autorski tekstovi Nekategorizirano Sports

Simuliranje – druga strana medalje!

Engleski nogometni savez objavio je da od ove sezone na snagu stupa pravilo po kojem će se svi oni igrači koji simuliranjem steknu prednost nad protivnikom kažnjavati s dvije utakmice suspenzije. Ukoliko se radi o recidivima, tri utakmice. Odluku o suspenziji u roku 48 sati donosit će tročlana komisija sastavljena od jednog bivšeg suca, nogometaša i menadžera. Vjerujem kako većina ovdje ljubitelja nogometa misli da je simuliranje nešto bez čega bi igra bila bolja, a one prave razmirice oko simuliranja nastaju tek kad se raspravlja o posljedicama istog. Ja ću u ovom tekstu zauzeti stranu igrača i pokušati prikazati “drugu stranu simuliranja” koju se često zaboravlja, onu uzročnu. Pa krenimo.

1. Igrač mora pasti!

Kaže Alejandro Chacoff u svom long readu objavljenom u Guardianu:

“You learned it quite early on. If someone tugged at your sleeve, or touched your back, or whiffed a kick close enough to your shin, you immediately slowed down and tripped yourself. Then you glanced at the referee and said, “Porra, falta, caralho!” (roughly, “Fuck – foul, dammit!”).”

Tako je to počelo, s pretjeranom dramatizacijom prekršaja u kojima postoji kontakt. Baš nitko ne može reći je li kontakt bio dovoljan za to da igrač padne, takve procjene nikad ne mogu biti donesene sa 100% sigurnošću. Postoji druga kategorija simuliranja, ona gdje nema kontakta, ali o tome ću nešto kasnije.

Ono što je posebno važno kod prvog razloga za simuliranje koji ide u korist igrača je činjenica da se prekršaj gotovo i ne sudi ako igrač ne padne. Naravno, piše gotovo jer uvijek imamo situacije profesionalnih prekršaja kod kojih je kontakt dovoljno očit i jasan da se prekršaj može dosuditi i bez da igrač padne, ali generalni sudački kriterij zastranio je do te mjere da igrač u šesnaest metara skoro uvijek mora pasti da bi dobio penal. Poanta ovog broja jedan je da su igrači, čak i oni koji to ne rade isključivo kako bi prevarili suca, prisiljeni pasti inače prekršaja neće biti. Stoga smatram da bi uz sankcije za simuliranja (samo ona nedvosmislena jer se ostala ne mogu realno prosuditi) trebalo poraditi i na samom sudačkom kriteriju. Znam, velik je to pothvat, možda i teško izvediv, ali nogomet svakim danom evoluira i suđenje mora pratiti taj korak.

2. Samoočuvanje!

Igrači nekad naprosto moraju simulirati kako bi se sačuvali od nepotrebnih ozljeda. To je vjerojatno i najjači argument koji opravdava simuliranje, a u njemu se krije ta druga kategorija simuliranja (bez dodira) koju sam gore spominjao. Bez dodira ili s minimalnim dodirom, manje važno, važno je samo da igrač u toj situaciji nije pao s ciljem (barem u pravilu) da iznudi prekršaj, već da izbjegne kontakt koji bi mogao rezultirati ozljedom.

Kad se govori o ovoj vrsti simuliranja najčešće se ističe primjer Jurgena Klinsmanna koji je u finalu SP 1990. simulirao da izbjegne kontakt s Argentincem Pedrom Monzonom koji je nakon toga dobio crveni karton. Ne smatram da bi igrač koji je simulirao u takvoj situaciji trebao biti kažnjen i slažem se odlukom suca koji je Monzonu dao crveni karton jer je njegov start bio nepromišljen i bez obzira na to što kontakta nije bilo, mogao je biti poguban za Klinsmanna. Ako pogledate snimku ispod teksta primjetit ćete da Monzon ulazi s dvije noge, džonovima, u situaciji kad Klinsmann juri prema vratima Argentine u potencijalno opasnu poziciju. Sva sreća da nije bilo kontakta. Igrače u ovakvim situacijama ne da se ne bi smjelo kažnjavati, već bi im trebalo zapljeskati što su u tom djeliću sekunde uspjeli odreagirati da izbjegnu start nekog manijaka koji će za njega biti kažnjen samo crvenim kartonom, a mogao je potencijalno okončati jednu karijeru. Ne zaboravimo Eduarda koji nije imao šansu izbjeći start Martina Taylora.

3. I nogometaši su ljudi, a ljudi varaju!

Ajde da se ne lažemo, ima nas koji smo ponekad pomaknuli figuricu u šahu da prevarimo prijatelja koji nas je prije toga pobjedio deset puta za redom, svi smo se nagnuli da vidimo u koju će stranu prijatelj zapucati penal na PES-u (ako već nije sakrio ruke među noge ili u vrećicu) i svi mi koji igramo Football Manager smo barem jedno došli u napast da napravimo “save/load” i popravimo rezultat koji nam nije odgovarao. Ovo posljednje nikad nisam učinio, to je managerska blasfemija, ali razumijem one koji jesu. Ako nam igra nudi priliku da ju prevarimo i prođemo bez ili s minimalnim sankcijama onda će velika većina nas to i učiniti.

Ista stvar vrijedi i za simuliranje. Dok god su kazne minimalne, igrači će simulirati. Sad opet dolazimo do moje tvrdnje da se simuliranje dijeli u dvije kategorije, s kontaktom i bez kontakta. Upravo zbog te podjele kazne za simuliranje nikad neće ni moći biti ništa drugo nego minimalne. Kako će ona komisija od tri čovjeka (bivši nogometaš, sudac i menadžer) procijeniti je li simuliranje s kontaktom bilo namjerno ili je igrač pao jer je osjetio kontakt i odlučio uzeti faul koji bi možda zaslužio, a ne bi dobio da je ostao na nogama? Nikako. Jedino što oni mogu kazniti je blatantno i očito simuliranje poput onog Sergija Busquetsa koji “peek a boo” metodom provjerava je li sudac popasao njegov pad. Sve ostalo oni ne mogu procijeniti s dovoljnom sigurnošću da nekome zalijepe kaznu.

Zaključak

Koliko god prezirali simuliranje, mora se priznati da je ono prisutno otkad je igre, nisu sada došla neka modernija vremena pa igrači simuliraju jer su razmaženi. Ono što se dogodilo je da se broj simuliranja povećao uvjetovan zastranjenjem sudačkog kriterija. Također se mora priznati da ima situacija kada je simuliranje korisno, koliko god nam to kiselo bilo za progutati. I ono najvažnije, moramo prihvatiti da nema tih sankcija koje će iskorijeniti simuliranje jer je ono dio sporta otkad sport postoji, ali ne samo to, ono je dio čovjekova bića bio on nogometaš ili automehaničar, svatko će u nekom trenutku pomisliti kako je dobra ideja napraviti nešto nečasno kako bi stekao prednost nad nekim drugim.

Marko Jerleković

Komentari

Reklame