Aktualno autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM POP COOLTURA

Make Hrvatska great again: Bitka za Crown cirkusanata white supremacy Trolinde & Kumpa

Prosvjedi američkih nacista i bijelih supremacista u Charlottevilleu, Virginia, iznijeli su na svjetlo dana dosta značajnu činjenicu: Amerika uopće nije jedinstvena kao što se mislilo. Lonac za taljenje tamo već odavno ‘ne fercera’ kako bi trebalo, što je bilo poznato kad se radi o hispanoamerikancima i afroamerikancima, ili spicsima i blacksima, da ne spominjemo neke još pogrdnije nazive za te etničke i/ili rasne skupine. Svejedno se do sada nije znalo da američkim građanima građanski rat Sjevera i Juga iz 1861. godine i dalje toliko na srcu, da je tako važna tema da su spremni popizditi i čak gaziti skupine ljudi autom kao prosti islamski teroristi, a sve zbog uklanjanja kipa nekog generala Leeja, vođe gubitničke južnjačke Konfederacije. I to ne Bruce Leeja, nego Roberta E.-a. Začudo, znaju razliku.

Premda, ljudima koji tamo žive poznato je da je sukob iz 19. stoljeća itekako živ i dalje stvara podjele u društvu, još uvijek postoji osjećaj poraza na jugu, a pobjede na sjeveru, koji južnjacima daje pretežno samo utjehu (u viskiju) i dobru mračnu i makabričnu književnost Flannery O’Connor, a sjevernjacima političku i ekonomsku nadmoć. Tu je i podjela na uglavnom priobalne gradove i sela u unutrašnjosti, istok i zapad, težnja za odvajanjem od matice pretežno desnog i konzervativnog Teksasa i pretežno lijeve i liberalne Kalifornije. Koliko god izvana izgledale kao monolit, uopće nije lako držati na okupu države i zajednice SAD-a bez izrazito dominantne vjere, rase ili drugog vezivnog tkiva.

Zemlja imigranata odlučila je pod Trumpom napasti imigrante i postati zemlja deportiranih, a sve muslimane proglasiti teroristima. Osim, naravno, poslovnih partnera i vazala – u prvom redu Saudijskog kraljevstva. Tako je Trump u svojih prvih 200 dana vjerojatno zaslužio nadimak Kump, što u žargonu znači otprilike ‘nabrijani kreten’, a dolazi od imena jednog igrališta u Elco-u, Nevada, koje je, moguće, dobilo ime baš po hrvatskom iseljeniku iz područja Vrbovskog, a radi se, inače, o normanskom nazivu za šampiona u viteškim borbama kopljem (dolazi od staroengleske riječi cempa, srodne riječi šampion; ili njem. Kampf (SIC!)).

Vitezovi su i inače dosta na cijeni u Hrvatskoj. No, osim toga i pošalice “gdje si bio 1861.”, što je još udaljenija povijest od 1941. ili 1991., pokazalo se da doista postoji konkretna politička poveznica između današnjeg SAD-a i Hrvatske: u prosvjedima se, naime, osobito istakao stanoviti student povijesti i politologije Peter Cvjetanovic (vjerojatno porijeklom iz okolice Županje – Gunje – ili Dubrovnika), prikazan kako zacakljenih očiju i širom otvorenih usta, s obaveznom kosom začešljanom na lijevu stranu u hitlerovskoj pozi urlanjem poziva na “obranu zapadnih vrijednosti”, a zapravo vrijednosti bijele rase. Koliko god danas te vrijednosti izgledale smiješne i stvarnošću obesmišljene, netko je ipak pod pretežno bjelačkim stijegom osvojio svijet i vijorio ga do te mjere da u tom imperiju sunce nikada nije zalazilo. No, čekajte malo, pa to nije uopće bio SAD, nego Britanija, protiv čijeg su se imperija američki pobunjenici borili da bi stvorili nezavisnu državu?! Pa ipak, čini se da su danas Velika Britanija i SAD puno bliže nego onih dana, a zajednički neprijatelj sve više postaju im europske države iz kojih je, ruku na srce, potekao dobar dio današnjih Amerikanaca, uključujući i samog Trumpa (Njemačka).

Pa otkud onda odjednom takav preokret na pomolu, anglofilski bjelački bum naspram tolerantnih Nijemaca i umjerenih Francuza, te napušenih i poslovično cool Nizozemaca? Stvar je, reklo bi se, vrlo jednostavna. Kao što je i u bivšoj Jugoslaviji postojala jasna podjela na razvijeniji sjeverozapad i zaostaliji jugoistok zemlje, pri čemu je jugoistok dobivao političke povlastice kroz vojsku, policiju, diplomaciju i priznanje dominantne vezivne uloge u zajedničkoj državi, tako je i današnji svijet podijeljen na istočni dio koji ubrzano raste i razvija se, te na zapadni dio koji sve više gospodarski zaostaje, premda je i dalje nešto razvijeniji. Nijemci, naime, rade, a Francuzi i ostali se bar uz njih dobro šlepaju. Kao što je i Slobodan Milošević potaknut memorandumskim načertanijima u jednom času povikao “ne umemo da radimo, ali zato umemo da se bijemo”, predosjećajući da je Srbiji namijenjena gotovo sigurna uloga najsiromašnije države Europe, što njega nije previše zabrinjavalo, ali je smatrao da bi bilo vrijeme da se vladajuća kasta potkoži i osigura za buduća pokoljenja, tako je danas i Donald Trump u SAD-u na pragu odluke da prema radišnoj Kini kojoj SAD duguje goleme novce zaprijeti na sličan način. Ne znamo raditi kao vi, ali imamo bolje bombe i avione. Znamo se tući. Vašeg debeljka u Sjevernoj Koreji nabit ćemo našim ‘Debeljkom’, nuklearnom bombom Fat Man. I tu nam u kadar u gro planu ulijeće odjednom taj naš šašavi izdanak, cvijetak, Peter Cvjetanovic, član CROWN-a, hrvatske svjetske mreže (Croatian World Network). čije prezime vjerojatno lomi jezike njegovim profesorima na fakultetu, u svojem pokušaju da povijest nauči što bolje tako da je još jednom – ponovi. Na kraju krajeva, ponavljanje je majka učenja, repetitio je mater studiorum. I to pas mater.

Istodobno, naša predsjednica Klokinda odskakutala je trolati iseljeništvo čak do Australije, gdje do sada nije bilo većeg ratovanja, pa su joj tamo kao osloboditeljici od domovine razgaljeni iseljenici čak podigli za života spomen ploču, na što im se ona zahvalila i obećala da će im omogućiti da se i dalje ne vraćaju u domovinu bez veće potrebe. Osim ako baš žele bespovratno dati pare. Otprilike. Ili da će donijeti u dogovoru s predsjednikom Trumpom zakon o poticanju uzgoja dresiranih klokana za skupljače golf loptica na terenima koje će Hrvatske šume davati mutnim likovima na stoljetnu koncesiju u svrhu razvoja plemenite vještine nabijanja rošave loptice palicama raznih vrsta i dužina u rupu sa zastavicom izvješenom na motki. Tako će i hrvatski stijeg poprimiti sasvim novu funkciju, te neće više ni biti važno koji je redoslijed boja ili polja na grbu, nego samo je li loptica upala unutra, a lova na zato predviđeno mjesto – u džep. Zna se čiji.

Za zapad kojem sada bezuvjetno pripadamo, sve je, čini se, manje više igra, čovječe ne ljuti se, dok je zna istoku više na cijeni mukotrpan rad i rovovska borba za prevlast u svijetu. Osim toga, istok ima svoje robove koji rade za sitne pare, a zapad je svoje izgubio, razmazio ih je demokracijom i kretenizirao raznim vrstama zabave smišljenim da se otupi oštrica otpora, pa je sada teško zamisliti kako bi svijet na zapadu izgledao da je pobijedio južnjački general Lee, zagovornik plantaža na kojima rade crni robovi. Osim, jasno, onima koji i dan danas rade za Agrokor i Konzum, odnosno vladinog povjerenika Ramljaka i njegove pripuze.

Američki predsjednik Trump izjavio je povodom gadnih događaja u Charlotesvilleu shrvanim glasom, pućeći usnice i prevrćući očima ispod fine i pomno očešljane paučine kojom prekriva nedostatak dlaka na strateškim mjestima da je “tužan”, da su “čuvari zakona izvanredni ljudi” (dva puta), te je osudio nasilje ‘na svim stranama’ i podržao ‘jedinstvo’. Ovakav štur govor ipak nije izgovorio neki android ili R2D2 iz Ratova zvijezda, nego stvarni američki predsjednik, od krvi i mesa. Da ne bude zabune. Prosvjednici su osokoljeni tako blagom reakcijom odmah najavili daljnje prosvjede diljem zemlje, koje bismo, ako se dogode, lako mogli usporediti s “mitinzima istine” prije početka rata u bivšoj Jugoslaviji.

Krenulo je Virginiji, središtu državne moći, a izvoz ‘antibirokratske revolucije’ nastavit će se po drugim državama – republikama. Ako se stvari doista odviju na sličan način kao u bivšoj Jugoslaviji, to i nije tako daleko od procjene ruskih obavještajaca da bi se SAD mogle raspasti na četiri nove države. Pogotovo ako im oni malo pripomognu. S druge strane, Anvar Azimov, ruski veleposlanik čiji stil odijevanja u uniformi s hrpom medalja podsjeća užasno na četrdesete godine prošlog stoljeća, izjavio je da u Hrvatskoj podržavaju baš stabilnost.

Nevjerojatno su nam pomogli dajući kredite Agrokoru koje on ne može vratiti, pa sad drže domaću političku elitu za muda. Takva stabilnost je baš ono što nam je trebalo. Ali dok je Putin već stvarno neokrunjeni car Rusije, a u Kini čeličnom rukom tržišta vlada kompartija, u Hrvatskoj i u SAD-u monarhizam nikada nije bio previše na cijeni. Prije svega zato što su se i Hrvatska i SAD, kako je već prije spomenuto, odvojile i državnu samostalnost stekle boreći se protiv monarhija – SAD protiv Velike Britanije, a Hrvatska protiv Austrougarske (Mađarske) i Srbije (Jugoslavije).

Tako ovaj CROWN – koji neizbježno nameće asocijaciju na krunu – predstavlja i povratak monarhističkim vrijednostima pod kojima ni Hrvatska i SAD, zapravo, nisu bile samostalne.

Čežnja za vlastitim ‘kraljevstvom’ kao potvrdom božanske ovlasti koju demos ne može validirati čini se prisutnom kod obje države, bez obzira na razliku u veličini i povijesnim okolnostima. Titova ‘kruna’ ne čini se pogodnom za prenošenje na hrvatske glave, jednako kao što ni britanska kruna ne bi dobro ‘sjedala’ na tupeu američkog predsjednika. U potrazi za krunom, mogli bi se okrenuti možda Francuzima. Ljudevit XIV je ideal, dok bi Napoleon mogao odgovarati staturom i vojničkim profilom ambicijama odvažnog Donalda, a Marija Antoaneta porivima bistre Kolinde. Ovaj dvojac tako se čini neizbježno povezan rojalističkim ambicijama bez realnog pokrića, makar formalno u određenim okolnostima zapovijedaju stvarnim vojnim snagama. Bijela rasa djeluje u ovom času tragično loše predstavljena. Na čelu su joj wannabe car Trump i kraljica Kolinda, ili bolje rečeno Kump i Trolinda – dva cirkusanta i politička prevaranta ogromnih ambicija, ali znatno manjih operativnih sposobnosti. Čak i od jednog Slobe.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame