autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Majmunska posla: Je li kreacionizam novi fašizam?

Kažu neki da možeš čovjeka maknuti sa sela, ali ne možeš selo iz čovjeka. Slično bi se moglo zaključiti i u vezi evolucije ljudske vrste – možeš ti čovjeka odmaknuti evolucijom od majmuna, ali ne možeš maknuti majmuna iz čovjeka. Ili barem tako proizlazi iz testiranja raznih zemalja svijeta o prihvaćanju teorije evolucije.

Hrvatska se prema tom istraživanju svrstala u skupinu zemalja koje su manje sklone prihvatite teoriju evolucije, preciznije samo 57% anketiranih smatra da je teorija evolucije ispravna, uz nekih 10% neodlučnih. Time prilično premašujemo europski prosjek, na primjer Njemačka ima tek 20% ljudi koji odbacuju teoriju evolucije, Francuska oko 15%, dok Češka ima 83% onih koji je prihvaćaju, a Estonija 72%, dok skandinavske zemlje također imaju vrlo mali postotak onih koji je odbacuju. U slučaju Češke i Estonije riječ je o zemljama s kojima se često volimo uspoređivati, no prema rezultatima više smo nalik Turskoj, Bugarskoj, Velikoj Britaniji – koja je odlučila izaći iz EU-a – ili SAD-u, u kojem su konzervativci na vlast doveli Donalda Trumpa.

Kao prvo, može se postaviti pitanje vjerodostojnosti istraživanja. Je li uzorak zaista bio reprezentativan i jesu li anketari ispravno postavili pitanje, ili su ga postavili kako bi dobili željeni odgovor. Na primjer, mnogi ljudi ne žele priznati “da su postali od majmuna”, ali to teorija evolucija doslovno ni ne tvrdi. Ako pak pitate Splićane, odgovorili bi vam možda da su neki mandrili i dalje među njima. Prema tome, nije lako jednoznačno postaviti pitanje da bi se dobio točan odgovor. Usprkos tome, rezultati zabrinjavaju, jer pokazuju da u obrazovnom sustavu ili u kućnom odgoju postoji sustav indoktrinacije koji nas čini sličnijima zemljama kojima ne bismo htjeli pripadati, ili Poljskoj koju Europska unija u posljednje vrijeme doživljava kao problematičnu zbog pokušaja politike da ovlada pravosuđem. No, je li baš tako?

Pratimo li razvoj Poljske od pada Berlinskog zida, uočit ćemo razlike: Poljska je provela lustraciju, bila je odmah uključena u europske integracije i primila je pomoć EU-a iz programa PHARE, dok je Hrvatska istovremeno ratovala za državnu neovisnost i bavila se švercom oružja za vrijeme embarga i sličnim tada nužnim aktivnostima. Europske integracije u Hrvatskoj pokrenute su tek mnogo kasnije, padom HDZ-ove vlasti, pa iako je HDZ na kraju pod Sanaderom uveo Hrvatsku u EU, njemu ona nikad nije do kraja ‘sjela’ sa svojim antidiskriminacijskim, antikorupcijskim i drugim nezgodnim pravilima koje je trebalo ispuniti za ulazak.

S druge strane, jedan dio HDZ-a uvijek je bio skloniji povezivanju sa SAD-om, jačanju veza s dijasporom, nekadašnjom emigracijom, i igranju uloge ‘trojanskog konja’ SAD-a, ali i Vatikana unutar EU-a, što je doživjelo u posljednje vrijeme svoju kulminaciju izborom Kolinde Grabar-Kitarović, bivše NATO-ove službenice, za predsjednicu republike, pojavom konzervativnih strujanja udruge U ime obitelji i Željke Markić, biskupa Košića i Bogovića, Karamarka, Hasanbegovića, Brune Esih i generala Glasnovića, Ladislava Ilčića iz HRAST-a, te drugih klerikalnih i konzervativnih političara, poput Marijane Petir i Ruže Tomašić. Kod nas se zahtjevi za zakašnjelom lustracijom i ukidanjem naziva Trga maršala Tita poklapaju sa zahtjevima za većom klerikalizacijom i povratkom na ono što je Titu prethodilo, umjesto na jačanje europskih vrijednosti. A prethodila mu je nacistička paradržavica NDH, kraljevina Jugoslavija i Austrougarska, tako da se Hrvatska ustvari i nema na što vratiti ako dosljedno želi odbaciti oba totalitarizma.

Odbacivanjem istovremeno svake multinacionalnosti, pa i unutar europskog okvira, i inzistiranjem na strogoj državnoj nezavisnosti, jasno je za što se od ovoga jedino moguće opredijeliti i zašto se uporno pokušava uzaludno rehabilitirati NDH, ako ne računamo kao ostvariv povratak velikim dijelom mitskih hrvatskih država kralja Tomislava ili Stjepana Držislava iz srednjega vijeka. Makar, ne bi ni to trebalo u potpunosti isključiti, budući da se pozivima na odbacivanje ‘komunizma’ sve više priključuju pozivi za odbacivanjem tekovina Francuske revolucije, a time i povratak na neki oblik srednjovjekovnog monarhizma.

U takvoj vizuri suverenitet uopće ne proizlazi iz naroda, nego iz osobe monarha i božanske ovlasti, kojom ‘stvara’ državu, jednako kao što i Bog ‘stvara’ svijet i sve žive vrste u kreacionističkom tumačenju postanka. Država dobija svoj ‘život’, postaje i sama poput nekog živog bića ili Levijatana i svojom svemoći nad pojedincem u svijesti puka zamjenjuje biosferu.

Više nikakva ideologija nije ni potrebna, poput propalog komunizma, nacizma ili fašizma, da se stvar da u ruke jednom čovjeku i njegovoj kliki: dovoljna je ta jednostavna slika stvarnosti o kojoj ne treba previše razmišljati. Ako bismo tako sagledali stvari, možda kod nas čak i nije posrijedi kontrarevolucija, bilo da se radi o otporu socijalističkoj ili građanskoj (buržoaskoj) revoluciji, nego o kontra-evoluciji, težnji za povratkom u majmunsko stanje kmetske neodgovornosti i bezbrižnosti, u tor za ovce, u kojem će sve istine biti jasne i s predikaonice svima upućene i razglašene, a oni koji im se budu suprotstavili bit će odstrijeljeni.

Naime, svaka prava ljubav prema domovini, ili kako bi u muslimanskom žargonu rekli ‘džihad’, traži da se odstrani one koji u ljubavi odbijaju sudjelovati, bilo jer misle drugačije ili su sljedbenici sotonskih sila. Katoličkim džihadom, jer zašto bismo se, premda katolici, razlikovali od braće muslimana i turskog vođe Erdogana s kojim nas osim povijesti povezuje i jednaka sklonost autoritarnoj vlasti utemeljenoj na vjerskim fundamentima, uspostavila bi se tako prava vlast domoljuba. No, kako bi s vremenom kontra-evolucijske silnice bile sve silnije i jače, sposobnost organizacije bi opadala i narod bi se postupno kretao prema nedostajućim karikama svoje prapovijesti. Ovo kontra-evolucijsko kretanje u prapovijest bismo mogli zamisliti kao svojevrsni bastard Planete majmuna i Odiseje u svemiru 2000 obrnute u vremenu – tako da se čovjek iz svemira vraća u pustinju s majmunima koji udaraju mamutovim bedrenim kostima po hrpi nekakvih kamičaka i kostiju.

Ako sve veći broj ljudi koji zagovaraju kreacionizam možda znači i povećanu ratobornost, to ipak ne znači i tehničku superiornost, što je problem koji društva zasnovana na dogmatskom razmišljanju teško mogu nadići. Jedan od razloga zašto fašizam u pravilu gubi rat dao je Umberto Eco, naime da nije kadar procijeniti snagu neprijatelja (on je istovremeno ‘najjači’ i ‘bijedan’), a još jedan bi mogao biti da indoktrinacija vodi u tehnološko nazadovanje, a time i u gubitak rata u času kad liberalniji i demokratskiji protivnik uspije svojim intelektualnim potencijalima razviti moćnije oružje. Kao što vidimo, države u kojima je kreacionizam uhvatio jače korijene, poput Turske, SAD-a i Velike Britanije, te Saudijske Arabije, više i ratuju, jer uspijevaju nahuškati jedan značajan dio svojeg stanovništva na nasilno rješavanje sukoba, ali istovremeno sve više plaćaju cijenu indoktrinacije kroz urušavanje konsenzusa unutar vlastitih društava, koja postaju sve više zaraćena unutar sebe. Rješenje se u demokratskim državama ne nazire, osim kroz slabljenje institucionalne i jačanje ulične, populističke demokracije, koja sve više djeluje kao latinskoamerički oblik autoritarne vlasti ili poludiktature.

Pri tome istaknuti društveni slojevi u populizmu smatraju da oni ruše diktaturu financijske oligarhije ili nadnacionalnih centara moći, tako što ‘vraćaju vlast narodu’, premda nijedan nacionalizam, pa ni populistički, uopće ne vraća vlast narodu, nego samo od većine stanovništva otuđenim nacionalnim elitama. Kako god bilo, moglo bi se ispostaviti da je “tvrdi” kreacionizam, kao učenje koje je u suštini odbačeno od katoličke i većine drugih kršćanskih crkava i koje se širi drugim kanalima, u biti evoluirani, redizajnirani fašizam 2.0 za 21. stoljeće, a da je Einstein vjerojatno bio u pravu da će se treći svjetski rat voditi nuklearnim oružjem, ali četvrti toljagama. Tako bi se ispostavilo da nas širenje kreacionizma zaista vodi u pravcu fikcionalne alternativne budućnosti: “planete majmuna” u kojoj će majmuni nadvladati ljude na zemlji, ili kontra-evolucije s povratkom ljudske vrste u svoje pramajmunsko ishodište.

Protiv majmuna u nama se konzervativnom ideologijom ne može, jer stvar tako samo eskalira, ili što bi rekao David Byrne: “men will live on Venus, men will live on Mars, but we’ll still be monkeys, deep down inside”. Alternativa kreacionizmu bila bi teorija evolucije, koja u sebi sadrži ideju miroljubivog rješavanja sukoba kroz promjenu. Protivnika se (na fizičkom planu) genetskim mutacijama ili (na duhovnom planu) promjenom svijesti transformira u nešto novo, dok zaustavljanje evolucije svijesti negiranjem evolucije kao takve potiče baš samu evoluciju. Kao prvo u materijalnom svijetu, što može čak dovesti i do nestanka ljudske vrste ili ipak do evolucije svijesti i drukčijeg razumijevanja stvarnosti, političkih odnosa i entiteta koji u njima sudjeluju.

U hrvatskom slučaju očekuje se da dođe do promjene svijesti koja bi omogućila u novim okolnostima preživljavanje naroda, puka, shvaćenog u ovom slučaju kao nekakav kolektivni organizam, ili pak da se fikcija zvana ‘narod’ utjelovljena u fikciji zvanoj “država”, nepromijenjene kolektivne svijesti, počne u materijalnom svijetu boriti za proširivanje svojeg ‘životnog prostora’ ili ‘Lebensrauma’, onako kako su u svojim teorijama zagovarali teoretičari fašizma.

Što god da se od toga ostvari, treba imati na umu da su države koje uporno odbijaju mijenjati svoju svijest i samo žele povećavati svoja tijela, a ne i mozak (ili duh) vrlo nalik – dinosaurima, a da je sve veći broj onih koji iz takvog kolektiva bježe, rješavajući svoje individualne egzistencijalne probleme u ekonomskoj emigraciji.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame