Aktualno Festivali Glazba inmediasres showbiz Zabava

DOP Live: De finito IN music festival 2017 – Neka postoji i bude bolji, Foo Fighters se čekaju 2018

Nastupima raspoloženih britanskih dance rockera Kasabian i prije njih šarmantno limitiranih deračkih londonera Slaves zaključen je zadnji dan In music festivala uz klasične podjele dojmova i doživljaja publike koji su bili od oduševljenih do negativno kritično raspoloženih. Osobne razloge i procjene na stranu festival se relevantnim izborom headlinera, repriziranjem Arcade Fire i prvim dovođenjem Kings Of Leona potvrdio kao meta i jedan od atraktivnih B/srednjih festivala kapaciteta do 30 000 ljudi po danu.

Treći dan nije izdržalo bez tradicionalnog potopa. Svake godine, otkad je pamtivijeka nebo se grdo uroti protiv organizatora IN music festivala pa saspe strahovitu neveru. Bez ulaska u religiozne sfere to već postaje tradicijom toliko simpatičnom da bi ljudi festivala mogli programski porazmisliti ubaciti neke simpatične intervencije vezane za ljubljenje s kišom i prolomima oblaka tih dana kad se planira sljedeće 13. izdanje 2018.

Ono što smo vidjeli je gomila ljudi i raznovrsnih bendova. Kombinatorike nastupa na 4 pozornice (glavna, world, hidden i balkan), zgodne vanglazbene intervencije s teatrom mogli bi dopuniti i drive in kino projekcijama za naredne festivale. Headlineri nisu razočarali, dapače.

Arcade Fire su dokazali zašto su referentno jedan od najuzbudljivijih i najboljih svjetskih bendova trenutka, njihova plesnog trenutka.

Kings Of Leon su zaludjeli šiparice, djevojčice i ljubitelje nakremanog rock and rolla s premazima melankolije u vrlo korektnom i profesionalnom setu, dok su brit dance rockeri Kasabian pečatirali status sljedećih Primal Scream bez ikakve potrebe ustručavanja etikete benda koji relativno pristojno spaja rock riffove i dance matrice.

ALT J su sve osim bezličnog pop benda. Uz puno unjkanja i kmečanja momcima se ne može oduzeti trud biti drugačijima, a uz pjesme poput fantastične “3www” i posljednji studijski album “Relaxer” to im u razvojnim godinama ne bi trebalo biti problemom kada će se morati otrgnuti B pop Radiohead meets Smashing Pumpkins etikete.

O irskim miljenicima Flogging Molly i njihovoj eksploataciji “drink beer” momenta i narodnjačkih punk fora već se dovoljno puta čulo, ali kako ih narod mazi jednako kao Joleta i Zaka, zašto ih ne ponavljati. Michael Kiwanuka nije zabolio sa svojim Pink Floyd meets Curtis Mayfield momentom spajanja organskog soula s psihodeličnim gitarističkim spleenom, a simpatični blesani Slaves u limitiranom dva nstrumenta izdanju morat će ubijati daleko više za povrat mimo šarmantnog osmijeha.

Kao i svake godine nađe se pritajenih favorita čije nastupe nisu lovili masovno ali se nametnu kao jedni od najboljih nastupa festivala. Ove godine show su krali Public Service Broadcasting ekipa konceptualno navudrena na svemir, kozmonautiku, instrumentale, matrice, samplove, post new wave sound, nešto od čega se pleše i klma glavama u znak odobravanja. Na skrivenoj pozornici još su prodefilirali zabavni nizozemski St. Tropez.

Od domaćih i regionalnih snaga puno se pisalo o Rundekovom oživljavanju “Apokalipso” albuma s proširenim bendom, no dočekali smo Bregovića u njegovom plehnatom izdanju i “šaja” momente za raju, Repetitor uz galon međusobne energije bivaju požderani od lošeg razglasa i prebučnih treštećih gitara, ali publici ne smeta, daju im jedan od najvećih hukova festivala.

Strange imaju vrlo specijaliziranu publiku na relaciji ljubitelja Bambi Molestersa i Walkaboutsa, a inozemni feel neće pogubiti zbog iznimno dobre recepcije i sklonosti od kritike do kužera. Na skrivenoj pozornici moglo se čuti od domaćih alternativaca Them Moose Rush kojima se proriče pečat next big thing u našoj domeni naravno, rock revizioniste Grandiose Delusions, riječane Black Room, sve do prekrasne splitske akustik kantautorice Billie Joan.

Suma sumarum, bez prenapuhanih brojaka, svaki dan je zagrebačkim Otokom mladosti na zagrebačkom Jarunu prošetalo između 20 i 25 000 ljudi. Svakoj razumnoj gradskoj ekonomiji bilo bi jasno što to znači. I kao takvom trebalo bi ga podržati u ekonomskom razvoju i sistemskoj podršci.

A s obzirom da za Coldplay, Foo Fighters ili Radiohead nemaju ni organizacijske kapacitete a ni love, za konstruktivnu raspru oko toga koga nije bilo, koga bi trebalo ponoviti ili opet vidjeti, za sljedeći festivalski krug o sure shot headlinerima ili bliskim imenima za drugu pozornicu porazmisliti o line upu slijedećeg tipa kako bi se grinterima ili nezadovoljnicima izbora lako zatvorilo:

Main Stage:

THE CURE ili DEPECHE MODE

GREEN DAY ili PEARL JAM

RED HOT CHILI PEPPERS

GORILLAZ ili AT THE DRIVE IN

NICK CAVE & THE BAD SEEDS ili PAUL WELLER

JESUS & MARY CHAIN ili QUEENS OF THE STONE AGE

ICE CUBE ili SNOOP DOGG

LORDE ili LANA DEL REY ili FEIST

HAUSTOR – revival u originalnoj postavi spojiti Sachera i Rundeka opet na stage

World Stage:

SLEAFORD MODS

RANCID

M.I.A

EDDIE VEDDER solo ili DAVID BYRNE ako ga se može aktivirati

THURSTON MOORE

Anđelo Jurkas

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame