Aktualno autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Šeksularna država: Ringe ringe do jaja

“Ringe ringe raja – doš’o čika Paja”, kaže jedna stara dječja brojalica, a u novijoj verziji “puna zdjela jaja”, pa nastavlja: “Jedno jaje muć, a mi djeca čuč”. Najnovija otkrića stručnjaka pokazuju da je riječ o brojalici iz vremena kuge, dakle srednjega vijeka, kojom se neko dijete proglasilo ‘okuženim’, a svi ostali naprave kolo oko njega i isključe ga.

E, pa što je to ako nije naš paleobalkanski ili srednjovjekovni način razmišljanja, poput razmišljanja djeteta kojem je sve navodno novo, svježe, prirodno i nepoznato, iako istraživanja pokazuju da sasvim maloj djeci uopće nije prirodno osjećati se drugačijima ili boljima od djece druge boje kože ili po ičemu drugačije od njih samih. To se ‘uči’ nešto kasnije, recimo baš u dobi prikladnoj za igranje “ringe ringe raja”. U modernom društvu odraslih ljudi, zadojenih raznim religijama i ideologijama, ne smije u načelu biti okuženih, isključenih, jer svi imaju biti ravnopravni i držati se za ruke u istom kolu kojeg zovemo republika, ili moderna država. To ravnopravno držanje svih za ruke, na kraju, zahtijeva i politička korektnost. Usprkos tome, svi znamo da i u tom kolu u kojem su navodno svi jednaki ima i onih jednakijih, onih koji kolo vode, dok se ostali u njemu samo vrte.

Hrvatska je ustavno sekularna država, što bi značilo da je, ugrubo, odvojena od vjerskih zajednica i kao vjerski i ideološki neutralna, nepristrana, jamči svim vjerskim i drugim zajednicama jednaka prava pred zakonom. Za Katoličku crkvu je spoznaja da su sekularne države bolje došla nekako u vrijeme Drugog Vatikanskog koncila, s čime bi se danas složio i papa Franjo, no u nas se sve češće u tom pogledu uvlači crv sumnje. Ipak ne treba potcjenjivati um nekoga od 3-4 godine. Na kraju krajeva, netko stariji mogao bi posumnjati u neke neupitne crkvene dogme, pa gdje smo onda? U bezbožnom ateizmu? Umjesto da nas “ringe ringe” povede do vrata raja, završit ćemo u paklu crvenom kao zastava sa srpom i čekićem, opominju nas dušebrižnici. Brojalica “ringe ringe raja” svoju snagu pokazuje i dan danas: na red je za isključenje došao sam čika Paja, zamijenjen decentno zdjelom jaja.

Pred takvim znacima vremena, svatko bi se također s pravom zapitao nismo li svi skupa skrenuli s pravog puta, no upravo sam svjedočio jednom mističnom iskustvu koje me je ponovo učvrstilo u vjeri da je hrvatska sekularnost neupitna i bitna.

Predao sam zahtjev za novu osobnu iskaznicu. Pri dolasku u policijsku postaju u Petrinjskoj ulici nisu me tražili krštenicu, potvrdu i krizmi, firmi ili izjavu da ovjerim Vjerovanje (ono: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega… itd.) kod javnog bilježnika. Bilo je potrebno samo donijeti jednu fotografiju, uplatiti nešto uplatnicom u državni proračun – obavljeno u Pošti u sklopu policijske postaje – i priložiti staru osobnu iskaznicu. Zatim mi je službenica na šalteru rekla da prislonim dva prsta na elektroničku spravu koja očitava otiske prstiju. I tu je, reklo bi se, Bog posve nepotreban, barem za one kojima su jagodice na prstima dovoljno prokrvljene da sprava registrira zavijutke na njima. Za one kojima to ne polazi za rukom (ili bolje rečeno prstom), postoji i tradicionalna metoda uzimanja otisaka tintom i papirom.

Zatim se potrebno razmjerno čitko potpisati na formular. Sve sekularno, sve jasno i prirodno, gotovo fizikalno determinirano. No, gospodin Miklenić iz Glasa Koncila iz nekog razloga u sekularnosti vidi ideologiju, te smatra da bi ga već i samo spominjanje sekularnosti u Ustavu stavilo kao vjernika u položaj građanina drugoga reda. To bi valjda, misli on, išlo ovako: kad vjernik Miklenić dolazi po svoju novu osobnu iskaznicu, ne pitaju ga vjeruje li u Boga, mora samo donijeti jednu fotografiju, uplatiti nešto uplatnicom u državni proračun i priložiti staru osobnu iskaznicu, pa pričekati da ga službenica na šaleru pozove radi davanja otisaka prstiju. I što sad, gdje je tu diskriminacija vjernika, pitate se? Pa nitko ga nije tražio da pokaže krštenicu, zamoli Gospu da fotografija bolje ispadne, izmoli par Očenaša da prije dođe na red, blagoslovi osobnu iskaznicu s malo svete vode, zagovori se Svetom Josipu da radnik na šalteru bolje obavi posao i Sv. Sizifu da sprava bolje prepozna otiske prstiju. On je, očigledno, diskriminiran, jer država sve to od njega ne traži. A vjernik je.

Doduše, država to ne bi trebala tražiti od nekoga tko nije uopće vjernik, kao na primjer bivši predsjednik Ivo Josipović koji se deklarira kao agnostik. Njega bi na šalteru trebao dočekati formular u kojem ga traže dvije fotografije: jednu kad vjeruje, a drugu kad nije siguran da li vjeruje, zatim bi čekao u redu onoliko koliko bi se procijenilo da mu je potrebno da shvati da molitva nekad pomaže da se prije dođe na red, pa bi zatim službenik s njim malo ozbiljnije porazgovarao zašto on ne vjeruje u Boga i ne uviđa li očigledne prednosti vjerovanja u Boga, te bi mu tek zatim dao osobnu iskaznicu, zamolivši ga da se potpiše na jedan formular onako baš kao da vjeruje, a na drugi kao da baš ne vjeruje. I na kraju bi ga pitao “jeste li Vi gospodine Josipoviću baš sto posto sigurni da ne vjerujete”, a Ivo Josipović bi odgovorio da nije siguran ni u što, ni da vjeruje ni da ne vjeruje, baš ono sto posto. Nego negdje između. Pa bi ga službenik upitao: “a zašto ste se onda zakleli s ‘tako mi Bog pomogao'”, na što bi on rekao da “je takav tekst prisege”, a službenik bi mu lukavo namignuo: “Jeste li možda razmislili zašto je baš takav tekst? Niste valjda i vi podlegli kojekakvim totalitarnim i bezbožnim ideologijama?”

Tako je i s našom državom. U načelu, prema Ustavu, svi su jednaki i ravnopravni, neovisno o boji, spolu, vjeri, političkom uvjerenju. Međutim, obično zatrudne žene. Muškarci bitno manje. Kad zatrudne, vjernice mogu bez problema roditi dijete, a ako ipak ne žele dijete, liječnik ih kao prvo pita “jeste li vi sto posto sigurni da ne vjerujete ili možda ipak vjerujete” ili se jednostavno pozove na prigovor savjesti. Jer, to je njegovo pravo, zagarantirano Ustavom koji svim vjernicima daje slobodu da ne obave pobačaj u javnoj ustanovi – bolnici – ako je to suprotno njihovoj savjesti. Isto tako, kad dijete bude spremno za školu, roditelji imaju slobodan izbor upisati ga na vjeronauk. Nakon što ga slobodno upišu na taj izborni predmet, on postaje obavezan i tretira se kao i svaki drugi obavezni predmet. Moguće je i da roditelji svoje dijete ne upišu na vjeronauk, pa to je slobodno i svakome na volju. Nakon toga će dijete u vrijeme vjeronauka dok druga djeca, njih 90% katolika, sluša vjeronauk, tumarati besciljno školskim hodnicima, a slučajni prolaznici će ga onaku usput pitati: “Zašto ti lutaš? Zar si zabludio? Vrati se u stado. Zar tvoji roditelji zaista sto posto ne vjeruju u Boga? Možda bi ipak mogli razmisliti o tome da povjeruju?”

I eto, tako, hrvatska je država negdje između – nije sasvim čvrsto definirana kao sekularna, izrijekom to nigdje nije spomenuto u Ustavu (a vjerojatno bi i smetalo kod sklapanja ugovora sa Svetom stolicom), ali se iz drugih elemenata može jasno izvući zaključak da država i ne može biti vjerska, konfesionalna, da državne religije tu nema ni u tragovima, te je država stoga onako u globalu – sekularna. Uostalom, ako tko sumnja u to, neka se slobodno uvjeri da se takvo što ne pita šefa biskupske konferencije, nego šefa katedre za ustavno pravo. Država je ne izrijekom, nego neizravno sekularna, a da time nismo povrijedili ni osjećaje vjernika imenujući ih a priori nekakvim ljudima koji nisu uopće sekularni, pa stoga nisu ni po volji toga ustava. Drugoga reda, kako kaže Miklenić. Onako kao što su, recimo, neki referendumom imenovali kao “druge” one koji bi smatrali da brak može biti išta osim zajednice muškarca i žene.

To bi, doista, bilo strašno kad bi se moglo reći da građanin može biti samo onaj tko u načelu nije vjernik niti išta slično, pa tek kasnije može zadobiti neko takvo svojstvo. Naprotiv, građanin se izgleda s vjerom rađa, kao i sa spolom, s kitom ili ne, kod Lošinja ili ne, po svojem liku ih stvori, muško, žensko i katolika stvori ih, pa tek onda iza nedjelje kad se dobro nakrkao i odmorio stvori pride još neke tamo ostale – pravoslavne, muslimane, lezbijke, gejeve, trandže. To je, rekao bi Miklenić, normalno i prirodno.

Bar je u Hrvatskoj tako i oduvijek je bilo, pa i nema zašto biti ikako drugačije.

Zatim, nije prirodno što se događalo u posljednjih 300 godina s ovim ideološkim revolucijama. Jednu smo već otfikarili i prognali, onu socijalističko-komunističku koja nam kao zombi maše sovjetskim i jugoslavenskim zastavama, pa nam sad preostaje jedino obračunati se s ovom dosadnom francuskom građanskom revolucijom, koja je Francuzima drsko u Ustav upisala da je država izrijekom “sekularna”. Umjesto toga, mi ćemo se i s time obračunati, pa ćemo se svi skupa vratiti nečemu što je još prirodnije od građanstva, a što je Tuđmanu predlagao mudri povjesničar i nekadašnji šef Dinama AKA Croatie Zlatko Canjuga, dok je još u 90-im godinama prošlog stoljeća Bog po zemlji hodao, Vrdoljak televizijom zapovijedao, a Šeks zakone i ustav krojio zajedno s ustavnim stručnjacima Sokolom i Smerdelom: naime, naše dobre stare hrvatske stališe. I naravno, naš dobri stari prirodni monopol, crkvenu desetinu i devetinu, umjesto neprirodnog boga tržišta, poreza, prireza, PDV-a, doprinosa za mirovinsko i zdravstveno. I kako bi se onda zvala takva ustavno-pravno utemeljena država? Šeksularna. Ili država ringe-ringe – do jaja.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame