autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Dubrava calling, vol 11: Isprike potrebne i nepotrebne za vječnu ljubav Hrvata i Srba

Valja se prisjetiti kako je sve počelo, npr. u zaleđu Zadra. Kako je taj nesretni narod, najmiroljubivija manjina, bio izmanipuliran ovakvim narodnim vođama poput Zečevića, narodnim junacima poput Arkana, sveštenstvom SPC i warlordovima tipa Opačića – Klempe.

Prvo su ih zastrašili nepostojećim ustašama, onda ih naoružali i nahuškali na svoje susjede Hrvate (u općinama Benkovac i Obrovac Srba je bilo neznatno više od Hrvata), zatim inscenirali klanje Mlinara i planirano ubili svog milicajca, te uz pomoć JNA istjerali skoro sve susjede uz brojna zvjerstva i zločine, bombardirali i Zadar i druge gradove na obali.

Njihov cilj, što svatko razuman i čuje i vidi i u ovom dijelu filma “Komšije” iz njihovih ustiju, nije kulturna autonomija Srba, nisu ljudska prava svih građana Hrvatske, niti je cilj narodni dogovor između Srba i Hrvata (što bi i mi u Dubravi podržali), njihov cilj je Velika Srbija i to i na tlu zemlje koja im je pružila utočište kad su bježali pred Turcima, sa granicama koje oružjem pokušavaju iscrtati.

Bili su protivni svakom dogovoru (poslušajte što i ovdje govore), kasnije su odbili i državu u državi, Plan Z4, i to im je bilo malo.

Zašto ovo pišem?

Nije rat počeo 04.08.1995.g., već “balvan revolucijom” u Kninu, još 1990.g.

Tada je srpsko vodstvo u Beogradu nahuškalo narod protiv svoje Domovine (Hrvatska je postojala puno prije Jugoslavije), natjeralo ga da podnese najveću žrtvu (da, svjestan sam da su Srbi iz Hrvatske među najvećim gubitnicima rata), ratuju u za njih iz godine u godinu sve nepovoljnijem odnosu snaga, da ginu, budu ranjavani, teško žive za suludu ideju u kojoj su na kraju ostavljeni od onih u Beogradu koji su im obećavali svu pomoć.

Zadar je grad koji se danas fantastično razvija, njegovo zaleđe Ravni Kotari su prekrasni, no sela u kojima su živjeli su prazna. Otišli su iz dva razloga, indoktriniranost u nemogućnosti suživota sa svojim susjedima Hrvatima u zajedničkoj Domovini, te strah zbog odmazde Hrvatske vojske zbog zločina i protjerivanja Hrvata iz svojih domova godinama prije Oluje.

Stoga uvažavajući i razumijevajući bol i tugu izbjeglih Srba, mislim da bi ispriku trebali tražiti od onih koji su ih poveli u suludi nepotrebni rat, upregnuli u velikosrpske ciljeve stvarajući od njih pretorijance zapadnog srpstva i konačno izdajnički napustili i nagnali na bijeg računajući da će tom narodnom svježom krvi spasiti Kosovo i dodatno učvrstiti Vojvodinu.

Nema isprike za veličanstvenu vojno redarstvenu operaciju Oluja, njome smo obranili teritorijalni integritet svoje Domovine, pomogli da Bihać ne postane nova Srebrenica i vratili slobodu i demokraciju u svaki kutak svoje Domovine (ubrzo i u Podunavlje). Ostaje samo žal za propuštenom prilikom da se rastanemo kao Češka i Slovačka, bez ikakvih žrtava i razaranja, uz uvažavanje svih manjina i manjinskih prava.

Vjekoslav Drnić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame