autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM POP COOLTURA

Subordinacija: Pendrekom po kompjuteru

Ovo je vrijeme kad se ljudi rado vole pozivati na konzervativnost i tradiciju. Nekad je sve bilo bolje. Znao se red, kako u obitelji, tako i u društvu. Žene su držale jezik za zubima i ustajale kad bi u prostoriju ušao muškarac.Tradiciju nije lako održavati, za to je potreban napor, trud. Fizika nas uči da je entropija u svemiru nužna i svaka se tradicija s vremenom nužno rastače i pretvara u nešto drugo. Promjena se ne može zaustaviti. Ali treba, kako neki smatraju, u tome ustrajati, kad se radi o ‘vječnim principima’.

Jedan od tih principa kaže da policija štiti vlast i hapsi one koji su protiv vlasti. Tako se održava javni red i mir. Podanici su prema vlasti podređeni, subordinirani (od lat. ordo = red) ili podložni kako im i sam naziv kaže, a vlast im je nadređena ili superdinirana.

Načelo subordinacije može se matematički izraziti kao funkcija pendreka koji se bijekcijom preslikava iz ruke policajca na leđa ili glavu podanika, odnosno f(P) = (L,G, x), gdje je x broj udaraca potreban da se podanika dovede u stanje subordinacije. U slučaju da podanik i dalje pokazuje neke znakove nedovoljne subordinacije, postoje i druge zakonske i sudske metode za podvrgavanje. U novije vrijeme, postoje podanici koji više nisu lako dostupni vlasti kojoj su subordinirani. Jedna mogućnost je da se fizički ne nalaze u zemlji, jer su trbuhom za kruhom emigrirali u druge zemlje.

Druga je mogućnost da se nalaze u virtualnom prostoru interneta na IP adresi, pa se njihova nesubordiniranost ne može sankcionirati ‘on d fejs ov d plejs’, kako bi to u komunikaciji s Interpolom nekad, a i danas, rekli naši organi. Ponekad se i obje mogućnosti poklope, na nesreću revnih čuvara poretka. No, ako i nisu poligloti, organi su obdareni sposobnošću čekanja. I vrebanja.

Tako da i dočekaju ono što vrebaju, na primjer kao što je mladić Andreas (21) dočekan pri povratku u Hrvatsku iz Austrije, gdje je na svojem fejsbuk profilu izjavio da će premijera Plenkovića pogoditi kamenom u glavu. Opisani se događaj zbio u travnju ove godine, a uhićenje u lipnju iste godine. Zamislite samo koliko je dugo taj virtualni kamen putovao cyber-prostorom do našega premijera, cijela dva mjeseca!

Dok se neka gastarbajterska ili turistička kornjača pomicala na prijelazu kod Bregane brzinom kornjače, pokušajavući prijeći iz EU-Schengenske zone u Hrvatsku, virtualni je Ahil za njom zaostajao uvijek jedan korak iza, Ahil mic, kornjača mic, Ahil ili Andreas mic-mic, konjača mic-mic, a organi škic-škic, i tako je to išlo dva mjeseca, sve dok se Ahil ili Andreas nije odlučio stvarno vratiti fizički u zemlju svojih predaka i smjesta bio uhićen i sproveden na ispitivanje, ili obavijesni razgovor, kako se to stručno kaže.

Razgovor se vodi, pretpostavljamo, u duhu Sokratove dijalektike, s ciljem dolaženja do istine kroz razgovor:

