Interview KOLUMNIZAM Politička aktuala PRIRODA & DRUŠTVO

Feljton, vol. 11: Mladi iseljenici: Dino S. (Irska)

Početak serijala je ovdje.

Irska je zemlja koju danas percipiramo kao primarno odredište mladih iseljenika. Opjevana čak i u novijim pjesmama, poput Postolara Trippera, kao iseljenička destinacija Irska nudi prije svega prosperitet. Dopustite da pojasnim koliko je Irska bila gažena i u što se pretvorila.

Sjeverna Irska je do 1922. imala zajedničku povijest s Republikom Irskom. Irci su jedan od rijetkih naroda na zemaljskoj kugli koji su katoličanstvo primili mirnim putem. Katolička vjera, iako je mirno integrirana i postala dominantna religija, kasnije je bila razlog mnogih napada i nevolja koje su zadesile Irsku. Naime, 1171. Engleska je izvršila invaziju na Irsku, sebi susjedni otok. U 16. stoljeću engleski kralj Henrik VIII postao je kraljem Irske (onaj iz Shakespearove drame). 1584. Englezi su započeli “plantation” (koloniziranje). Bilo je to čišćenje Iraca iz nekih dijelova zemlje, konfiskacija njihove imovine te potom naseljavanje tih područja pouzdanim doseljenicima (Englezima i Škotima). Zašto su Englezi sve to radili? Zbog straha da bi katolička Irska mogla biti polazna točka katoličkoj Španjolskoj i Francuskoj za napad na britanski otok. Naime, Henrik VIII je ekskomuniciran od pape Lava X, koji ga nije pristao rastati on njegove žene koja mu nije mogla roditi sina. Premda je do tada papa Henrika nazivao Braniteljem vjere jer se ovaj ipak borio protiv reformacije Martina Luthera. E da, papu je dodatno pritisnuo Karlo V, španjolski kralj. Dosta o tome.

Započelo je teško razdoblje za Irsku. Englezi su ih sustavno izgladnjivali, protjerivali, ubijali, silovali žene, pokrali im zemlju i imovinu. 1800. godine stvoren je Act Of Union (Zakon o ujedinjenju). Irska je priključena Engleskoj, Walesu i Škotskoj. Nastalo je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske. 1905. osnovan je Sinn Féin (Mi sami), najznačajnija stranka sjevernoirskih katolika. Počeo je rat za irsku neovisnost protiv engleskih okupatora. Irska Republikanska Armija (IRA) stvorena je 1919. od dotadašnje organizacije Irskih volontera, a nakon tisuća i tisuća mrtvih ljudi i uništenih obitelji. IRA nije mogla ni biti legitimna vojska jer je Irska bila “samoproglašena” republika. Jedina preostala taktika borbe postao je terorizam, premda je teror nad irskim stanovništvom od strane Engleza bio neusporedivo gori. 1921. stvoren je Anglo-irski ugovor koji je zaživio 1922., a kojim je potvrđena suverenost Slobodne Irske Države (postala je dominion) te je stvorena Sjeverna Irska koja je ostala u sastavu UK.

Irska je u Drugom svjetskom ratu odabrala ostati neutralna (Njemačka im je u nekoliko navrata u povijesti pokušala pomoći u osamostaljenju). Sjeverna Irska i danas je dio Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije (ah, te ideje “velikih” država). U Irskoj se narod politički može dijeliti na katolike (nacionaliste, republikance) i protestante (unioniste, lojaliste, one koji žele ostati pod vlašću UK-a). Čak i imena nekih gradova ne priznaju svi, poput Derryja, tj. Londonderryja, poznatog po sukobu iz 1969. i Bloody Sunday iz 1972. (događaj opjevan u pjesmi U2). Englezi su uveli internaciju 1971. kao oblik borbe protiv neposluha, čime su mogli zatvarati ljude bez ikakvog suđenja. Vjerujete li i dalje općeprihvaćenoj tezi o “krvoločnim” irskim teroristima?

No, skočimo do sadašnjosti. Danas je situacija drastično bolja. Od 2007. godine, susretom katoličkih i protestantskih vođa, Sjeverna Irska napokon ima vlastitog premijera. Britanska vojska se povlači. Irska je članica EU od 1973., službena valuta danas je euro. U Irskoj živi oko 4,6 milijuna ljudi, u Sjevernoj Irskoj još 1,7 milijuna. Namjerno pišem o obje jer ih smatram cjelinom, bez obzira na službeno stanje. Glavni grad Irske je Dublin, dok je glavni grad Sjeverne Irske Belfast. Irska je do 1980. zaostajala za Engleskom, kao i za Europom. U 20-ak godina dostigla je Ujedinjeno Kraljevstvo po razvijenosti. Danas je drugi najveći izvoznik računalnih programa. Kupovna moć Iraca je danas veća nego Šveđana, Nijemaca, Francuza, Britanaca ili Talijana.

Stoga, može se. Može se kad se hoće i kad se odluči. Dakako, ključna je politika, a politika je, kao što stalno ponavljam – samo posljedica mentaliteta naroda! Nije ni čudno, naposlijetku, da mnogi Hrvati sele u Irsku. Jedan od njih je i moj imenjak, Dino. Dijeli li on entuzijazam i vjeru u irski prosperitet, što smatra o Hrvatskoj i svom preseljenju, pročitajte u odgovorima.

1) Koliko imaš godina, kada si doselio u zemlju gdje trenutno živiš, i u koju zemlju?

– 35 godina. 01.04.2015. sam doselio u Irsku.


2) Koji je razlog odseljavanja iz Hrvatske?

– 12. 1. 2015. sam sa suprugom kurio đoku na balkonu našeg stana, bili smo na našoj loggi. S televizije je dopirao govor Kolinde gdje je rekla nešto u stilu da ćemo bit najnaprednija zemlja određenog geografskog područja (zaboravih kojeg). Odlučili smo tada ustupiti svoje mjesto u zemlji prosperiteta nekom čija bi to bila šalica čaja. Naša, naime, nije bila.


3) Što si po struci?

– Ekonomist.


4) Čime se baviš u svojoj novoj zemlji? Jesi li zadovoljan time?

– Komercijala, isto šta sam i doma radio. Ovisi šta misliš pod zadovoljan. Državom, ljudima, plaćom – da, zadovoljan.


5) Planiraš li se vratiti u Hrvatsku?

– Da, kad prestanemo bit najnapredniji.


6) Pratiš li što se događa u Hrvatskoj otkad te nema?

– Da.


7) Generalno gledajući, misliš li da je odluka o odlasku bila dobra?

– DA.


8) Misliš li da Hrvatska pruža bolju perspektivu u budućnosti, ide li na bolje?

– Il stoji na mjestu il je otišla unatrag. Recimo, jako je ohrabrujuće vidjet da nezaposlenost opada. Ponosam sam što sam doprinjeo tome, malim dijelom, svejedno, ponosan.


9) Koja je glavna prednost u novoj zemlji u odnosu na Hrvatsku?

– Kad odem na godišnji, nitko iz firme me ne zove na mobitel. Ponavljam, kad odem na godišnji, nitko iz firme me ne zove na mobitel.


10) Koji su nedostatci u novoj zemlji u odnosu na Hrvatsku?

– Fale mi pekare naše.


11) Družiš li se s Hrvatima u novoj zemlji?

– Da, ali puno rjeđe nego s Ircima. Upoznat druge kulture je bio jedan od glavnih ciljeva putovanja.


12) Imaš li, ili planiraš, osnovati obitelj, i gdje se vidiš za 10 godina?

– Obitelj imam, to smo žena i ja. Proširit ju planiram, za 10 godina ću najvjerojatnije u Hrvatskoj copy-paste-at šta mi se tu sviđa i prilagodit našem podneblju.


13) Pratiš li političku situaciju nove zemlje? Kakav stav imaš prema istoj? Uzrujava li te?

– Ne. Gotovo nema dana od kad sam došao da se nisam razgovarao sa Ircima. U niti jednoj prilici nitko nije načeo temu politike.


14) Glasuješ li na izborima u Hrvatskoj?

– Nekad da, nekad ne.


15) Glasuješ li na izborima u novoj zemlji?

– Ne.


16) Imaš li status državljanina nove zemlje? Želiš li ga?

– Ne. Ne želim, al ga želim za djecu. Želja mi je ovdje svoju suprugu oplodit.


17) Što bi poručio mladima u Hrvatskoj?

– Da rade na smanjenju nezaposlenosti.


18) Ima li Hrvatska potencijala nadmašiti zemlju u kojoj trenutno živiš, i na koji način?

– Nadmašiti u čemu? Sam pokušaj odgovora na sve načine nadmašivanja koji mi se vrte po glavi bi uzeo nekoliko ekrana, and we don’t want that, do we?


19) Što bi se trebalo promijeniti u Hrvatskoj da se poželiš vratiti?

– Ništa, vratit ću se 100%. Naime, netko mi je nekad odgovorio na moje pitanje “što je život?” da je život “odluke i sjećanja”. Previše prelijepih sjećanja je u Hrvatskoj. Volim sjećanja = volim Hrvatsku.


20) Nedostaju li ti obitelj i prijatelji iz Hrvatske?

– Gotovo ne. Od kad sam otišao, pričamo više nego ikad.

Dino Tremens

Glumac, reper, slam poeta, turistički pratitelj, stipendirani student, ljubitelj neobičnih sportova i aktivnosti (snowboard, biciklizam, kečeri, MMA), vozač, avanturist, ljubitelj hrane... Rođen i živi u Zagrebu, bla, bla... Život je lijep ako se tako postaviš prema njemu. To je sve što zna o sebi.

Komentari

Reklame