autorski tekstovi Sports

Jesu li kritike na Ćorićev račun opravdane?

Vjerujem kako je svima poznato da hrvatska nogometna javnost ima euforičnu narav sklonu precijenjivanju vlastitih uspjeha i pocijenjivaju tuđih. Isto vrijedi za igrače, često puta se može čuti kako masa neke domaće igrače nakon dvije dobre partije diže u nebesa, odmah postaju „najbolji na svijetu“ i sve osim fenomenalne partije pada po nazivnik „lošeg nastupa“. Par takvih „loših“ ili zbilja loših partija i igrač može očekivati kritike, nerijetko i uvrede na svoj račun jer jednostavno nije odigrao onako kako su Mirko i Slavko očekivali. Jedan od takvih, podcijenjenih i pretjerano pljuvanih je Ante Ćorić, najveći talent Dinama i HNL-a.

Ante Ćorić je svoje prve nogometne korake napravio u dresu Hrvatskog Dragovoljca gdje se zadržao četiri godine i s devet godina svoj nogometni razvoj nastavio u NK Zagrebu. Nakon tri godine u Zagrebu odlazi u Red Bull-ovu akademiju u Salzburg gdje provodi svoje formativne godine, a s 16 godina se vraća u Zagreb, ovoga puta u Dinamo gdje se zadržao do danas. A danas, s 20 godina, vjerojatno hvata zadnji vlak za potpunu igračku afirmaciju i potvrdu svog vanserijskog talenta. Najmanje svojom krivicom.

Kao što sam već spomenuo, nema osporavanijeg nogometaša u HNL-u, zamjera mu se bahatost i sazivanje pressice kad je bio nezadovoljan, a onda se u tu priču uguraju i loše igre, negdje na kraju, kad je već zapljuvan do te mjere da nije važno kako igra. Naravno, domaća javnost je takva kakva je i u njoj prevladava mišljenje da mladi igrači njegovih godina „nemaju šta dizat glas“ i moraju „nosit vodu“ starijima koliko god to bude potrebno. Međutim, u modernim društvima koja su nadrasla plemensku hijerarhizaciju i površno ocjenjivanje nečije kvalitete prema broju godina, takve stvari nisu ništa čudno. Čak je i Paul Pogba, prema riječima Alexa Fergusona, pobjegao pod skutu menadžera i bahato odbio potpisati novi ugovor jer nije igrao koliko je on mislio da treba. Za hrvatske prilike Ante Čorić itekako može biti Paul Pogba, po važnosti i količini talenta, ali oni kojima se suprotstavio nikada neće biti Fergusoni ni za hrvatske pojmove, a šire neću ni spominjati iz respekta prema Sir Alexu.

Pretpostavljam da mnogi od ovog teksta očekuju da se fokusira na Ćorićeve igre i da ga se prema njima sudi kao nogometaša, ali baš kao što javnost zapostavlja njegove igre kad ga pljuje, ja ću ih zapostaviti sada kada pokušavam prikazati drugu stranu te Ćorićeve strašne bahatosti. Situacija je do te mjere izmakla kontroli da se svaki njegov potez na terenu stavlja pod povećalo, uskoro će se početi raspravljati o tome kakav je pogled uputio kojem suigraču i je li pogledao trenera u oči kad je napuštao teren. Kako svaka priča, a tako i ova, ima dvije strane, valjalo bi izložiti onu drugu da se objasni situacija u kojoj se Ćorić nalazi.

Najviše se mu se zamjera pressica na kojoj je izjavio da odlazi iz Dinama jer je nezadovoljan načinom na koji ga se tretira, a mediji su se odmah uhvatili kritiziranja razmaženog Ćorića koji nije voljan nositi vodu kad mi je red nositi vodu. Stvari, usprskos vjerovanju kafanskih nogometnih znalaca, nisu crno-bijele, puno je nijansi u odnosu Dinama i Ante Ćorića. Među svim tim nijansama jako je malo onih koje idu u korist Ante Ćorića, a ako ne idu u njegovu korist onda ne idu ni u korist Dinama, čega su ove sezone valjda napokon postali svjesni.

Zašto je takav skandal to što je Ćorić sazvao pressicu u kojoj se požalio kako je nezadovoljan? Kad u ekipi imaš jednog Antu Ćorića, koji je sa svojih 19 godina bolji od svih drugih igrača u rosteru, a broj 10 i mjesto u prvoj postavi daš Paulu Machadu koji je srednjakom počastio tribine Maksimira, onda očekuj da će se domaći dečko pobuniti. I ima puno pravo na to. Kad se tome doda da ga se cijelo to vrijeme kada je i dobio priliku igrati uporno guralo na krilo na kojem se ne snalazi jer jednostavno nije krilni igrač, potpuno se opravdano zapitati zašto nije i ranije digao glas. Ne radi se tu o igraču koji je tek došao pa se mora dokazati, on je u tom trenutku u Dinamu bio dvije godine, pokazao je da zna i može, otkrio je sve svoje mane i slabosti, a Dinamo mu je samo trebao osigurati mjesto polušpice i istrpjeti ga dok ne popravi igru u defanzivi. Možda će sada netko od vas pomisliti kako je lako reći nešto takvo, a puno teže uistinu dočekati da jedan mladac popravi svoju igru bez lopte, ali Dinamovoj školi to ne bi trebao biti problem, afirmirali su i zahtjevnije mladiće od Ćorića.

Upravo u tome leži glavni problem ove priče, Ćorić je svjestan da je sada u možda zadnjoj sezoni kad ima priliku preskočiti stepenicu koju mora preskočiti ako želi postati vrhunski nogometaš. Stoga ne čudi da je bijesnio kada nije dobivao tretman koji mu pripada, koliko god to bahato zvučalo, ali Dinamu je Ante Čorić potrebniji nego Dinamo njemu. On je dovoljno velik talent da ode u neki drugi klub i razvije se u vanserijskog igrača, samo ako mu se to dozvoli. A Dinamo mu to do ove sezone nije dozvoljavao. Uporno su se na njegovu poziciju gurali poluigrači, a kasnije je doveden i debeli Sammir koji je trebao preuzeti tu ulogu, možete misliti kako se Ante Čorić osjećao kad je na njegovu poziciju stavljen čovjek koji ne može odigrati jednu cijelu utakmicu. Kad se sve uzme u obzir pravo je čudo da je Ćorić šutio nakon povratka Sammira s obzirom na to da mu vrijeme curi, a šansi za dokazivanje nije bilo na vidiku. Ipak, očito je odlučio šutjeti i čekati.

Ako pogledamo početak ove sezone može zaključiti da mu se čekanje isplatilo jer je za trenera Dinama postavljen Mario Cvitanović, čovjek koji je očito svjestan kakvog talenta ima u rukama. Odmah mu je dodijelio broj 10 i u prve dvije utakmice dao mu 85 minuta na poziciji ofenzivnog veznog koje je on otplatio s golom i dvjema asistencijama. Također, svi prekidi su postali njegova zadaća, nema više suludih eksperimentiranja na kornerima, postalo je jasno tko je čovjek koji će ove sezone vući konce Dinamove igre.

Prve dvije Dinamove prvenstvene utakmice protiv Istre i Cibalije svakako nisu utakmice koje mogu realno prikazati koliko Ćorić je ili nije dobar, ali Vaš autor je uvjeren kako će Ćorić u istom tempu nastaviti i u nadolazećim utakmicama i potvrditi da je desetka odavno trebala biti njegova. A tek onda ćemo, kada prođe polovica sezone u kojoj će Ćorić redovito nastupati na svojoj prirodnoj poziciji moći donositi sudove o njegovoj igri, sve ovo što se dosad pisalo je samo jedan veliki pucanj u prazno jer realan uzorak za ocjenjivanje ne postoji. Možemo determinirati što ima u igri, a što mu fali, ali to je to, ništa više. Ante Ćorić je tek sada, nakon četiri godine, izbio u prvi plan u Dinamu i osigurao si nastupe po kojima će ga se moći suditi. Ono što nas sve može veseliti je činjenica da je napokon došao trener koji je prepoznao svog najjačeg aduta i dao mu šansu, a on će ju, siguran sam, maksimalno iskoristiti.

Marko Jerleković

Komentari

Reklame