autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM

Sultan Hrvatko: Porez na nekretnine nije namet!!!

Davnih 90-ih godina prošloga stoljeća Smiljko je Sokol u obrani Franje Tuđmana i njegovog bankovnog računa kojeg je javnosti razotkrila tadašnja službenica ZABE Ankica Lepej izrekao duboku misao: novac nije imovina.

Apgrejdiranu 2.0 verziju ovog poučka poznatog ustavnog stručnjaka i autora Ustava RH dobili smo ponovo ovih dana iz usta ministra Marića: porez na nekretnine nije (novi) namet. Tako, naime, kaže ovaj financijski stručnjak koji o poslovanju Agrokora prema vlastitoj izjavi nije imao saznanja, te niti ne može biti odgovoran. Štoviše, taj isti stručnjak odgovorno tvrdi da nam je voljena država u suficitu, to jest da – grubo rečeno – ima viška para. Istu je stvar, pretpostavljam, tvrdio i kreditorima kad se Agrokor zaduživao. Para u firmi ima, pa eto kad se ima, što je logičnije nego da se još više zadužiš. Ništa nije bilo sumnjivo ni tim pustopašnim investitorima, prije svega ruskim, koji su takva daljnja zaduživanja sve do visine milijarde eura na temelju, kako danas saznajemo nažalost, lažiranih izvješća, s guštom odobravali, možda zalijevajući sporazum kojom litrom stoličnaje i tapšajući ‘gazdu’ po leđima. A što će država kad para ima, a nitko ne želi dati nova zaduženja? Kao prvo, kupit će još najnovijih modela Audija, kao i svaki gazda. A nakon toga će posegnuti nevidljivom ‘Smithovom’ rukom u džep svojih građana. Jer, mi smo kupci njihovih usluga, a oni su nam tržište, silom prilika, jer smo vlasnici domovnica. Pa da vidimo što nam oni od tih usluga na pladnju nude.

Kao prvo, nude nam da si sami ispunimo nekakve komplicirane obrasce, na kojima bismo si sami trebali odrediti vrijednost nekretnine. U takav izračun vjerojatno ulaze hipoteke, zaduženja, ulaganja, amortizacija, tržišna iskoristivost, energetska učinkovitost i pitaj Boga i vraga što sve ne, što se na kraju šturo definira tek nekim ‘bodom’, starošću, namjenom nekretnine… Na kraju krajeva, možda je to nekome jedina nekretnina u kojoj živi, ali to državu nije briga. Ako obveznik nema kamo otići a nema ni za porez, može iznajmiti pseću kućicu ili postati bijelo smeće AKA white trash, pa se potucati u kamp prikolicama od nemila do nedraga s ovrhom i blokadom oko vrata umjesto štrika. A ne može se ni objesiti, jer mu država neće dati ni kredit za štrik.

Najbolje da krene odmah prema Istri i Kvarneru gdje bi mu neki potres mogao prekratiti muke, budući da se tamo, otkad je najavljeno skidanje ploče s Trga maršala Tita a pitanje nekretnina opet došlo u žižu, pojavio neki čudan naboj koji kao da želi odvojiti dio kopna od matice zemlje. A prema Italiji se više također ne može, pa se sve skupa trese kao blesavo. I to je, zapravo, jedan način rješavanja problema nekretnina ‘ex machina’ – što ne sredi porez, sredit će potres, u Dalmaciji požari i čiča miča gotova priča.

U ovakvim polufunkcionalnim ‘ciganijama’ ionako nije uobičajeno da raja ima nekakve nekretnine, a Europska komisija utvrdila je da takvih insana s nekretninom ima u domovini Hrvatskoj nesrazmjerno previše u odnosu na druge zemlje EU. Doduše, nije istom prigodom utvrđeno da su plaće u nas nesrazmjerno manje s obzirom na troškove života, u odnosu na druge, razvijenije zemlje EU-a, ali ne može se sve odjednom rješavati, grlom u jagode.Treba postojati neki red, odrediti prioritete. Prvo kuće, stanove i zemljišta na sunce, pa tek onda možemo razgovarati o plaćama. I to za one koji pristaju raditi za manje, ili se misle k nama doseliti iz ostatka regije ili iz prijateljske Sirije, nakon što se neka područja poput Slavonije isprazne od viška domaćeg stanovništva. Već sada djece u školama ima za trećinu manje. Mora se stoga priznati da liberalni kapitalizam u Hrvatskoj funkcionira kao urica i nije baš jasno zašto se bune aktivisti iz udruge Lipa i općenito liberalnih krugova. Liberalizmu kao takvom ionako nije nikad bio cilj održati neki narod, jezik ili njegovu kulturu na njegovom prostoru, a njegovom bratu po tržištu liberatarijanizmu još manje. Cilj je uspostaviti slobodno tržište, ako baš ne može drugačije i osnovnu vladavinu prava i najvažnije: smanjiti državu. Tu bi upravo mogao biti problem s porezom na nekretnine, kojeg ima većina drugih zemalja EU-a i nekih drugih zemalja. U tim drugim zemljama ljudi su na neki način potaknuti plaćati porez, jer im se to na drugi način vraća. Uplatiš porez, ali dobiješ poticaj. Izlaziš iz sive zone i stječeš prava koja sivci nemaju. Kod nas takvog stimulansa nema. Država kao rak uzima sve, ali ne vraća ništa, dijametralno različito od Vlatkine pjesme ‘ja ne tražim ništa, a dala bih sve’. Naivčine čeka samo batina, ali ne i mrkva. I još očekuju da sam odeš u šumu, nacijepaš drva, izrežeš iz njih batine i izbatinaš se sam, tako što ćeš za poetak sam sebe prijaviti i ireferirati koliko vrijedi tvoja nekretnina, a oni će, onako odoka, kao alkari na punte ‘u dva, u tri ili u sridu’ odrediti koliko bi prema njima trebao platiti. Po debljini kaputa ili šupljini glave. Pa gdje još u svijetu ima takvih magaraca? Priča je dodatno začinjena lažima da se time samo na drugi način zamjenjuje komunalna naknada i spomenička renta, iako se ti nameti ustvari zamjenjuju nečim drugim (građevinska renta), pa će porez na nekretnine biti doista nešto sasvim novo i neviđeno.

Elem, da ponovimo ako je netko sjedio na ušima i još nije shvatio, svaka će lokalna uprava odrediti osnovni iznos na svojem području onako kako se njoj učini humano i zgodno, a porez će se svejedno na kraju prebaciti na središnju državnu razinu, što je po svoje prilici u oštrom nesuglasju s Europskom poveljom o lokalnoj samoupravi i moglo bi lako pasti kao neustavno na Ustavnom sudu. Dobro je da je premijer Plenković ipak zaključio da bi se cijela stvar mogla odgoditi na ‘dogledno’ vrijeme. Možda dok netko u međuvremenu na nadležnim mjestima umjesto formiranja povjerenstava uključi mozak i počne razmišljati kako bi se konkretno provelo uvođenje poreza kao nekakva javna politika, a ne običan harač i zavlačenje ruke u džep ionako porezima preopterećenih građana.

Ali nije da takvih primjera u povijesti s porezima nije bilo. Kad je ministar financija Škegro 1998. godine uveo PDV, velik je novac odjednom izvučen iz gospodarskog sustava. Objašnjavale su se brošurama prednosti toga sustava naplate poreza u odnosu na porez na promet, koji će omogućiti da pojedini subjekti u gospodarstvu sami sebe kontroliraju umjesto da ih kontrolira država. Zaboravilo se pri tom tko stoji na vrhu hrandibenog lanca ili piramide, a tko uopće nije pod ničijom kontrolom, osim onih nekakvih građana AKA stoka sitnog zuba ili ovce za strižu – vladajući HDZ. Nakon što je prikuipljen novac, Škegro je dobio diskretan signal od glavnog gazde da novce izruči – a kome drugom, nego svojem pretpostavljenom. Onome tko ga je u prvom redu zaposlio na mjestu ministra financija.

Daj dite materi, a pare HDZ-u. I tako su nakon što je odjednom izvučena masa novca iz sustava nastala ogromna unutrašnja dugovanja i potraživanja poslovnih subjekata koji su se, umjesto da se kontroliraju, nadmetali koji će kome manje platiti. Baš kao što je i Agrokor kao država u državi godinama činio sa svojim dobavljačima, izbjegavajući plaćanje, a zadužujući se sve više i više, tako je i država nakon pada HDZ-ove vlasti takva unutrašnja dugovanja morala pokrpati vanjskim zaduživanjem. Kako bi se pokrpala neravnoteža uvoza i izvoza, uzrokovana politikom jake kune i pogodovanjem uvoznom lobiju, isti se iznos morao namiriti prodajom imovine, odnosno privatizacijom poduzeća u državnom vlasništvu. Otišli su tako na bubanj HT, odnosno sadašnji T-com, Nikola Tesla, Pliva, INA i druga vrijedna poduzeća. Naravno, ni politička kasta nije propustila da pri tome umoči prste.

Sada se priča pomalo primiče svojem neumitnom kraju, na bubanj pomalo dolaze HEP, pa šume, vode, otoci… I tako dolazimo do onih koji još jedino mogu pokrpati neravnotežu – sami građani svojim ušteđevinama i onim sitnišem od kojeg inače preživljavaju uz mršave plaćice. Pokušaji trgovinskih ratova i nameta na uvoz robe iz regije u aranžmanu nadobudnog ministra poljoprivrede također će, čini se, obrati bostan. Prije svega jer manirama slona u staklani nije moguće djelovati na međunarodnoj razini,bar ne iz pozicije uređene države.

I stoga, znajući povijest poreza u nas, nije nikakvo čudo da je šef cijele operacije opet netko u bliskoj vezi s notornim ‘pedevom’ Škegrom zvanim kasica i ljudima koji su iz takvog ‘pedevskog’ gospodarskog sustava proizašli – Martina Dalić, Marić ili Ramljak. Oni su ispekli zanat kod majstora i ‘zna se’ kako se to radi. Možda će, reda radi, spustiti PDV za 1%.

A kad narod popizdi i zaprijeti referendumom (koji se, hvalevrijednim inicijativama Petrine i malo manje vrijednoj inicijativi čevapčićarke Martine iz Živog zida unatoč, ni prema Ustavu ne može provoditi o porezima), povući će se do slijedeće prilike ili ‘doglednog vremena’. Taj su manevar, naime, naučili od još većeg poreznog stručnjaka – turskog sultana – koji je svojim vezirima ovako besjedio: “Povećajte poreze i javite mi što kaže narod.” “Sultane, narod gunđa”. “Još povećajte poreze.””Sultane, narod prijeti izlaskom na ulice.” “Onda još povećajte poreze.” “Sultane, narod šuti”.”E, sad sasvim malo smanjite poreze i javite mi što narod kaže.” “Sultane, narod slavi tvoju vlast, jer si smanjio poreze!”.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame