autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM

Holodeck – proslava Dana pobjede na USS brodu Enterprise

Satnik bojnog svemirskog broda – tahionske raketne topovnjače USS Enterprise – g. Jean-Luc Picard – unišao je neprimjetno u svijet Holodecka, gdje se i inače opuštao nakon lošijih dana na komandnom mostu.

U tom izmišljenom holografskom svijetu bio je tek običan vojnik, branitelj dragovoljac koji slavi neku ratnu pobjedu iz davnog 20. stoljeća. Oko njega su se kretale gomile supijanih vojnika sličnih njemu kao jaje jajetu, u maskirnim uniformama ili crnim odorama i kapama s oznakom U, što je vjerojatno bila kratica za “Universe” ili nešto slično. Nije znao. Neki su napadno podizali desnice i uzvikivali “Ready for Homeland”.

Jean-Luc je znao što oni viču, zahvaljujući pomoći automatskog prevoditelja. Uostalom, to je bila njegova fantazija, i svi su morali govoriti tako da mu bude razumljivo. Ljudi s hitlerovskim brčićima i SS-ovskim mrtvačkim glavama na šiltericama ispijali su šnaps u kafiću i razmjenjivali velike kukaste križeve i značke s orlovima, a prašnjavom cestom prolazili su ljudi u uglančanim cokulama sa šapkama i na sav glas pjevali neke čudne pjesme nekakvom Juri i Bobanu.

Iz obližnjeg sokaka nailazila je mini handžar-divizija sastavljena od par ljudi sa sabljama krivošijama, slaveći pobjedu nad Turcima. Jednom liku su izbile vratne žile od napora, pa se lijepo vidjelo kako si je tamo tetovirao orla sa svastikom i neku plavu tetu po imenu Lily.

U taj čas Jean-Luc svrne pogled na neko komešanje oko luksuznih vozila i ugleda Seven of nine u pratnji nekih ljudi, kako se uspinje na binu poput primabalerine i izgovara zvonkim glasom: “Nadam se jednoga dana da ćemo biti u stanju zajedno obilježiti ‘Oluju’ kao akciju koja je prekinula velikosrpsku agresiju, velikosrpsku politiku u kojoj su žrtve bili i mnogi Srbi i koje su upravo njihovo lokalno vodstvo i vlasti iz Beograda istjerali iz njihovih domova”.

Zatim je nešto govorila o tome da se treba pokloniti svim žrtvama i nastavila: “Što se Hrvatske tiče, žao nam je svakog života, i srpskog i hrvatskog, svih koji su poginuli u Oluji i Domovinskom ratu općenito. Ne veselimo se ničijoj tuzi i vjerujemo u zajedničku budućnost svih hrvatskih građana”. Jean-Luc je buljio u nju kao u petu vojnu sablast. Odjednom mu ništa više nije bilo jasno.

Primakne se do Seven i propiskuće joj bijesno na uho: “Seven, stara, jesi normalna? Ja se ovdje dolazim malo proveseliti i ispucati, a ti mi pričaš o nekakvim žrtvama i zajedničkom obilježavanju, zajedničkoj budućnosti, žaljenju svih života. Je li tebi jasno da to nije bit ove proslave?”

“Naravno da mi je jasno” – odvrati hladno Seven skrenuvši pogled pod gustim trepavicama – “ali ovdje igram drugu ulogu, pa mi sad odgovara nešto takvo reći. Vaša generacija je povela rat, a naša širi bratstvo i jedinstvo. Kobajagi. Ne misliš da ćemo se stvarno početi tako ponašati? No, ima ovdje ljudi koji nas promatraju i moram voditi računa o tome”.

“Uh, pa ti si se baš uživjela u ulogu” – tvrdo odbrusi Jean-Luc. “A tko si u ovoj roli?”

“Precjednica Republike” – zakikoće se Seven kao šiparica.

“Jedna šaljiva likuša, sad bih po protokolu morala otići u Crkvu, ali ću izmisliti da mi je pozlilo… Crkva inače uopće nije uprogramirana u Holodeck, ali ovi majmuni ovdje to ne znaju. Misle da žive u nekoj vjerskoj satrapiji i da su crkve na svakih sto metara, gdje vojni vikari umjesto aleluja viču Ole-luja. Da znaju da uopće ne vjerujem u Boga, razapeli bi me k’o onog nekog Isusa.”

“Aha, aha” – promrsi Jean-Luc – “kad putuješ svemirom malo ti je smiješna ta priča o Bogu koji živi na nekakvom lažnom nebu i od tamo baca zapaljeno žbunje i gromove, pa nije valjda piroman… ili što već ti vjeruju, možda da je Zemlja ravna ploča, ili da je svijet stvoren u 5000 dana, da je Bog stvorio Adama i Evu? Sve takve idiotarije.

Nego, da te pitam, Seven, otkud ti u ovom Holodecku kad sam ja zapravo lik u seriji Star Trek The Next Generation, a ti si u novijoj postavi, četvrta generacija ako se ne varam? Mi se nismo nikad upoznali s Kirkom i Spockom, koliko znam umrli su prije nego što su nas unovačili, a otkad smo poručnika Datu pretvorili u mozak intergalaktičke stanice Malwarezacija vjerujem da se ni s njim više ne može tako lako upoznati. Otkud ti ovdje?”

“A vidiš, Jean-Luc, ovo je moja fantazija, i u njoj može biti sve što se meni sviđa, pa tako i satnik Jean-Luc Picard. Ti si moja izmišljotina, a nakon što izađem iz ovog Holodecka, ostat ćeš unutra, ili – sasvim nestati… uostalom, nije me baš ni briga, kad već pitaš…”

Jean-Luc proškrguće u njenom pravcu, stisnutih usnica: “Isuse, Seven, ne šali se, ne misliš me valjda zauvijek ostaviti ovdje s ovim idiotima? Pogledaj, neke žene su si ofarbale nokte fašističkim porukama, pa valjda ne misliš da ću provesti ostatak stvarnog ili virtualnog života s tim barbarima?! Ti se šališ, zar ne?” “Dragi moj Jean-Luc, trebalo ti je od početka biti sumnjivo što uopće znaš tko sam ja.

U vrijeme tvoje generacije nije postojala nikakva Seven of Nine, jer je u to vrijeme tvoja generacija bila – posljednja generacija Star Treka. Ali u vaše vrijeme logičko razmišljanje i nije bilo toliko u prvom planu serije” Seven je poprimila izraz lica doktorske studentice koja se zajapurila objašnjavajući profesoru ideju za radnju, što je bilo čak donekle seksi.

Jean-Luc u normalnim okolnostima ne bi imao ništa protiv, ali sad ga je pomalo hvatala panika. “Seven, kad smo već kod toga” – poviče Jean-Luc blijed kao mobitel koji se resetira i mašući u prazno rukom – “ni ovima ovdje nije sasvim jasno koja su oni generacija. Ima ih iz 1941., ima ih iz 1991., i svi su pomiješani i viču iste parole kao da između toga nije prošlo 50 godina.

Sad je ovdje već 2017., a oni ama baš ništa ne primjećuju. Ako mogu oni, zašto ne bismo i mi? Ne zaboravi da je to projekcija neke prave stvarnosti i da su ti ljudi doista, ono, ‘ajmo reć, stvarni… dok smo ja i ti samo likovi u nekoj glupavoj znanstveno-fantastičnoj seriji. Mene, na primjer, glumi Patrick Stewart, isti glumac koji je glumio Sejana u seriji ‘Ja, Klaudije’ i još hrpu drugih uloga. Ako ja mogu biti Jean-Luc Picard u nekoj pravoj stvarnosti i ako oni mogu pomiješati sve generacije u svojoj lažnoj stvarnosti koja je slika neke prave stvarnosti, onda smo i mi, također, jednako stvarni likovi? Zar ne? Reci da je tako?!” Seven of nine dobaci mu jedan od svojih ledenih osmijeha: “Jean-Luc, kućo stara, borgovi su ti isprali mozak kao i meni, ali kod tebe je stanje ostalo trajno nepopravljivo. Imaš rupe u sjećanju. Svijet je napravljen prije 5000 dana, Borg je stvorio sve u 7 dana, posljednjeg, šestog dana je stvorio Adama i Stevu, dva brata iz dva razna naroda koji se grle i ljube, a zatim je sedmog dana otpočinuo i otišao na sedmo nebo proslaviti Stvaranje.

Tamo je među anđelima, vragovima, Sotonom, Belzebubom i ostalom dežurnom ekipom uz glazbu nekog đavolka Perkovića dizao desnicu u vis i vikao ‘Za dom spremni!’, a poslije je taj isti Borg kad se otrijeznio bacio sve vragove i Sotonu u pakao i odao počast svim žrtvama tog Stvaranja. Kako znamo, čovjek je napravljen po uzoru na Boga i sada ovdje slavi svoj mali Dan pobjede i zahvalnosti. Druge realnosti osim ove i ovakve – nema. Prihvati to. Borg je stvorio svemir i sve u njemu. Odoh sad sa svojom ekipom u naš brod da se još malo umrežimo, a ti mi, virtualni satniče, ostaj zdrav i čio kao neumreženi pojedinac u ovoj lijepoj stvarnosti”.

U holodecku se upravo na binu peo pjevač neobičnog imena Jajo i pokušavao nešto otpjevati, ali ga je okupljena rulja tjerala zvižducima, tražeći da se uspne neki mišićavi s mačem. Svi su i dalje poslušno igrali svoje uloge. Holodeck je radio kao po loju.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame