Aktualno inmediasres Interview izložbe POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO SVAŠTARA

Marko Vrdoljak: Fotografiju treba zaštititi kao pjesmu, sliku i film

Marko Vrdoljak je veliki radnik, esteta i čovjek koji svojim fotićem bilježi trenutke. Široka su mu interesna polja. Bila je čast popričati o svim njegovim aktivnostima.

* Hrvatska Vas javnost pozna kao vrsnog fotografa. Velika je sigurno priča koja je dovela do ovoga što ste danas. Kada i kako ste se počeli baviti fotografijom?

Potpuno slučajno… prvi fotoaparat sam kupio sa 34 godine i zapravo me fotografija uopće nije zanimala nikada… dolazim iz svijeta glazbe i sporta no nakon samo 6 mjeseci bavljenja fotografijom snimio sam fotografiju koju sam nazvao «Ovčji raj» koja je završila na naslovnici DigitalPhoto Magazina i dan danas je jedna od najprodavanijih fotografija koje sam snimio. Malo po malo krenuli su projekti i pozivi sa svih strana. Nikada nisam prošao fotografski tečaj niti pročitao ijednu knjigu o fotografiji. Nakon nekog vremena sam shvatio da je talent kojega sam dobio od Boga, zapravo zaduženje da se tom umjetnošću bavim i ljepotu koju vidim oko sebe prenosim dalje. Iz zahvalnosti na tom talentu kasnije sam snimio i film «Sedam dana stvaranja» koji je sada već 8 puta prikazan u udarnim terminima HRT-a, a koji govori o sličnom iskustvu jednog svećenika, dominikanca te njegovom odnosu prema religiji i umjetnosti.

 * Velik je broj nagrada iza vaših radova. Biste li izdvojili neku koja Vam je posebno draga?

Definitivno nagradu «Tošo Dabac» za doprinos fotografskoj umjetnosti u Hrvatskoj. Sjećam se kada su me nazvali da će mi je dodijeliti, uopće nisam vjerovao da se to zbiva, te sam nakon razgovora za koji sam mislio da mi je namješten od strane mojih frendova, išao guglati broj od kuda su me zvali… Kada sam shvatio da je to uistinu bio broj telefona Fotokluba Zagreb koji i dodjeljuje tu nagradu, naježio sam se.

 * Koji Vam detalji privlače najviše pozornosti i padaju pod objektiv?

Ljepota je svuda oko nas… priroda, arhitektura, predivna žena, musavi klinac koji jede sladoled… nastojim zabilježiti što više ljepote oko sebe i proslijediti je dalje… svijet treba ljepotu… svijet treba dobrotu, svijet treba «bombardirati» umjetnošću i ljepotom!

 * Svake godine održavate fotografske radionice na Brijunima čijih smo ljepota svi svjedoci. Što je to u Brijunima toliko vama osobno posebno da im se svake godine vraćate?

Brijuni su moja velika ljubav. Poseban odnos sam razvio sa ljudima koji tamo rade, biljkama, životinjama… nakon prvih pet godina snimanja filmova i fotografiranja tamo, šećući jednom po zimi na jednom dijelu usamljenog pučinskog otočića Gaz, odlučio sam da moram tu ljepotu na neki dodatni način približiti ljudima… krenuo sam u pisanje programa, dobio potporu Nacionalnog Parka… danas smo na pripremi za 8 po redu radionicu koja će se održati u desetom mjesecu i do sada smo bili uvijek 100% popunjeni… znači: ljepota pobjeđuje.

 * Krajem godine ste izdali raskošnu fotomonografiju Brijuna. Možete li ju nam malo pobliže opisati?

Prvu monografiju Brijuna smo izdali prije nekih 7 godina i bila je nešto najbolje što sam do tada napravio… u međuvremenu se kroz razne projekte i konstantno fotografiranje Brijuna nakupilo stotine i stotine novih fotografija te smo odlučili izdati i ovu novu knjigu posvećenu ljepoti ovog zemaljskoga raja sa još ekskluzivnijim snimkama rezidencijalnih vila i intima svih otočića arhipelaga te dodatnim opisima i objašnjenjima brijunske višeslojne povijesti i ljepote.

 * Spomenuta monografija je bila jubilarna deseta. Koja je Vama osobno najdraža? Nama se nekako najviše svidjela ona o ljepoti ženskoga tijela.

Sve su monografije kao moja djeca… ne bih niti jednu izdvojio jer su potpuno različitih tematika i razina drugačijih pogleda na fotografsku materiju od koje se sastoje. Monografija o ljepoti ženstvenosti «1/250 sec. f16, xx» je moja osobno posveta ženi, njenim osjećajima i unutarnjim svemirima. Možda je intimnija od ostalih knjiga jer uz fotografije donosi i poeziju i tokove misli koje povremeno pišem.

* Kakva je po Vama, situacija u Hrvatskoj, po pitanju profesionalne fotografije? Je li na neki način njezina popularnost opala ili preko društvenih mreža u posljednje vrijeme postaje sve popularnija?

Fotografija je kod nas kao i u svijetu je definitivno došla možda i na prvo mjesto među oblicima komunikacije. Svi danas imaju fotoaparat u džepu unutar svojih mobitela i svi sve fotografiraju i sheraju preko društvenih mreža. S jedne strane to je dobro jer milijuni ljudi počinju razmišljati i izražavati se vizualno, dok je fotografija prije valjda 40-50 godina bila teško dostupna širim masama. S druge strane svi danas misle da su fotografi jer nešto fotografiraju i pokušavaju prodati svoj rad. U svakom slučaju iako neki moji kolege ne misle tako, ja smatram da je to u konačnici za fotografsku umjetnost dobro jer se povećala kritična masa ljudi iz koje se svako toliko rađaju novi talenti. Osobno ne smatram nikoga konkurencijom jer je umjetnički izričaj disciplina i stanje uma koje nije natjecateljsko te iz istog razloga nikada nisam niti neću prijavljivati svoje radove na natjecanja ili fotonatječaje. Da to prenesem u jednu drugu umjetnost: Zamislite situaciju u kojoj se natječu Picaso i Rembrandt u disciplini čija je slika bolja, ljepša, smislenija ili Schubert i Mozart u kategoriji čije je djelo slušljivije, prihvatljivije, sheranije na društvenoj mreži??? Za mene osobno neprihvatljivo.

 

* Razlika između priučenih fotografa i profesionalca. Je li teško dokučiva ili ne baš toliko? Kakva je situacija kod nas?

Fotografsku umjetnost treba sagledati u širem kontekstu. Fotografija ima različitih vrsta i baza za rad i nastajanje. Fotografija u Hrvatskoj je vrlo snažna i prisutna već jako dugo te mislim da mi fotografi moramo raditi na dizanju digniteta same profesije i umjetnosti. Glazbenici imaju Hrvatsku glazbenu Uniju i ZAMP, filmaši svoje Društvo filmskih umjetnika itd… fotografi još uvijek nemaju ništa takvoga i mislim da je vrijeme da kreiramo jedan okvir unutar kojega će fotografi kvalitetnije komunicirati i ostvarivati svoja prava.

 * Dojam je da se profesija generalno ne cijeni dovoljno kod nas. Kakva su vaša iskustva?

 Ukoliko cijenite svoj rad i držite do umjetnosti kojoj ste predani cijeniti će vas i drugi. S druge strane ukoliko ne pristupite fotografskoj profesiji od koje želite nešto više osim tu i tamo snimiti svadbu i zaraditi neki novac, na kompleksniji način – tako će vas se na dalje doživljavati. Moja iskustva su isključivo pozitivna jer s tom energijom i idem u svaki slijedeći projekt. Sve kreće od nas samih. S kojom energijom ulazimo, tom energijom nam se i vraća.

 * Jeste li ikada pokušavali i radite li još možda na internacionaliziranju svoje karijere?

Do sada sam održao nekoliko stotina izložbi diljem svijeta – s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova u organizaciji kojega tri izložbe putuju svijetom i predstavljaju ljepote Hrvatske. Filmovi koje sam snimio također su dobili višestruke nagrade po svijetu, a jedna izložba u organizaciji Ministarstva Kulture svoje je rođenje imala u Los Angelesu još prije nekih 7-8 godina i ne znam uopće više gdje je sada. Na jesen planiramo voditi Fotografsku radionicu na Tajlandu i već smo popunjeni, a slijedeća je na proljeće 2018., u planu mi je snimati i imam poziv na Floridu…

 * Je li fotografija na način kako se vi njome bavite skup i isplativ “sport” i način života?

Ništa nema cijenu ako radite ono što uistinu volite i u čemu uživate. Svoj način života kao fotografa ne bih mijenjao za ništa i potrebna mi je sloboda od vremena i prostora da bih kvalitetno zabilježio upravo vrijeme i prostor. Isplativost, ako je ne gledate samo usko kroz materijalnu i novčanu vrijednost je za mene neprocjenjiva. Osjećaj kada snimim nešto lijepo nema cijenu i ne da se ničim platiti, kupiti ili valorizirati u bilo kojem smislu.

 * Koje su vam kolege koje cijenite i koliko ste upoznati s estetikom od Lupina, Gojevića, Mare Milin, Sandre Vitaljić, nekadašnjih novovalnih poletovaca, …ili nekih vaših dragih čiji ste rad zamijetili?

 Puno je aspekata i mikro varijacija unutar kojih fotografija postoji i živi. Sve osobe koje ste naveli cijenim i poštujem… Lupino je možda i veći skulptor nego je ikada bio fotograf. Ovo što sada radi je izvan svemira i prostora u kojem živimo, a njegovi su radovi veći od njega samoga. Gojević i njegov odnos sa Wetplate-om je inspirativan, opsesivan i definitivno plodan, Mare mi je draža u svojim nekomercijalnim izričajima i uživam u njima, Sandra radi izuzetan posao na senzibilizaciji po pitanju fotografske umjetnosti… tu su još veliki Romulić, poseban Rostuhar, Pervan, po meni nedovoljno zamjećen Bisić itd… molim bez zamjerke koga nisam spomenuo, a ima ih!!!

 * Poznati ste također po održavanju različitih radionica i predavanja. Kakav je plan za ljeto? Možemo li vas negdje posebno očekivati?

Trenutni plan je za slijedećih mjesec dana: fotografiranja – Rovinj, Brijuni, Lošinj, Dubrovnik i naravno Zagreb… predavanja u organizaciji UNPAH-a, poslije ljeta pripreme za jesenski termin Foto radionice Brijuni, nakon toga idemo na foto radionicu koju organiziramo na Tajlandu… zima će vjerojatno biti rezervirana za Floridu, možda se dogodi i snimanje jednog nacionalnog parka tamo…

Matea Čelebija

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame

Nasumična dnevna glupost