreno ni govoriti, makar smo navodno zemlja tisuću otoka, pa bi jedan, majku mu, mogao biti baš i Lezbos. Zašto ne Krk, ta zar nije Bozanić odande? To bi moglo pomoći da se stvar shvati kao Božja volja, ali hoće li i grdobna Željkica biti takvog mišljenja? Što će reći onaj mutavi pizdek Hasan? Ne izlazi mu se još iz ormara? Željkica bi mogla ustoličiti praznik Svete Kontracepcije, dovoljno bi bilo pokazivati okolo njenu sliku i nema šanse da itko zatrudni….Takve su mu se misli rojile u glavi i mučile hrvatskog premijera dok je proklinjao Boga u kojeg nije vjerovao, jer kad bi Boga i bilo, slušao bi onog luđaka Košića i opet ne bi bilo dobro. Vlast mu ne bi bila duga vijeka. Kako oprati ruke od toga svega? Bolila ga je glava, zaželio se otrova. Pogleda opet u mjesec i učini mu se kao da je nekako pijan i štuca. Ugleda viziju muškarca s čupavom bradicom jako crvenih jagodica, koja mu nešto bezobrazno odbrusi i odvratno iskrivi usta na jednu stranu, pa namigne. “Ne možete vi meni ništa! Dok je nama ovakvoga pravosuđa!” – odzvanjale su mu u ušima Ćaćine riječi. Tako je. Pitat će Vladu. Vlado uvijek zna što treba učiniti, pa će tako biti i ovaj put. Na kraju, čovjek je na vlasti još od barake, ono od prije što smo obrisali iz dosjea sada dostupnih u arhivima se niti ne računa. HDZ-ovo Sveto Trojstvo i Sveti Špirit Sova i opet će ga nadahnuti Božjom Riječju i spasiti mu Sv. Dupe.

Dan kasnije, g. Thomas Wagner, financijski lešinar, zadovoljno je lupkao prstima po stolu u svojem uredu u tornju na Trgu Dražena Petrovića 3 ispijajući prvu jutarnju kavicu. Sve je išlo prema planu. Ovakve diletante i dudeke još nikad nije sreo u svom životu. Trottel! Popušili su sve što im je nabajao, a najbolje je bilo ono s fantastičnom pravnom državom u Hrvata. Za to si mora odati posebno priznanje. ‘Heil Trump! Napredujemo, izgubili smo jednom, ali sad imamo novi financijski Reich u Americi i te budale nas uopće nisu prepoznale. Mijenjaju ime Titovom trgu, fuck, taj nam je bandit zadao dosta problema, ali svakome zulumu jednom dođe kraj. Koje li lude zemlje, ne rade četvrtkom iza Svetog Trojstva, to jest nedjelje nakon Pentekosta. Ovdje doista štuju ‘Thors’ Day’, dan velikoga boga Tora, mora se priznati. Kako ga ono zovu na svom barbarskom jeziku, Grmoja? Danas je, kao da i samo nebo zna, baš dobro grmjelo’. “Jawohl!”, poviče odrešito u sebi, prasne u smijeh, pa krene dalje nešto zapisivati u notes.

Bio je dan iza Tijelova, takozvano produženo ili protegnuto Tijelovo koje se spaja s vikendom, i po sjenovitim hodnicima koncerna nije bilo nigdje ni žive duše.

Otišle su, reklo bi se, tamo kamo ih je odveo balkanski tranzicijski model, “u tranziciju s ovoga svijeta i iz ove regije” – na produženi odmor, koji će za neke završiti samo u odlasku u inozemstvo iz ove prezadužene regije, doline suza za domaćine i raja za turiste, a za neke i u konačnom odlasku, tamo kamo odlaze ovršeni i beskućnici. Tamo gdje oživljene krvave hostije hodaju. Tijelovo će i dalje u nekom obliku postojati, kao i zapadna civilizacija, već tisućama godina.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame

Nasumična dnevna glupost