  • Jeste li vi, Andreas, dana tog i tog na svojem fejsbuk profilu objavili tekst sadržaja “Bacit ću vam kamen u glavu”?
  • Jesam.
  • Jeste li svjesni da ste time počinili kazneno djelo prijetnje službenoj osobi u svezi s obavljanjem njene službene dužnosti?
  • Nisam.
  • Kako niste, a prijetili ste premijeru Plenkoviću bacanjem kamena u glavu?
  • Kamen je, druže ili gospodine policajac, bio virtualan, teoretski. Bacanje isto tako. Znate li vi priču o Ahilu i konjači? Ahil, iako brži, nikada ne stigne kornjaču, iako sporiju, jer koliko god on nju sustizao, ona se ipak pomakne još jedan svoj koračić dalje. I tako se vječno sustižu, on mic, ona mic, on mic-mic, ona mic-mic…
  • O čemu vi to drvite, molit ću vas? Uozbiljite se, na obavijesnom ste razgovoru.
  • O tome da je kornjača virtualna, kao i Ahil. U stvarnosti nema takvih kornjača i u stvarnosti svaki Ahil stigne kornjaču i nabije je na onu stvar kao Mamić. U teoretskim raspravama, radi se o sasvim drugačijem načelu. Ahil ne stiže kornjaču da bi pokazao da postoji beskonačnost, limesi… razumijete me? Učili ste diferencijalni račun, kalkulus?
  • A, kalkovi, kalcij… znam. Diferencijal od auspuha mislite? Pukla mi felga…
  • Vidite, gospodine plavac, ja sam tu rečenicu izrekao sasvim virtualno, bila je upućena virtualnom Andreju Plenkoviću, onom koji je jednako stvaran kao i Kolinda izrezana iz kartona ili Titova bista. Biste li nekoga uhitili jer je prijetio Titovoj bisti? Ne biste, razumije se, jer biste onda morali uhititi predsjednicu republike, a za to baš i niste ovlašteni…
  • Kako to mislite – nije stvaran?! Postoji STVARNI Andrej Plenković, što vi mislite da možete na internetu pisati što god vas je volja i nitko se neće osjećati ugrožen vašim pisanjem? To je vama samo teoretski?
  • Da. Jer vidite, možete li mi pokazati taj vaš internet? Gdje je on? Imipulsi u mreži su internet? Internet je jednako ‘stvaran’ kao i misli u glavi, koje su također električni impulsi u mozgu. Hoćemo li hapsiti ljude zbog impulsa u njihovom mozgu, kad bismo ih mogli pročitati? Realno gledano, impulsi u mozgu postoje samo onoga u čijem mozgu se nalaze. A impulsi na internetu postoje samo za onoga tko piše i onoga tko gleda. Dakle, vi smatrate da je Andrej Plenković osobno pogledao moj status na fejsbuku, problijedio kao krpa, uplašio se, da ne kažem usr’o od tog statusa… Prije će biti da ste vi, u policiji, naknadno pregledavali statuse ljudi na internetu, uočili moj status kao problematičan i odlučili mi spremiti ražanj kao osobi koja prijeti premijeru. Da nije tako, vjerojatno biste Austriji poslali uhidbeni nalog. To jest, ako ste i bili svjesni mojeg statusa još u travnju, vjerojatno niste poslali nalog, jer bi vam se policija u Austriji smijala. Jer, vidite, uhititi nekoga zbog statusa koji je poznat samo njemu i nekolicini prijatelja ili vaših doušnika, jednako je razumno kao i uhititi Ahila jer je sustizao kornjaču. U filozofskoj teoriji. Ahil nikada ne sustiže kornjaču, kao što ni moj zamišljeni kamen nikada ne bi pogodio premijera Plenkovića, ali vaš pendrek mene može pogoditi, budući da se vama ne sviđa ono što sam ja zamislio o kamenu i Plenkoviću. A to, u Europskoj uniji, nije uopće zabranjeno zamisliti: sasvim je dopušteno pisati ono što druge uznemiruje, pa i vrijeđa. Vi, dakle, smatrate da je svaka rečenica na fejsbuku ima realnu težinu, ali ne čudi vas kada od par tisuća prosvjednika na fejsbuku na kraju bude samo par desetina prosvjednika na Trgu?
  • Mi moramo provoditi zakon.
  • Onaj o prekršajima protiv javnog reda i mira, iz deves’prve godine ili još ranije, u kojem su kazne propisane u njemačkim markama (DM)? Onaj po kojem je sasvim normalno dočekati na aerodromu ratnog zločinca, a kažnjivo je vikati mu “Sotono!”, jer to uznemirava javnost? A eto, ako su u vas još njemačke marke realne, onda me više ništa ne čudi. Samo predlažem da me kaznite u šilinzima, imam nešto tog lima po kući iz davnih dana.

Mark Zuckerberg bi na sve to rekao: “Who the fuck is Andrej Plenković?” Uostalom, po čemu je država koja svoje kazne i dalje, 2017. godine, obračunava u njemačkim markama – stvarna? Možda je to virtualna, zamišljena država, ona koja je kao kamen ili Ahil krenula iz točke A da će biti državom, ali nikako nije dobacila do prve kornjače ispred sebe u zamišljenoj točki B u Europskoj uniji (recimo, Bugarske). Ahil mic, ali kornjača mic, Ahil mic-mic, ali kornjača mic-mic-mic…

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame