Aktualno Celebrities Glazba inmediasres Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Arcade Fire: Everything Now – izgubljeni na plesnom podiju

Headlinerski nastup Arcade Firea na prvom danu glazbene masovke na Jarunu oduševio je desetke tisuća okupljenih, a neki kritičari već su ga počeli gurati u prestižnu kategoriju povijesnih. Što se potpisnika ovih redaka tiče, moram priznati kako su me ostavili prilično hladnim i kako mi je za razliku od tog, uvjetno rečeno, alter-plesnjaka neusporedivo bolji dojam ostavio onaj mračni hibrid indie-rocka, Springsteena, Cavea pa čak i Rowlanda S. Howarda kojim su nam se na istom festivalu predstavili sada već prilično davne 2011. godine.

Grupa Wina Butlera u međuvremenu je, naime, odlučila iskoračiti na plesni podij, prvo nešto eksperimentalnijim i razočaravajućim „Reflektorom“, a sada i svojim daleko najkomercijalnijim izdanjem „Everything Now“. Dodatno okretanje popu najavili su već uvodnim singlovima poput naslovne pjesme koja zvuči kao imaginarna suradnja Abbe, Erasurea i Simple Mindsa, a sličnim teritorijima kreće se i ostatak nove ploče. U središtu čitave priče tako je na klavijaturama i sintesajzerima bazirani 80’s pop, isti onaj od kojeg se tadašnjim kritičarima dizala kosa na glavi i koji njihovim aktualnim nasljednicima predstavlja nepobitni dokaz iznimne artističke vizije i kreativnosti Arcade Firea.

Listu utjecaja proširili su i na druge sastave toga vremena pa ćete povremeno nabasati i na Talking Headse, Japan, Kraftwerk ili Depeche Mode, kao i na nešto modernije podvrste elektronike – najbolja pjesma albuma „Creature Comfort“ na tragu je radova Jamesa Murphyja i LCD Soundsystema, dok prva od dvije verzije „Infinite Contenta“ (druga je istinski grozomorna) u sjećanje doziva škotske genijalce Primal Scream. Nasuprot njima i zanimljivoj funk melankoliji „Good God Damn“ nažalost stoje katastrofa zvana „Chemistry“, tek za nijansu bolje „Electric Blue“ i „Petar Pan“ te potpuno nepotrebno, dvostruko „repriziranje“ skladbe po kojoj je album i dobio ime.  

Da se razumijemo, stvarno podržavam izlete u nepoznato popularnih i komercijalno potvrđenih bendova, ali „Everything Now“ nije ništa drugo nego novi dokaz da bi se Arcade Fire trebali okaniti plesne glazbe. Ili je barem svesti na maksimalno dvije do tri pjesme na albumu.  (Vedran Harča)

5/10

SECOND OPINION:

Nakon previše vremena potrošenog na nagađanja i pretpostavke, napokon stojimo ispred završenog produkta, realizirane ideje koja potvrđuje kako ‘Reflektor’ ipak nije bio samo faza. Oči, zalijepljene na pojavu, imaju težak zadatak odlučiti gledaju li u neočekivano zanimljivu poruku s nebesa ili u recikliranu, veoma čovječju izjavu izgovorenu u zaborav. 

Arcade Fire, kao jedan od reprezentativnih bendova dvadesetprvog stoljeća, ima misiju gurati granice mogućnosti za postojeće i buduće glazbenike, hraniti znatiželju instrumentalista virtuoznim svirkama s ukusnim, savršeno usklađenim komponentama te pronalaziti nove načine omamljivanja slušatelja fascinantim kompozicijama. Od svojih početaka, bend je demonstrirao strepnje za takvim statusom predvodnika monolitnim radovima od kojih mnogi predstavljaju čavliće pribijene u tkaninu vremena, označavajući teško izbrisive, kulturno važne trenutke u povijesti moderne rock glazbe. Posljednji album ‘Reflektor’ nije odskakao od takvih ideja, koliko god izigravao Mojsija. To je bilo lijevo skretanje, eksperimentacija otkrivanja vlastitog potencijala. ‘Reflektor’ je kao takav bio iznimno uspješan iako je retrospektivno lako zaključiti kako se bend nije besprijekorno snašao u novoj estetici.

Zato si postavljam pitanje zašto? Koja je bila potreba za ponavljanjem gradiva. Nezadovoljstvo učinjenim, nadogradnja ili pak potpuno prepuštanje novom identitetu koji klimavo stoji na zidu. Naposlijetku ‘Everything Now’ zvuči kao manje hrabra i odvažnija varijanta ‘Reflektor-a’.

Ne želim da se iz navedenog iščita kako je ovo u bilo kojem aspektu loš album. ‘Everything Now’ poziva na razmišljanje, dosta strastveno zapravo. Pored filozofskih rasprava u kojim bend želi da im slušatelji sudjeluju, djelo zahtjeva pažnju posvećenu na instrumentalne detalje koji često sadržavaju više prikaza i sadržaja od samih riječi.

Tematika jest zanimjiva i važnije, aktualna. Obrađuju se osnovne ljudske emocije poput ljubavi, znatiželje i straha, paranoja rađana u svijetu tehnologije i nesigurnosti te morbidne misli poput samoubojstva. Naglasak se stavlja na perpetualan način života obgrljen navedenim karakteristikama u kojem se, kao način obrane, repetitivno koriste sredstva za podizanje raspoloženja, eventualno zatvarajući krug.

Problem nastaje kod same egzekucije pjesama. Radilo se o iznošenju teza pomoću lijeno napisanih stihova, repetirajućih slojeva instrumentacije koji radi nedostatka progresije djeluju toliko ustajalo da stvore dodatan sloj plijesni ili iritantnih vokala koji dosade nakon prve minute pjesme, kamoli do njezinog završetka (‘Electric Blue’), album ima popriličan broj problema. Svi navedeni nedostaci govore kako se, po prvi put, radi o običnom albumu benda od kojih očekujemo nadrealno. Ako i najveći kritičari postanu svjesni tih činjenica, i svojih očekivanja, onda postoji šansa da se ovom djelu mogu prepustiti i u njemu uživati. (Domagoj Jurić)

6/10

+ Everything Now, Creature Comfort, Put Your Money on Me

– Electric Blue

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame