Aktualno film inmediasres Kritike POP COOLTURA showbiz

Planet majmuna: Rat (M. Reeves) – patetično podilaženje kokičarskoj publici

Htjelo se bit epskim. Htjelo se bit većim od života. Htjelo se bit makabričnim. Htjelo se poslati puno subliminalnih poruka kroz apokaliptičnu viziju sf planeta na kojem nema suživota ljudi i majmuna. Od izazivanja prirodnih katastrofa bez obzira na posljedice do odnosa prema samima sebi i drugim vrstama.

U načelu završni dio trilogije rebootane franšize “Planeta majmuna” idejno je zamišljen kao vrlo altruistički i human film. Koji će poučiti i djelovati odgojno na kokičarsku i kokakola publiku te im osim specijalnih efekata i impresivne CGI tehnike generiranih likova plasirati ponešto između dva iritantna žvakanja. Međutim, kao i mnogo puta dosad dolazi na red izvedba kroz producentsku mašineriju made in not Taiwan but Hollywood. Ali rezultat bude donekle sličan.

Film o ratovanju vrsta, nakon prvog dijela i nastavka “Revolucije” umjesto da teži klimaksu na način zatvaranja kruga s odličnim prvim dijelom, izabrano je napumpati do prsnuća sve poznate klišeje i poruke između redaka o tome što znači biti humanim u situaciji rata vrsta pa se okretanjem pile naopako i zamjenom teza dolazi do toga da se majmunska psihologija promatra iz ljudske perspektive izvlačeći iz dlakavijih predaka ono što bi se trebalo pretpostavljati i uključivati da postoji među vrstom koja je potpisala film.

Egzotika se pretvara u pretjerivanje, realni pokušaji izazivanja realnih osjećaja u nepodnošljivu patetiku (majmunskih suza, brige krda za svoje članove, ponašanja na međusobno zaštitnički način sve onako kako bi humanoidi trebali ali to ne rade), scenaristički izmaštani impresivni likovi (krupni kadrovi ljute Ceasarove face) postaju žrtvom dramaturških pretjerivanja, a njihove motivacije ostaju na razini predvidljivih i neprobavljivo bijednih manipulativnih prvih lopti i dodvoravanja publike s jedva završenom osnovnom školom osjećaja.

Razočarenje je tim veće jer je prvi film s James Francom kada se ilustrira kako stvari izmiču kontroli bio sjajan. Već u drugom su upali u karikiranje i zamke monumentalnosti i želje za epskim, da bi posljednjim preduuuugim (140 minuta) dijelom zabili i zakucali posljednji čavao u lijes mrtvacu od potencijalno uzbudljive filmske trilogije koja je mogla rezultirati jednako uzbudljivim spojem legende i fikcije s avanturom kako bi si to htjeli priznati Star Wars ili Lord Of The Rings fanovi.

Umjesto toga imate dirigiranu, predvidljivu, patetičnu, upropaštenu epiku od priče koja je željela biti monumantalna. Sukob rasa s puno metafora i kritike na račun ljudi i čovjeka mogao se realizirati daleko efektnije nauštrb viđenog. Dominacija vizualnog nad glumačkim i dramaturškim stvorila je Grand Canyon razlika te ga učinila samo pitkim za ljubitelje self help literatura autora o kojima danas puno čitate u domaćim medijima. Film kojem je box office feedback neupitan ali koji žudi za autorskim a ne producentskim pristupom. (JA)

3/10

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame