autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM

Hrvatska puca u 3 P.M.

Dan nezavisnosti: Hrvatska puca – ali ne po šavovima.

Upucani, skakači s balkona i utopljenici

Nedavno je majka zadavila vlastito trogodišnje dijete, sina, i ostavila ga u plićaku kao da se samo utopilo. Socijalne službe, izgleda, nisu previše savjesno odradile svoj posao. Prije neki dan ratni veteran, da ne velimo branitelj, ubio je iz kalašnjikova hicima u noge, pa zatim rafalnom paljbom, psihijatra s kojim je živio u istoj kući na Rabu. On (Srđan S., 48) u prizemlju, sam s puno mačaka jer ga je bolja polovica koju je prebio ostavila razočarana tim događajem, a cijenjeni psihijatar Rakić sa ženom na katu. Žena se od sigurnog upucavanja sa smrtnim ishodom spasila iskakanjem s prozora u grudnjaku i gaćama, te je sva polomljena čekala dolazak hitne pomoći, kojoj podivljali Srđan nije dopuštao pristup. U međuvremenu, interventna policija se, kupivši redovnu kartu za trajekt, vozila laganini prema otoku. Drugačije nije bilo moguće, a i ne može se nešto drugačije zamisliti u ovakvoj zemljici dembelijici. Ovakvi događaji postaju sve više naša crnohumorna svakodnevica. Netko bi rekao da nije u redu čačkati po intimi unesrećenih obitelji. Kao da nismo ionako svi već unesrećeni. Možemo li sami sebe pogledati u ogledalo, pa pročačkati po vlastitoj intimi, ili nam je i za to već potrebna mentalna proteza? Selfi-stick za samoanalizu i samopromatranje, kad sebe ionako više ne možemo dotaknuti ni štapom. Na televiziji ili radiju čut ćemo istovremeno smiren i samopouzdan glas premijera Plenkovića koji nam ‘u leru’ i natenane objašnjava kako svakog dana usvajamo sve više politika Europske unije.

Svekoliki napredak u p.m.

U svakom pogledu svakoga dana sve više napredujemo. I rastemo kao zelena trava. Kao Titovi pioniri. Jedino, Tita i pionire više nije uputno spominjati, jer uskoro kreće ORA – radna akcija lustracije na inicijativu postarijih anti-antifa omladinaca (ostarinaca?), na čisto pojavnoj i površinskoj razini uklanjaanja simbola, mijenjanja imena ulica i trgova. Pod geslom: Mi mijenjamo ploču, ploča mijenja nas. Ili tako nekako, po uzoru na prugu Brčko-Banovići, samo ovaj put bez pruge. I bez nekog plana u vidu. To će, dakle, biti obavljano kao i 90-ih godina, stihijski, ili kako bi rekao onaj lik iz vica: “Nema log’ke”. Jerbo nema ni Muje da postavlja cijevi, nego samo Hase koji mijenja ploče s imenima ulica i trgova, pa kako kome zapadne. Kome Jure, a kome Boban, kom obojci, kom opanci, ili kako bi rekao ‘lingvist Miš’ sa zubima na parove razbrojs’, jedan od likova s ceremonije postavljanja spomen-ploče ‘antifašistu’ Juri Francetiću, ‘Hitler je oslobodio Hrvatsku i skinuo beogradsku čizmu s jarma. Za tu izjavu, ‘bemu miša, treba i njemu neku ploču postaviti. Ne Hitleru, nego Mišu. Drugi lik, Baraba, smatra da “ustaša” znači na Isusovom jeziku “gospodin čovjek”. A Baraba vjerojatno slijedom iste log’ke znači Isus. Ne znamo pouzdano, sve dok aramejski konačno na inicijativu saborskih zastupnika “Nezavisnih” ne postane službeni jezik u Hrvatskoj. To nas ne treba uopće čuditi, jer osim što smo tu još od stoljeća sedmog, imamo i iransko, gotsko, i tko zna kakvo još bliskoistočno porijeklo, a vjerojatno nas je i sam Isus alias Baraba napravio nekom zgodom dok je objašnjavao par stvari Mariji Magdaleni. Prema tome sudeći, jedino će, predsjednici, Todoriću i Bogu hvala, biti dopušteno jesti srpske čokoladice Pionir, a sve ostalo će se smatrati teškom uvredom i klevetom na “Isusovom jeziku”, da ne kažemo kletvom, koja će biti kažnjiva po kanonskom zakoniku i vatikanskim ugovorima. Naime, objavi li tko nepoćudan status na fejsbuku bit će namah priveden i protiv njega će biti podnesena prekršajna prijava za remećenje javnoga reda i miša. Pardon, mira. Piše nam se svijetla budućnost. U mišjim rupama.

Primjena zakonodavstva EU-a na prekršajnoj materiji i koncesijama

Elem, kako bi se izbjegli prigovori Europske komisije zbog kršenja slobode izražavanja, primijenit će se sistem sličan već poznatom u prometnim prekršajima – ‘prekršaj na fejsbuku’ će se snimiti, kazna će biti poslana počinitelju čiji će se identitet utvrditi IP adresom, a FINA će automatski ovršiti pripadajući račun. Od IP adrese. Prosječan se čovjek u čudu pita kako država s jedne strane može biti tako efikasna kad se radi o teroriziranju ili ovršavanju vlastitih građana, a s druge strane tako nesposobna kada treba izaći na intervenciju, pomoći socijalnim slučajevima i problematičnim osobama, ili sačuvati nečiji život. Kako nas uči teorija menadžmenta, jedna vrlo značajna teorija kao što je nekad bio TIPSS, važno je znati odrediti prioritete, a životi ljudi i njihove sudbine ovdje su na dnu zamišljenog popisa prvenstva. Umjesto njih, na vrhu popisa su dugovi, imovina, represija nepoćudnih. U skladu s time su i zakoni – vječni prekršajni zakon sa zadnjom izmjenom iz 1994. godine, u kojem su kazne još uvijek izražene u njemačkim markama (DM) i novi zakon o koncesijama koji omogućava koncesije i na pomorskom dobru. Naći će se tu i koji učeni profesor upravnog prava na fakultetu koji će ustvrditi da nitko nema pravo ograditi plažu ili nekome zabraniti pristup u onom priobalnom pojasu tik do mora, jer je takvo pomorsko dobro zajedničko. Nije jasno tko bi takav zakon trebao provoditi ako bi netko zaista došao na zamisao da nešto ogradi i zabrani pristup kupačima na svojem ‘dobru’. Onako američki, kaubojski, s natpisom “zabranjen pristup nepozvanima” No trespassing. Or I shoot. Natpisa kakvih u SAD-u ne nedostaje, a u Trumpovoj Americi će ih biti još i više. Možda interventna policija koja će za takvu priliku nabaviti poseban trajekt ili možda traktor da se njime doveze do prekršitelja? Ili će i policiji biti pristup zabranjen, jer će vlasnik koncesije unajmiti zaštitare koji će policiju uljudno uputiti da svoje probleme sa zakonom riješe na sudu. Koji je u ovim krajevima nešto sporiji od trajekta s Ugljana na Pluton. Kao da već nismo vidjeli slične slučajeve zabrane promatranja sunca kroz ogradu oko Kulmerovih dvora.

Javnosti nema tko da piše

Kako god bilo, znatiželju javnosti i dalje će zadovoljavati priče o braniteljima koji ubijaju psihijatre, u kojima su svi nekako sudbinski povezani i isprepleteni tko zna kakvim međusobnim privatnim aranžmanima, ucjenama, prepirkama, sudskim postupcima, ljubavnim vezama. O tome, ipak, neće biti filmova ili serija, jer smo previše indolentni mužeki da bismo ih sami napravili. Ljudski život ipak ovdje nije vrijeden trošenja par metara celuloidne trake ili digitalnog zapisa na serveru. Ima nas još, a bit će nas i sve više kad krene uvoz ljudske mase iz Afrike i Azije, iz još većih vukojebina nego što smo sami. Koga boli briga za onih sto tisuća iseljenih u Njemačku, za one što čiste i peru po Irskoj, samo ako uplate porez državi koju vole i pošalju doma dovoljnu količinu eura i nakupovane krame. Intima privatnih gazdi i dalje će ostati zaključana iza ograda njihovih privatnih koncesija na našem dobru i mi na nju nećemo imati ni koncesiju niti ikakvo pravo utažiti svoju znatiželju. Psihopata ima svugdje, ima i crnog humora i zločina u čiji smo ritam s tranzicijom uskočili, ali šutnje poznate u nekim krajevima kao ‘omerta’ ima tek ponegdje na zemljinoj ploči. U neposrednoj blizini slonova na kornjači na kojima stoji.

Ako bi pak O’Brien iz 1984. Vinstonu rekao da zamisli budućnost kao čizmu koja zauvijek gazi po ljudskom licu, budućnost Hrvatske mogla bi se zamisliti kao ogromni mentalni tepih pod kojeg se metu sva događanja, sve ljudske intime i sudbine. Zauvijek. Jer smo nebitni. Jer nemamo ništa na računu. Jer smo ružni. Jer uporno glasamo za one koji nam se rugaju. Sve dok ne počnemo stvarno pucati. Neki će početi pucati iz kalašnjikova i drugog oružja koje policija na trajektima nije oduzela vječnim braniteljima (je li i to nešto kao ‘vječni student’ koji do smrti ima sva studentska prava?), nakon će pucati ponos za to sve, a neki će, možda početi pucati od smijeha.

Na kraju, što nam drugo preostaje nego da se sami sebi smijemo, ako nemamo para ni za rashodovani kalašnjikov, o thompsonu ili nečem boljem da se i ne govori.

Pa da s Kolindom i Trumpom na čelu – naprijed – proslavimo pucnjavom američki Dan Nezavisnosti 4. srpnja ili nešto drugo, važno je, jebi ga, da se nešto slavi. Jer Zakon je. Jer riječ je Gospodnja.

Šeks bio s vama i duhom vašim – idite u miru. Ili snimite neki film o tome.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame