Aktualno Festivali film inmediasres Interview POP COOLTURA Zabava

Igor Mirković: Naš glavni problem je depresija i tišina onih koji bi trebali biti glasni

Bliži se jubilarni dvadeseti Motovun Film Festival. Savršeno vrijeme za popričati s jednim od motora i idejnih pokretača, kormilara te nacionalne filmske smotre, novinarom i redateljem Igorom Mirkovićem.

* Ove godine slavimo punoljetnost festivala u Motovunu. Možete li nam reći kako je ova kulturna manifestacija sazrijevala kroz godine te kakav je vaš doživljaj kada se na nju osvrnete kroz protekle godine?

Prije svega, sve mi se to čini posve ludom pričom. U trenutku kada smo kretali, baš nitko od nas nije imao ideju da pokrećemo nešto što će toliko trajati. U međuvremenu, barem nam se pet ili šest puta činilo da radimo zadnji festival, i uvijek bismo ipak napravili sljedeći, unatoč svemu. Mislim da je to dokaz da festival sada živi mimo naše volje. Više se ne može tražiti. Također, izuzetno smo ponosni zato što svih ovih godina nismo dosadili ljudima, što i dalje dolaze. Da mi je netko tada, kad smo kretali, rekao da će i dva desetljeća kasnije ljudi i dalje dolaziti u Motovun – djelovalo bi mi to kao najluđi science fiction.

* Koje su najbolje godine koliko ih pamtite i kroz promjene umjetničkog vodstva i ljudi iz uske jezgre festivala ranijih godina koji su poslije poosnivali ili se uključili u druge festivale poput Borisa Matića i Olinke Vištice?

Ključna osoba bio je, naravno, Rajko Grlić, rekao bih da je on bio presdan za oblikovanje festivala u prvih desetak godina. Boris je bio iznimno važan, pod njegovim vodstvom udarali smo temelje, no nažalost ostao je s nama vrlo kratko, svega četiri godine, i njegova ideja kako trebaju izgledati festivali danas se puno više zrcali u ZFF-u nego li u Motovunu. Olinka je bila na čelu posade najluđih godina, kada je bilo najviše ljudi, to su bile te legendarne motovunske gužve, najviše filmova, najviše love… Ona je majstorski isplivala iz tog ludila i izdržala je koliko je mogla. Iznimno bitna osoba bila je i Dana Budisavljević, koja je bila s nama prvih sedam-osam godina. A da ne spominjemo Mikea Downeya, koji je, uz mene, jedini prezivio sve ove godine, od prvog do zadnjeg dana. Tu su još i Jurica Pavičić i Milena Zajović i Matko Burić i Zdenka Gold… doista veliki broj ljudi koji su dali malo sebe u festival. Zato doista mislim da je taj festival zapravo kolektivni čin velikog broja ljudi, koliko god ga se često pokušavalo vezati uz ovu ili onu osobu.

* Kao TV novinar, svoj ste prvi dokumentarni film snimili davne 1998. godine. Kako to da Vas je privukla upravo sedma umjetnost?

Od najmlađeg djetinjstva imam te dvije izražene odlike: talent za pisanje i ljubav za film. Otkako znam za sebe, radio sam nekakve školske novine, tako da se nekako od mene očekivalo da budem novinar. No, ja sam htio u film, zapravo sam htio biti glumac, što je bila loša ideja, ali bio sam mlad. I onda sam negdje devedesete, nakon završene politologije, odlučio upisati režiju, ali stvari su krenule nekim drugim putem, dobio sam posao na televiziji, krenuo je rat, turbulentni događaji nosili su me nekim neočekivanim smjerovima. Kad sam se na kraju ipak posvetio filmu, imao sam osjećaj da su stvari došle na ono stazu kojom sam u mladosti htio krenuti, ali su okolnosti bile protiv toga.

* Vaš prvi dokumentarac Orbanići Unplugged, priča je o Alenu Vitasoviću. Kako to da ste se odlučili baš za njega? Jeste li se poznavali od prije i jste li još uvijek u kontaktu?

Ljudi mlađe generacije ne razumiju možda kolika je Alen bio zvijezda. Neke dvije-tri godine oko njega je vladala euforija neusporediva s bilo čime što se poslije dogodilo. Naravno da je to zanimljiv materijal za dokumentarac, pogotovo ako se sve to događa jednom vrlo običnom čovjeku, kojem možda nije lako ni snači se u svemu što mu se dogodilo. Alena nisam poznavao prije, poslije smo se rijetko viđali, sad ga nisam vidio sigurno već dobrih deset godina, što mi je krivo, jer on je dobar čovjek.

* Ove godine očekujemo mnoštvo kvalitetnih filmova na motovunskom festivalu. Ističu li već sada favoriti ili je to uvijek do selekcijskih sudova? Molimo dajte nam uvid u ovogodišnji program festivala…

Nagrade i nagrađivanje doista nisu smisao našeg festivala. Ove godine imamo iznimno zanimljiv žiri – Rumenu Bužarovsku, spisateljicu iz Makedonije, koja je istodobno i snažan aktivistički glas, Mašu Aljehinu, aktivisticu iz Pussy Riot koja je svoju borbu protiv Putina platila zatvorom, Olivera Frljića i Hrvoja Hribara, koji su stalne žrtve političkih huškača, i Anna María Karlsdóttir, producentica iz naše zemlje Partner, Islanda. Vrlo mi je teško zaključiti što će njima zapeti za oko. A što se tiče publike, siguran sam da imamo puno filmova koji će ih zanimati. Osamnaest filmova u glavnom programu, od Trga Rubena Ostlunda koji je dobio Zlatnu palmu u Cannesu, preko sjajnog španjolskog krimića Gnjev mirnog čovjeka koji je dobio najvažnije domaće filmske nagrade, projekcije kojima predstavljamo naše posebne goste, queer provokatora Brucea La Brucea, Mašu Aljehinu, Laibach… ali mislim da će glavni događaj festivala biti prikazivanje njemačkog nijemog filma Tuvalu uz glazbenu pratnju Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta (koji su skladali posebnu glazbu za ovaj film) u pratnji banda. Predstava je koncipirana tako da će u stvaranju zvučne slike moći stvarati i publika. Bit će to cirkus maksimus.

* A naredni period – ima li Motovun FF forze trajati još toliko kao i dosad i ostajete li glavom festivala ili ima naznaka prepuštanja mlađim generacijama?

Motovun će trajati toliko dugo dok ga publika bude htjela. Ako je to kriterij, ne vidim mu skori kraj. A mlađa krv bi dobro došla. Pomlađujemo se stalno, valjda će se naći netko da me šutne nogom u stražnjicu i smjesti me na neko manje istureno mjesto u festivalskoj ekipi. Mislim da bi takva promjena bila jako zdrava, i za mene i za festival.

* Jesu li još uvijek aktualne prepirke na relaciji programa s Pulskim i Vukovarskim filmskim festivalom jer Vukovar se žalio da dobijaju premalo državnih dotacija u odnosu na Vaš festival?

To je tako nepotrebno. S Pulom nikada nismo imali ozbiljnijih sukoba, ali su mediji voljeli vjerovati da to nije istina. Tako da je to prilično napuhano. Vukovar ima potrebu u borbi za veće subvencije stalno isticati kako mi dobivamo više od njih, što je nekorektno i nepotrebno, jer je jasno da nisu svi festivali jednako relevantni. Stalno nas povlače za rep, mi smo im neki kamen spoticanja, što li. Osim što nam je malo dosadno da nas stalno spominju, mi nemamo nikakvog osobitog mišljenja o tom festivalu, želimo im svu sreću i puno para, ali njihovo bi vodstvo moralo malo poraditi na stilu.

* A HAVC jučer, danas i sutra. Utihnulo je malo od nedavnih skandala, smjena, pitanja potrebe i klanovskih obračuna na liniji Sedlar/Juke/Grubišić i ostali…ali kako gledate na situaciju oko HAVC-a i domaćeg filma i koji vam se domaći filmovi sviđaju zadnje vrijeme?

Najveći doprinos HAVC-a je što je odvojio film od politike i omogućio autonomno odlučivanje struke o sebi samoj. Sav razvoj našeg filma zadnjih godina posljedica je te pozicije. Rezultat revizije, kojom se srušilo Hribara, poništava to postignuće i vraća priču natrag, kaže da ministri moraju potpisom odobriti svaki veći projekt. Koliko čujem, tu nije kraj, i dalje su jake snage koje pokušavaju film podvesti politici da s njim radi što hoće. Filmaši su se u svemu tome osudili pristati na prividno smirivanje duhova, nakon velike galame sada više glasa čuti nije i bojim se da je to potpuno pogrešna taktika, da će se uskoro vidjeti koliko je to bilo naivno. Osobno, ne mogu shvatiti da generacija redatelja od trideset i nešto godina, o čijoj se profesionalnoj sudbini izravno odlučuje, nije o svemu rekla ni riječi.

* Vaš igrani film “Noćni brodovi” vjerujemo neće ostati jedinim potpisom. Na čemu radite što se tiče igrane forme? Dugometražne…

Radim nekoliko stvari. Napisao sam četiri epizode za novu sezonu Crno bijelog svijeta, pripremam snimanje filma koji se zove Bischofshofen, jedne neobične priče o ljubavi i seks-chatu, koja se događa na hot lajnu između Austrije i Hrvatske. To još nije toliko blizu snimanja, ali žestoko guramo da se približimo. Također, tu je i jedan dokumentarac koji kuham već preko deset godina, valjda će i toj kuhinji već jednom doći kraj.

* Često vas mediji kritiziraju za brutanost i iznošenje bolne istine (aktualni Trailer o Hrvatskoj). Smatrate li da je takva vrsta direktnosti prijeko potrebna Hrvatskoj javnosti kako bi se pobudila ili je jednostavno stvar provokacije?

Prije svega, mislim da tu razgovaramo o jednoj spletki. Ekstremna desnica tu i tamo voli proizvoditi slučajeve kojima razotkriva antidržavnu djelatnost u kulturi, pa su tako izvukli jedan trailer kojim najavljujemo dvije filmske večeri, u kojima su korišteni inserti iz dva filma, na način na koji se traileri već inače rade, da budu intrigantni i pobude zanimanje. To je bilo sve drugo, samo ne neki naš autorski stav. A inače, mislim da Hrvatskoj treba prizazivati dokumentarca u kojoj su strani autori zgroženi nad moralnim jadom naše ekstremne desnice. I nevjerojatno je koliko se oni uzrujaju kada vide svoju sliku u ogledalu. O tome je ovdje riječ – nije stvar u tome da sam ja bio nešto osobito hrabar prikazavši film koji su napravili neki drugi ljudi, nego je stvar u tome koliko se desnica uzruja kada vide kako izgledaju u tuđim očima. Zato je nastala galama. Frljića drže kao public enemyja ako je do provociranja kroz kulturu.

* Je li to zahvalna i potrebna pozicija i koja je uloga kulture u poredbi s društvenim i političkim establishmentom i može li ona uopće biti promatrana izdvojeno i samostalno? 

Kada bi svatko tko je iskazao neko mišljenje o Oliveru Frljiću doista vidio i neku njegovu predstavu, one bi se morale igrati na stadionima. Ogroman je nesrazmjer između oni koji galame i blate i onih koji znaju o čemu govore. Dok je tako, ne osjećam potrebu debatirati o njegovom radu. Prijatelji, prvo odgledajte predstave, pa ćemo onda razgovarati.

* Generalno, kako ocjenjujete situaciju u Hrvatskoj? Na kulturnom, medijskom, filmskom, pa onda i političkom podneblju. Ima li pomaka ili stagniramo?

Mislim da je naš glavni problem depresija. Od osamostaljenja, mi smo donijeli nebrojene krive odluke, puno puta glasali za ljude koji su nas poslije okrali i upropastili. Prema tome, platili smo danak svojem demokratskom neiskustvu u to je moralo ostaviti pogubne posljedice. Istodobno, trenutno se odlučuje o sudbini filma u sljedećih deset ili dvadeset godina. Politika i politikanti ponovo bi da im se da bič i kormilo, da uvedu malo čvrste ruke. Ako se filmaši tome ne odupru, imat ćemo ponovo komičnu kinematografiju, kao devedesetih. I ponovo ćemo nekome isplaćivati penzije i tantijeme regulirane tajnim ugovorima za tri sljedeća života, kao što ih sada plaćamo gospodarima iz devedesetih.

* Ne mislite li da nedostaje hrabrih dokumentarista jer s obzirom na političku baru kod nas ne sjećamo se osim “Novo novo vrijeme” ni jednog dokumentarca osim lani “Gazde” Darija Juričana da su dizali prašinu. Zašto smo toliko rijetki u intrigantnim dokumentarcima?

Bilo ih je, kako ne. Oluja nad krajinom, nekoliko filmova Nenada Puhovskog i Gorana Devića, sjajan dokumentarni serijal Silvane Mendjuđić „Stambeno pitanje“… još uvijek nedovoljno, ali ima ih.

* Kakav je vama Gazda?

Odličan.

Matea Čelebija

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame