autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM

Dozvolite da se obratimo – totalitarizam gluposti u Hrvatskoj A.D.2017

Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima 23. kolovoza dan je kada se sjećamo svih onih koji su pali da bismo danas živjeli u slobodi i demokraciji. I to kakvoj! Za početak, u glavi tupo odzvanjaju riječi prvog predsjednika republike: “u ovoj slobodi i demokraciji, u kojoj se, eto, mogu govoriti i gluposti”. Time je u startu sve rekao. Svrha izlaska Hrvatske iz totalitarizma bila je vratiti glupost na njeno zasluženo mjesto, pijedestal kojeg joj je nepravedno oduzeo nenarodni i nedemokratski režim što je mučio ljude opismenjavanjem, obrazovanjem, štednjom, ograničenjem zaduživanja, udruženim radom, ulaganjem u razvoj, radničkim odmaralištima i kreditima za vikendice na moru. Svakom totalitarizmu kojeg zavodi neka privilegirana društvena skupina kad-tad dođe kraj, pa tako i ovom, dok glupost koja se svemu tom zlu opire baš zato ne može biti totalitarna, jer je neuništiva kao energija i beskonačna kao svemir. Za svemir nisam sto posto siguran. Sloboda gluposti je apsolutna. Proteže se dokle god može i nitko joj ništa ne može. Glup pametnomu ne vjeruje, kao ni sit gladnome. A što je čovjeku na umu, to mu je i na drumu, jer tko misli i govori gluposti, taj ih i čini, a bogme i trpi. Zato je i moguće da mnogima nije čudno da nam danas o totalitarizmu prodike drže preobraćeni bivši komunisti i nekadašnji apologeti nacizma.

Ključna je riječ današnje Hrvatske obraćenje. Prvo su nas uvjeravali da nam je nužna samo tranzicija, prelazak sa socijalističkog modela na kapitalistički model privređivanja. Ali već onda činilo se nekima da će s time ići nešto teže i da bi prvo ljude trebalo duhovno preobratiti, obnoviti, i da pravo kažemo – zaglupiti – kako bi se ostvarila željena pozitivna promjena društva iz socijalističkog u kapitalističko. Bez glupana ništa. Dok se totalitarizam barem na papiru osobito 80-ih godina kad je već bio u samrtnom hropcu trudio dati običnoj raji nekakav udio u vlasti, nazivajući to ambiciozno ‘samoupravljanje’, pa je čak u jednoj mjeri tolerirao pametno razmišljanje, demokracija im je to s pravom oduzela i svela ih na izražavanje demokratske volje na izborima svake četiri godine i par glupih fraza na temelju kojih će je izraziti. Tako slobodni građani mogu nesmetano glasati za onu stranku u kojoj ima više njihovih prijatelja i rođaka, kako bi im kasnije pomogli da se nekako uhljebe, objese o državnu sisu i prežive. Raja bez ikakve veze u strankama svedena je tim potezom na status kaste parija bez ikakvih prava. S jedne strane, neskriveni cilj obraćenja bio je stvoriti novu elitu, raslojiti nas na još bogatije i još siromašnije, a s druge stvoriti duh koji će tome odgovarati. To materijalno tijelo i božanski duh najbolje likom i djelom možemo vizualizirati kroz dva ključna čovjeka, a to su fetoliki ekonomist Borislav Škegro i piskutavo-škrgutavi kardinal Josip Bozanić.U posljednje vrijeme drugi prvoga nešto ne podnosi, makar se duh vremena utjelovio baš u njemu, što ni crkva kao ustanova zadužena za duhovna pitanja ne može ignorirati. Škegru ne abortirati – rekli bismo danas, u parafrazi onog Titovog “ne pakovati” o Tuđmanu. A znamo da je abortus ubojstvo, težak zločin. Tako su materijalno i duhovno postavljeni temelji današnjeg društva. Prva faza tranzicije. U drugoj fazi umjesto neugodne i bolne lustracije dobijamo sve više konkretnih političkih konvertita kao posljedicu uspješnog obraćenja društva. Dok su do jučer govorili, recimo tako, A i ne B, toliko danas jednako zdušno govore B i ne A. Kao prvo, to je konvertitstvo jednog Tomca, Loše ili Letice, koji su od uvjerenih socijalista tražeći crvenu nit otkrili duboko u sebi začahurenu nacionalnu svijest. Bilo da je izgledala kao zmija, guja, što iz nepouzdanih vlastitih izvora tvrdi Josipović, ili nekako drugačije. Zatim imamo konvertitstvo u početku demokratičnih lijevih liberala koji postaju tvrdi nacionalisti i antikomunisti, poput Ive Banca. I jedno i drugo motivirano je prije svega ispravnim kapitalističkim motivima, imovinskim pitanjima, kapitalom, a zatim i društvenim statusom. No, da bi prosječan čovjek mirne duše i laka srca prihvatio kafkijansku preobrazbu vodećih uglednika, mora prije svega biti dovoljno, to jest užasno glup, što se ostvaruje prethodno opisanim duhovnim obraćenjem. Zaglupljenje se u značajnoj mjeri ostvaruje i poseljačenjem, odnosno uklanjanjem ostataka rafinirane građanske kulture i civilizacije koje se zamjenjuju kičerajem i krkanlukom. I što se posljedično događalo u Hrvatskoj nakon što se obratila od totalitarizma, poseljačila se i zaglupila?

Nakon što je 1989. godine prestao postojati komunistički totalitarizam, što se u glavama tadašnjih građana čulo otprilke kao probijanje mentalnog zvučnog zida ili jedan veliki antitotalitarni prasak – bazinga – od kojega su partijskim činovnicima namah poispadale partijske knjižice iz ruku, izašli smo istoga trena iz jednopartijskog sustava, udahnuli zrak punim plućima i krenuli na slobodne i demokratske izbore. Od 1990-2000. zemljom je uglavnom vladala plava stranka. Plava boja odabrana je najvjerojatnije u skladu s geslom ‘(crven bijeli) plavi, to su dečki pravi’.

Nakon 2000. ponekad u zemlji zavlada i crvena stranka u koaliciji s nekoliko manjih, u vremenskom omjeru otprilike 2:1, dva reda plavo, jedan crveno, i to kad se plava dovoljno namiri. U ukupnom zbiru boja više smo ljubičasti nego magenta ili purpur. Ljubičica plava. Naime, plavoj stranci pomažu crkva i ratni veterani, koji odluče kad je vrijeme da crvena stranka izgubi vlast i ponovo zavlada plava. Osim što odlučuje o smjeni vlasti, crkva i veterani bave se i biznisom, čime se dokazuje da smo uspješno prošli tranziciju, obratili se i ušli u pravi kapitalizam. Pa što se u tom kapitalizmu radi? Legalizira se bezakonje. Pale se šume u priobalju i nacionalnim parkovima, a zemljište se prenamjenjuje u građevinsko, daju se koncesije na vode i plaže raznim mutikašama, kupuju se borbeni avioni, država spašava propale prezadužene privatne korporacije, daju se veće povlastice veteranima, veće ovlasti i zaštita lokalnim šerifima, žali nad sudbinom optuženika za najteža djela organiziranog kriminala koji je u susjednoj zemlji lakše ranjen, crkva upravlja obrazovanjem, a već pripremljenu reformu obrazovanja prepisuju u drugoj susjednoj državi, mijenjaju se imena trgova i ulica u glavnom gradu, predsjednica posjećuje Hobbiton i slika se s Maorima, uvodi se pa odmah zatim povlači porez na nekretnine, svi psuju Srbe, Srbi s liberalima drže na vlasti stranku koja ne želi ukloniti spomen ploču s oznakom ekvivalentnom Sieg Heil ispred nacističkog konc logora, prodaju se preostala državna poduzeća kao HEP ili HAC, premda ih nitko ne želi, država crkvi vraća u vlasništvo kulturne spomenike, palače vrijedne puste milijune eura, iako ona time ne zna i ne može upravljati, u glavnom gradu se pak na Savici gradi ogromna crkva, ali tramvaj jedva vozi i mimo voznog reda, jer je pruga koja se sanira preko ljeta raskopana svega mjesec dana prije službenog početka jeseni, iz ministarstva vanjskih poslova poručuju da smo ustaše, iselilo se 15% stanovnika.

Ali turizam je fantastičan. Još samo da gosti ne uriniraju posvuda samo zato što nema javnih wc-a i mi smo Švicarska, kako je obećala predsjednica. Doduše, s požarima se malo pretjeralo, pa se zapalila cijela Dalmacija, dolazi se i iz Srbije na piro-party, a neke domaće cure kod Benkovca navodno pale selo jer je srpsko, ali stvar efikasno rješava molitva protiv požara. Gospa na dojavu izlazi na teren i gasi.

Kad smo kod Gospe, možda nije stigla ugasiti sve požare, jer osim što stalno mora odgovarati i slati poruke, ima gusto složen raspored događanja. Na primjer, morala se pojaviti na Ultri. Ta je manifestacija, ustvari, u odnosu na glazbu isto što i Međugorje u odnosu na vjeru. Odličan biznis. Osnovna motivacija (glazba, vjera) kod takvih događanja ipak pada u drugi plan, pa je logično da i Gospa malo pogleda što radi konkurencija, informira se kad već ne sudjeluje. Pojavila se tako ona u medaljonu oko vrata jedne cure, koja je svu tu Sodomu i Gomoru gledala nekako iz visoka, kao da se ne događa njoj, a cijelo to vrijeme bila je s njom Gospa. Zatim se pojavila i u liku salezijanca don Stojića, koji je pomagao posrnulim mladim dušama kojima je neka zvijer razderala odjeću i natjerala ih u duhovnu pustinju, pričao i s nekim Židovima, te na sve moguće načine širio Božju riječ tamo gdje bi i sam Isus otišao, dakle među najteže griješnike. Nažalost, Gospa nije stigla upozoriti splitske policajce da ne premlate na smrt nekog jadnika, mladića, optuženog da je imao vrećicu marihuane. A to je, ipak, sve samo nuspojava dobrog biznisa, jer gdje se dobro trži, policija se mora isto na nekome ispucati, a neće se valjda iživiti na onima punima para kad sami rade za crkavice. Moraju za to potražiti neke ljude svoje veličine, pa čak i nešto manje. Biznis, dakle, caruje, a policija ljude kao klade valja. I prebija. Sve je baš kako i treba biti. Nema tu totalitarizma ni nekadašnje milicijske strogoće. Amen i Ultra Good. Zatim je Gospa ovih dana skoknula natrag do Međugorja i Hercegovine kako bi skrenula metak napadača na Zdravka Mamića, jer zna ona već kako se to radi. Ovaj nadnaravni događaj će kasnije postati poznat kao Velika međugorska tajna, odnosno mistično pitanje gdje je Mamić sakrio novac izvučen iz Dinama.

Na kraju, uz dužno poštovanje prema tranziciji i obraćenju, nije se sve u glavama ljudi baš tako drastično promijenilo, osim što se više troši, zadužuje, ovršuje, mulja, izvlači lova i iznosi vani, a međusobne konkurencije i tržišta ima koliko ti duša ište, od crkve do estrade. U političkom smislu, propala SFRJ imala je jednu partiju kojoj su svi morali dušom i srcem pripadati, šest republika i dvije pokrajine- kad si se htio politički deklarirati, izjasnio si se nacionalno kao Hrvat, Srbin, Musliman i tako dalje – a mi danas u Hrvatskoj imamo jednu naciju kojoj svi dušom i srcem pripadaju, šest glavnih nacionalnih stranaka i dvije regionalne. Nama u Hrvatskoj sada nacija igra ulogu partije, a stranke ulogu nacija u Jugoslaviji.

Primjerice, HDZ su Hrvati, SDP Srbi, HNS Slovenci, HSP Bosanci, HSS Makedonci, HSLS Crnogorci, IDS Vojvođani, a HDSSB Kosovari. I ni po čemu se drugome ne razlikuju. Ostale stranke, koje uglavnom nastaju od lokalnih inicijativa i nezavisnih lista, svojski se trude postati prave stranke i staviti na dnevni red nekakve stvarne politike, ali ih stare vrlo efikasno eliminiraju, budući da parazitiraju na staroj matrici odnosa u bivšoj Jugoslaviji. Jedino nam nedostaje JNA, ali sad će to Kolinda i Trump srediti.

U toj preoblikovanoj i preobraćenoj kopiji Jugoslavije s hrvatskim predznakom u kojoj živimo, Hasanbegoviću je pripala uloga Tita, a Bruna je Esih njegova Jovanka. I zato Hasanbegoviću pripada čast skinuti ploču s natpisom Trg maršala Tita i postati jednoga dana kalifom namjesto kalifa, kao što je to želio i njegov davni prauzor, zli vezir Iznogud iz onog starog stripa koji je izlazio u socijalističkoj Stripoteci. Jer i u ovom, nazovi kapitalističkom sustavu policijskog divljezapadnog tipa, kao i u onom socijalističkom sustavu liberalnozapadnog tipa, laktaroši najbolje prolaze, umjesto da kao u pravom kapitalizmu završe prerezanih grla u potoku s krokodilima ili u stvarno ozbiljnoj mafiji s vlastitim nepisanim pravilima ponašanja i kaznama za neposluh.

Što bi rekao Davor Gobac: Osjećam se haj, totalitarizam i mozak baj-baj….

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame