Aktualno Celebrities film inmediasres Interview POP COOLTURA showbiz

Nataša Janjić: Degradiramo iznutra umjesto da napredujemo i pomičemo granice

Nataša Janjić je jedna od onih glumica i javnih osoba čije ime nije potrebno posebno predstavljati jer aktualnosti postoje štogod radila. Na ovogodišnjem pulskom festivalu bila je sveprisutna na velikom platnu (Goran, Zbog tebe) a ljetom, makar i odmara, puna je planova. 

* Iza Vas je zavidna glumačka karijera, kako u filmu tako i na kazališnim daskama. Možete li nam ukratko opisati Vaš put do ovoga što ste danas? Kako to da ste se odlučili baš za glumu?

Bila sam živo svestrano dijete, prepuna interesa, pohađala sam jako puno vanškolskih aktivnosti za koje sam redovito pokazivala iznadprosječni talent, pa su me roditelji početkom gimnazije upisali u Gradsko kazalište mladih u Splitu, uvjereni da će gluma pomiriti sve moje paralelne interese. Uz inspirativno mentorstvo Gorana Golovka shvatila sam da je gluma uistinu moja velika ljubav, ali I da ona mene voli. Nizom tih prvih pozitivnih reakcija I kritika nekih profesionalaca, pokušaj da upišem Akademiju dramske umjetnosti bio je logičan slijed. Upisala sam iz prve I ostatak je sve ovo što se vise ili manje zna. Puno truda, odricanja, puno neprospavanih noći, ali I prespavanih dana, puno suza I još vise igre, veselja I čarolije…

* Koja je bila Vaša prva uloga u filmu i sjećanja na te dane “nevinosti”?

Prvi film koji sam snimila bio je “Volim te” Dalibora Matanića. Bila sam friško završila Akademiju, već sam aktivno nizala kazališne uloge i o filmskoj glumačkoj tehnici nisam znala previše. Nakon njega uslijedio je niz filmova uz koje sam učila i razvijala se. Danas mogu reći da sam preko filma naučila puno o kazalištu, a kazališno iskustvo pomaže mi na filmu.

* Dogodi li Vam se ikad da imate tremu pred nastup ili dodjelu nagrada? Imate li kakvu zanimljivu dogodovštinu da biste podijelili s nama?

Tremu, kao lagano uzbuđenje, osjećam i u svakodnevnom životu u pojedinim situacijama, gotovo jednako kao i na sceni, stoga je ne vezujem uz svoj posao kao neki otegotni element. Ona se događa pred premijere, filmske ili kazališne, neke javne nastupe, dodjele nagrada, no nestaje brzo. Znam ju osedlati I iskoristiti kao pozitivan poticaj.

* Što Vam je osobno draže, odglumiti dio kazališnog komada ili nastupi u filmu?

Kako kad. Ovisi o predlošku, ulozi, ekipi, partnerima, uvjetima na snimanju, terminima, trenutnom psihofizičkom stanju… Teško je reći. Zahvalna sam što sam uvijek imala mogućnost raditi i jedan i drugi medij, usudila bih se reći i podjednako uspješno, pa je to kao da pitate majku koje dijete joj je draže. Najslađe je kada mi uvjeti omogućuju da se posvetim samo jednom u isto vrijeme.

* A TV serije i vaš stav prema sapunicama?

Volim manje formate tv serijala, no, kao što znate, okušala sam se i u ovim dugim od nekoliko desetaka nastavaka. Moj stav je da su ove druge napornije za glumca, ali milije publici, dok ove kraće, zaokruženije osobno preferiram. “Patrola na cesti” i “Na terapiji” koje sam snimala, moji su scenaristički, redateljski i glumački ideali.

* S obzirom da ste imali zaposlenu predsezonu te da ste u svibnju započeli sa snimanjem filma Barbare Vekarić, Aleksi, u Orebiću, možete i nam reći kakvi su vam sveukupni dojmovi sa seta?

Iza mene je izuzetno teška sezona. Snimala sam tri filma, dok sam paralelno radila na tri predstave koje su doživjele I svoju premijeru. Moji dojmovi s filma “Aleksi” idu u smjeru žaljenja što nisam mogla duže boraviti s predivnom ekipom u prekrasnom ambijentu Pelješca, nego sam nakon svakog snimajućeg bloka morala juriti u Zagreb na kazališne probe i fizički se iscrpljivala.

* I publika i kritika su jako dobro prihvaća Vaše uloge. No uvijek se nađe i pokoja negativna kritika. Kako se nosite s tim i smeta li Vam to uopće?

Ne pogađaju me negativne kritike. Niti malo. Niti me zanose pozitivne. Realna sam oko svog posla, ne mislim da stradavaju životi ako se nekome ne svidi moja izvedba. To je igra i uživam često, ali često se I obračunavam sa svojim stanjima na sceni I privatno, pa ako me već pitate, sebi ću prva biti najveći kritičar.

* Postoje li filmovi ili neke poslovne odluke koje možda ne biste prihvatili  sada da krećete sve otpočetka?

Hm, sigurno da je bilo projekata koji su uzeli moje vrijeme, nisu zaživjeli kako sam možda priželjkivala, koji su bili zahtjevniji nego je bilo potrebno, ili pak potpuno olako shvaćeni s obzirom na potrebnu zahtjevnost, ali uglavnom nikad nisam imala bilo kakav izvanjski, a ni unutarnji pritisak da moram prihvaćati projekte u kojima se ne prepoznajem ili u kojima ne vidim nekakvu intimnu profesionalnu dobrobit, tako da sam sa svakim nešto dobila, naučila, napredovala. Očito je sve bilo baš kako treba i ponovila bih sve. Jednakim brojem prihvaćanja i odbijanja.

* Kada pogledate svoj rad unazad deset godina, kako u filmu, tako i na kazalištu, što mislite, koliko se hrvatska scena promijenila u posljednje vrijeme?

Promijenila se…Film je kaskao za regionalnim kinematografijama, no danas je nadmoćan, odlično kotira na svjetskim festivalima, od njega se očekuje, a usudila bih se reći da je i među publikom izblijedila ona etiketa negativnog predznaka zvana “hrvatski film”. Porasla je i televizijska proizvodnja sadržaja koji nisu samo sitcomi i sapunice. S kazalištem, nažalost, ne mogu reći da je situacija bolja. Osjećam da nezavisna scena pati pod pritiskom manjka sredstava, zatvorile su se ili propadaju scene, no najviše osjećam jedan korak unazad u poimanju slobode izražavanja, hrabrosti, ludila. Politika drži svoje konce, daje sredstva, postavlja ljude, raspiruje niske strasti i cenzurira, što se u posljednjih 5 godina najjače moglo osjetiti, degradiramo iznutra umjesto da napredujemo i  pomičemo granice, i nažalost se to odražava na kazalište i publiku koja ga posjećuje. Mediji tu ne pomažu.

* Kakvi su Vam planovi za ljeto? Niste bili na Pulskom filmskom festivalu?

Nažalost nisam mogla biti prisutna u Puli, iako sam u glavnom programu imala dva filma. Odmaram se u svom rodnom gradu i Na Šolti i uživam u neradnom ljetu, daleko od profesionalnih obaveza i tema.

* A potom? Neki planovi idućih par godina gdje se vidite na filmu u nas?

Na jesen me čeka premijera “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” koju sam prije ljeta započela pripremati u svom matičnom kazalištu Gavella s redateljem Paolom Magellijem. Nakon zahtjevne sezone i tri predstave za redom, osjećam neobičan vatromet energije i entuzijazma radeći s tim inspirativnim čovjekom i jako se radujem jeseni. Iz probe u probu se iznenađujem voljom i angažmanom i nanovo obožavam ovaj posao. Ne mogu opisati obuzimajući osjećaj koliko mi rad s njim djeluje na sve osigurače mašte i onoga kako intimno gledam na ovaj posao i potrebu da se njime bavim! Što se tiče filma i općenito planova u sljedećih par godina, nemam tako daleke vizije i snove.

* I jeste li zadovoljni obzirom na HAVC i cijelu situaciju u domaćem filmu?

Reći ću samo da nam želim barem dosadašnju kvantitetu i kvalitetu filmova, ako ne i još bolju. Okrenemo li kormilom unatrag, s obzirom na sva aktualna društveno-politička strujanja, mislim da nam neće biti blistavo.

* Jeste li ikad poput kolegica Cvitešić, Lazović, Škaričić ili Furlan ili Paraminski sanjale inozemnu karijeru ili bar pokušavale?

Moram ponoviti – uvijek prezaposlena, nedovoljno ambiciozna, a komotna. Takva sam bila. Tek sad osjećam da bi ovo bile neke moje godine i faza u karijeri kad bih eventualno mogla poželjeti proširiti svoje angažmane, dignuti ljestvicu, pokušati nešto novo, no kad me stisnu terminima, ta želja rasprši se između očajničkih pokušaja da unutar postojećih angažmana ubacim svakodnevni život. Imala sam neke prilike koje sam odbila zbog tada postojećih angažmana kod nas i u regiji i agenti su od mene digli ruke, a ja se zbog toga nikad nisam osjećala zakinutom. A čovjek mora i u starosti za nečim žaliti, pa što onda to ne bi bila moja inozemna karijera? ;))

Matea Čelebija

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame