Glazba Kritike

Ride: Weather Diaries – osrednji comeback prvoboraca shogazea

Nakon My Bloody Valentine i Slowdivea, na red za objavljivanje povratničkog albuma došao je i treći najvažniji bend izvorne shoegaze scene, oxfordska četvorka Ride. Prije nego što se, međutim, posvetimo samom materijalu, važno je napomenuti nekoliko stvari.

Ride su u glazbenom smislu sa shoegazeom raskrstili već na drugoj ploči, alter-pop dragulju „Going Blank Again“, nakon čega su se pretvorili u retro psihodeličare koji su i izgledali i zvučali kao da ih je netko vremenskim strojem prebacio direktno iz Swinging Londona ili Haight-Ashburyja šezdesetih. Taj je „facelifting“ iznjedrio prosječni „Carnival Of Light“ i degutantno lošu „Tarantulu“, album koji je ekipa iz Creation Recordsa iz svog kataloga izbrisala poslije samo tjedan dana pretvorivši ga u otužan epitaf bendu koji je na prijelazu osamdesetih u devedesete oduševljavao fuzzom i feedbackom natopljenim gitarama te osjećajem za melodiju kakvog se ne bi posramili ni veliki im uzori The Stone Roses. Samim time, očekivanja od njihovog reuniona, posebno onog studijskog, nisu bila prevelika pa ne treba čuditi što su ih Mark Gardener, Andy Bell, Loz Colbert i Steve Queralt uspjeli ispuniti čak i osrednjim albumom poput „Weather Diaries“.

Kao prvo, svakako treba pohvaliti što Ride ni u kom slučaju ne planiraju živjeti na staroj slavi i snimati remakeove „Going Blank Again“ ili legendarnog debija „Nowhere“, već gotovo svaka od ovih 11 pjesama za njih predstavlja izlet u nepoznato, u glazbene forme i žanrove koji trenutno dominiraju rock scenom na Otoku. U tome im je pomogao DJ Erol Alkan čija je produkcija njihov zvuk modernizirala i približila aktualnim indie perjanicama, što se, nažalost, prilično rijetko pokazalo dobrom odlukom. „All I Want“, primjerice, bio bi sasvim solidni primjerak dream popa da ga nisu upropastili nepotrebno ubacivanje programminga i neizrecivo iritantan glasovni efekt koji se provlači kroz čitavu pjesmu. Žešćim stvarima poput „Lateral Alice“ postali su još jedan od nebrojenih bendova inspiriranih ostavštinom braće Reid i The Jesus and Mary Chaina, dok eksperimentalnije predstavnike gitarskog zvuka današnjice evociraju u „Charm Assault“ i „Rocket Silver Symphony“, skladbama u kojima ćete povremeno nabasati čak i na utjecaje prog rocka.

Od samih sebe, srećom, ipak nisu uspjeli sasvim pobjeći pa u „White Sands“ i naslovnoj skladbi prepoznajemo sanjivu ljepotu ranih uboda „Drive Blind“ ili „In A Different Place“, dok bi nježni indie-pop „Cali“ i uvodna, pomalo Cureovska „Lannoy Point“, da su napisane kojih četvrt stoljeća ranije, zasigurno popravile ocjenu „Carnival Of Lighta“.

U konačnici, „Weather Diaries“ je ispisao puno ljepše završno poglavlje priče o Rideu od „Tarantule“ i iznjedrio nekoliko pjesama koje na set-listama predstojećih koncerata pokraj klasika iz najboljih dana neće djelovati slabašno i neugledno. Više od toga nismo mogli ni očekivati. (Vedran Harča)

6/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame