Aktualno DOP TV Glazba inmediasres Kritike mediji POP COOLTURA showbiz Zabava

DOP TV Live: Duran Duran @ Šalata/Zagreb – oda retrogažerskoj mladosti ili ovulacije pred menopauzu

Dragi kolega Ante Perković je za događaje ovog tipa imao lijepu i pretočnu kovanicu: “Retro nam ga metno”.

Drugo ukazanje jednog od najpopularnijih sastava povijesti pop glazbe (s naglaskom na prvoj polovici Osamdesetih kad su vriskom djevojčica dobrano šili i Beatlese i dostizali Elvisa na scream potenciometrima) Simon Le Bon, Taylori, Rhodes i ostatak pridružene ekipe iskoristili su za podsjećanje svega onoga što volimo i ne podnosimo kod star sustava nekoć bitnih zvijezda.

Nakon 16 godina od prvog gostovanja u rasprodanom Domu sportova opet je bilo rasprodaja nostalgije. Koja je vrlo dobrodošla na ovim prostorima svakim danom naviknutim na život u prošlosti. U zemlji koja se radije zabavlja gdje si bio četrsprve ili devesprve najidelanije je prodavati i glazbenu prošlost zaglavljenu u Osamdesetima jer su publičari i ljudeviti nezainteresirani i prepovršni za kopanje po onome što imaju sada i odmah. To zahtijeva truda i angažmana, a toga se baš i ne bi ako se ne mora.

Naime, istovremeno gledali smo dva koncerta. Jedan, iz fanovske perspektive ekipe koja je nekritički spremna sliniti za svim što su doživjeli u Osamdesetima kao godinama osnovnih ili srednjih škola i ranih fakulteta kada se na ovim prostorima uz novi val ili dark pop rock klelo u šminkerski neoromantizam. Tada je naime sve bilo purpurno i ružičasto i mađenta i predivno i šareno jer se bilo mladim i jer se nije hvatalo za prevelike trbušine ili išijase već ovisno o spolu. I tada je sve izgledalo predivnim, premda naravno da nije bilo. Samo se vole tako sjećati.

Jedni od legitimnih podsjetnika na to doba su izdržljivi pedesetgodišnjaci koji su u dobroj formi uz nepromijenjenu set listu kojom već godinu i pol dana kruže promovirajući aktualni album “Paper Gods”, opet podsjetili na vrlo dozirane najveće hitove karijere inzistirajući na set listi koja ne bi činila ni probranu koleciju B strana ali je presjek dobrog dijela karijere po svim desetljećima trajanja.

Započeti s ambiciozno složenim naslovnim singlom aktualnog albuma “Paper Gods” je izvrsno ako nastavljate u revijskom tonu s “Wild Boysima” (da im je netko spomenuo Cro Cop moment vjerojatno ne bi bio toliki autopilot i servilno redali već našli moment za povezivanje s publikom na mjestu nastupa) i “Hungy Like The Wolf” ili Bondianom “A View To A Kill”, no onda stvari od usporavanja s “Come Undone” odlaze uvraga jer niska novijih naslova u kojima  “I Don`t Want Your Love” ili patetično odrađena “Ordinary World” strši kao bolji komad, tako da nostalgia stroj nije mimo “Reach Up For The Sunrise” ili djelomično “Notorious” i “Girls On Film” radio u smjeru dobro odrađenog koncerta.

S druge strane i pozicije glazbenog fana kojem nema potrebe za slinjenjem oko prošlih svršenih vremena kao nečim senzacionalnim niti uvaljivati prošlost kao nešto neprežaljeno genijalno, jer ima sasvim dovoljno intrigantnih stvari danas i sutra za veseliti se, gledali smo prosječno uvježban, gažerski raspoložen, profesionalno usviran i standardno posložen nekoć bitan bend kako bez pretjerano truda bere ovulacije pred menopauzu u ženskom dijelu publike, a pedesetgodišnjake s toplim pivama i parove tjera ne facijalne grimase pred mobitelima ne bi li u sjećanju zaštekali događaj koji ni po čemu nije bio nezaboravan osim po njihovom trudu uvjeriti se kako su prisustvovali nečem lijepom.

Uz mjestimično preglasan razglas ne bi li prekrio povremena instrumentalna fušanja the best of Duran Duran činile bi pjesme poput “The Reflex”, “Union Of The Snake”, “Planet Earth”, “Is There Something I Should Know”, “Skin Trade, “Serious”, “Do You Believe In Shame”, “Violence Of Summer” kad se već odlučilo na putovanje manje poznatim i manje hitoidnim naslovima i oslanjati na stvari koje nisu klasični the best of presjek već putovanje po dekadama benda kakvima god one bile. A nije da su autorski uspijevali biti u žiži ni pamtljivi već dobrih tridesetak godina. Indikativno je kad u svoj toj autorskoj nemoći popljuvani moment obrade “White Lines” s “Thank Yous” albuma bio jedna od simpatičnjih pizdarija večeri u kojoj odličnost izvedbe nije bila kategorijom drkanja nad nečim što nema pretjeranog ni komercijalnog ni artističkog ni bilo kakvog smisla.

Na bisu će patetizirati uz “Save A Prayer” i “Rio” i mahnuti do neke treće prilike. Nadasve pošteno odrađena gaža, ali od benda koji je provlačio pop povijest i zapravo dizao prosjek boy bendova jer sami sviraju i pišu u izvode svoje stvari dojam je kako smo zaslužili malčice više angažmana od prikazanog odrađivanja. Za dobar i aktualan revival Osamdesetih s reperkusijama dan danas obratiti se na adresu Simple Mindsa ili Depeche Modea.

Ali ne mari, jer šest tisuća ljudi je oduševljeno. Njima je koncert dobro izgledao. Jer su se provodili kao Osamdesetih. Kad je bilo sve genijalno, ali nisu imali mobitele pa su sad dobrano nadoknadili. Iz rakursa publike 50`s over sinoć nisu gledali prosječan band i rutinski odrađen koncert nego vatali svoju mladost pozirajući i kreveljeći se ispred mobitela zbog što oduševljenijih selfie poza. Uključujući Sandija Cenova s lulom koji si je bio super. I video snimke na mobitelima su im super. I konfeti su im super. I ispucane balonske lopte. I kondicija Simona Le Bona. I činjenica da su Spandau Ballet i Kajagoogoo i Limahl fala Vragu i Bogu skupa zakopani prašinom prošlosti. I sve što nema pretjerano puno veze s glazbom te večeri je bilo super. Kad god prošlost trijumfira s toliko malo aduta ostaje samo moment zvan – Upomoć. (JA)

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame