auto moto autorski tekstovi KOLUMNIZAM PRIRODA & DRUŠTVO Sports

Uvijek je drugi kriv!

Prvo i osnovno pravilo prometa: budi drugima predvidljiv!

Prije koji sat poginuo je biciklist na križanju Branimirove i Heinzelove. Mlad dečko je umro. Poginuo od udarca automobila. Možda sam ga i poznavao jer poznajem mnoge bicikliste. Nadam se da nisam.

Između ostalih aktivnosti pomoću kojih preživljavam radim i kao vozač kombija. Svaki dan sam na cesti. Vozim i auto. Često. Vozim i bicikl, čini mi se stalno jer to mi je strast. Svako malo vozim od Trešnjevke do Dubrave, Borongaja, obožavam bicikliranje. Često sam baš na tom raskrižju. I da, i mene je pokupio auto. Ne tamo, već na raskrižju u blizini, gdje nema semafora pa bi najviše opreza trebali imati vozači automobila.

E, sad, stanje u gradu je takvo kakvo je. Nismo Nizozemska. U Nizozemskoj je sve podređeno i predodređeno biciklističkoj infrastrukturi i njihovoj prednosti. Kod nas nije tako. Otvorite bilo koji portal s vijesti o biciklističkom udesu, vidjet ćete hrpu kritika i pljuvanja po biciklistima. Neki će pljuvati vozače, a neki čak i pješake. Svatko udara po svakome. I to sa stopostotnim uvjerenjem da je baš u tim “drugima” problem.

Za razliku od histeričnih baba i sličnih komentara, ja kažem: NE – nisu krivi biciklisti! NE – nisu krivi ni vozači! NE – nisu krivi ni pješaci! Zapravo, nitko od njih nije više kriv nego drugi. Znam o čemu govorim jer govorim iz prve ruke, nakon tisuća kilometara i mnogih godina iskustva u svim navedenim ulogama.

Krivo je to što gotovo nitko ne razmišlja o drugima. Tek smo nedavno postali koliko-toliko biciklistički nastrojen narod, tek kroz zadnjih nekoliko godina raste količina biciklista, o biciklističkim stazama i infrastrukturi bolje da ni ne pričam. Trend biciklizma još će rasti, i to puno. Kasnimo za svijetom, a u razvijenim zemljama biciklizam još više jača, ponegdje već nadmašuje motorni promet.

Idemo malo o kulturi vozača?!? Mene je čovjek udario autom na zebri jer je gledao samo sebi slijeva kako će se uključiti na glavnu cestu iz sporedne. Naišao sam mu zdesna i rasturio me. Imao sam veliku štetu na biciklu i nekih mjesec dana su me boljela rebra. Uzalud i crvene crte na zebri – koje znače da ne moraš silaziti s bicikla, slobodno vozi preko raskrižja na crvenoj traci!!! Što nažalost ne znači puno jer većina vozača auta uopće nemaju u svojoj svijesti bicikliste i njihovo gibanje. Čini mi se da većina ni ne primjećuje crvene staze na raskrižju. Čak ne znaju ni da se ne mora silaziti s bicikla preko zebre gdje je zacrtana biciklistička staza, koja nije uvijek crvena, nekad je obilježena samo bijelom isprekidanom linijom.

O kulturi biciklista?!? Zašto se voziš po pločniku, oko terasa kafića, oko vrata haustora? Kad-tad će izaći neki pješak kojega ćeš strefiti. Vozi se lijepo po žutoj traci, s unutarnje strane tramvajske pruge ako nema biciklističke staze. Ako si biciklist valjda si brži od tramvaja, a na ovaj način najmanje smetaš vozačima i pješacima. Možda je zastrašujuće na početku, ali nakon dva dana se već privikneš. Zašto neki nemaju svjetlo? Tko će te primijetiti u sumrak ili po noći? Nisu ni biciklisti potpuno nevini. Osim toga, neki voze potpuno nepredvidivo.

Ajmo o kulturi pješaka! Koliko puta hodaju potpuno nesvjesni okoline, drugih, a osobito biciklista. Tamo gdje i postoje biciklističke staze pješaci vrlo često hodaju po njima. Još kad projuriš kraj njih nešto buncaju, misleći valjda da su oni bogovi svega što nije cesta. Bulje u one mobitele i krivudaju lijevo-desno, ako mu prilaziš odostraga nemaš pojma kamo bi taj mogao zakoračiti sljedeći korak.

Dakle, prestanite pljuvati jedni po drugima! Svi su jednako krivi dok optužuju druge i misle da su samo oni u pravu! Može se normalno hodati, normalno voziti bicikl, auto, kombi i kamion, samo treba malo osvijestiti da na svijetu postoje i drugi ljudi, s drugim načinom kretanja i drugim potrebama.

Da, puno puta mi je izletio biciklist, baš nijednom se nisam uzrujao. Zato što se mogu uživjeti u njegovu ulogu. Mahnemo si, razumijem čovjeka – žuri, ima svoj put, nije teško pretpostaviti kako će postupiti, samo treba pratiti njegov tijek vozačke misli. Potreban je oprez na svakom križanju, osobito onima bez semafora – provjeriti mrtve kuteve i pretpostaviti da netko može naići puno brže od pješaka. I da, znao sam i ja koji put izletjeti biciklom u krivom trenutku vozačima motornih vozila – ali puno češće se dogodilo da oni voze potpuno rezignirani činjenicom da bi im bicikl mogao izaći jer ima pravo prednosti prolaska na zacrtanim biciklističkim stazama. Svejedno, malo pozitive i osmijeh rješava gotovo svaki problem. Isto je i s pješacima. Dok šetam ne krivudam, a ako najednom želim promijeniti smjer kretanja, prvo provjerim leđa, da ne bih nekom biciklistu presreo put pa da kasnije obojica psujemo i optužujemo drugoga. Drugim pješacima, osobito onim starijima, takvo što ne pada na pamet često. Baš zato bicikl vozim po tramvajskoj pruzi, što dalje od pješaka.

I opet dolazimo do mentaliteta, do navika… Umjesto da se uključi svijest i poveća oprez jer stvarno već moramo uzeti u obzir sve ostale sudionike prometa, većina ljudi i dalje optužuje kategorije prvih, drugih ili trećih, kako im paše. Svatko drvi po svom.

Ja prvi moram priznati da sam po nekoliko puta zeznuo u sve tri uloge. Nikoga, nasreću, nikad nisam ozlijedio i naučio sam svoju lekciju – razmišljam i o pješacima, i o biciklistima, i o vozačima. Pokušavam predvidjeti tuđe kretanje. Ne mislim da je itko više kriv od ostalih. Kriva je sebičnost i netoleracija prema drugima.

Prvo i osnovno pravilo prometa: budi drugima predvidljiv!

Ne mogu dovoljno naglasiti važnost ovog pravila.

Za ovu tužnu vijest o smrti biciklista, kao i za fotografiju s mjesta događaja, zahvaljujem kompi Ivanu Mitroviću, koji je prvi svjedočio nesreći i odmah dotrčao u pomoć. Nažalost, biciklistu je samo opipao lagani puls na izdisaju, a ni hitna pomoć ga, nažalost, nije uspjela spasiti. Počivao u miru. Šteta mladog života.

Dino Tremens

Glumac, reper, slam poeta, turistički pratitelj, stipendirani student, ljubitelj neobičnih sportova i aktivnosti (snowboard, biciklizam, kečeri, MMA), vozač, avanturist, ljubitelj hrane... Rođen i živi u Zagrebu, bla, bla... Život je lijep ako se tako postaviš prema njemu. To je sve što zna o sebi.

Komentari

Reklame