autorski tekstovi inmediasres Politička aktuala TOP VIJEST

Za Dublin spremni: Kurikularna reforma by Henky Plenky

Sasvim je normalno, da ne kažemo i logično, da ti vođa ujedno bude i učitelj. Tko više zna od vođe države i tko bi mogao bolje odgojiti mlade naraštaje od najvišeg državnog funkcionera? Iz nekih razloga, u zapadnim demokratskim državama to nije zaživjelo kao običaj. Winston Churchill nije obilazio škole i određivao ravnateljima što bi trebalo učiti, a nije tome bio previše sklon ni Charles de Gaulle. Roosevelt nije predavao ekonomiju, iako je na nju utjecao. Willy Brandt nije pisao udžbenike etike i domaćinstva, a Bruno Kreisky politike i gospodarstva. Međutim, u SSSR-u je bilo sasvim normalno da na plakatima Lenjin, a kasnije i Staljin poziraju s učenicima odjevenim u pionirske crvene marame i metodom izravnog poučavanja pokazuje na industrijska postrojenja, kako bi učenici izravno upijali znanje iz same slike, kao spužve.

Učenici iz vremena realnog socijalizma su danas narasli i ako bismo si ih probali predstaviti, ne bih se začudio da izgledaju poput Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović, ogromnih dječjih, a sada odraslih očiju uprtih u neki zamišljeni autoritet, blago izvijenih obrva, začešljanih kosica ‘po pionirski’, kao pravi štreberi iz prvih klupa.

Kolinda, štoviše, iz tih klupa nije nikada ni izašla. I dalje dere doktorske klupe na politologiji pozdravljajući na ulazu u razred starim hrvatskim pozdravom, i to vjerojatno one iste klupe koje su derali i đaci prije 50 i više godina, vozeći se na predavanje tramvajima iz 1973. godine koje je Bandić nedavno opet pustio u promet. Ništa se ovdje, zapravo, ne mijenja, stoljeća samoće prolaze kao tjedni, no netko se ipak dosjetio jadu i priupitao koje kvalifikacije premijer Plenković ima za mjesto voditelja posebne stručne skupine za reformu kurikuluma. Na to mu je odgovoreno da je Andrej Plenković roditelj dvoje djece i prema tome je itekako stručan za posao kojeg je sam sebi namijenio. Kao da ionako nije stručan za sve i sva kao državni vođa.

No, eto, vremena se ipak mijenjaju i pozvati se na Staljina i Lenjina kao primjer ‘dobre prakse’ možda više nije u skladu s duhom vremena. Kako bi rekao stari kineski filozof Lao-ce: kad svijet u skladu s pravim putom živi, trkaći konji se koriste za vuču, ali kad se ne živi tako, konje odgajaju u gradskim hramovima. Dok su nekad po svinjama pisali TITO, sada mašu pločama na kojima piše TITO. Ono što se, ipak, nikada ne mijenja je način na koji naši političari obrazlažu svoje postupke i mišljenja, ako uopće smatraju potrebnim nekome se opravdavati. Naime, tko im što može? Tako je, primjerice, Kolinda Grabar Kitarović ovih dana objasnila da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav koji je, nažalost, kompromitiran za vrijeme ustaške vlasti, premda je iz dostupnih dokumenata sasvim razvidno da je autor pozdrava osobno dr. Ante Pavelić, poglavnik NDH. Štoviše, taj pozdrav u izvornom obliku Za dom i poglavnika – spremni zamišljen je kao zamjena za do tada prevladavajući pozdrav pri javljanju na telefon – ‘halo’. Naime, čini se da je prauzor tom ‘spremni’ mogao biti talijanski ‘pronto’, kako se Talijani i danas javljaju na telefone i kako se Pavelić najvjerojatnije javljao na telefon Mussoliniju da bi mu ovaj izdiktirao Rimske ugovore. Razgovor je tekao otprilike ovako:

  • Spremni!
  • Mussolini na telefonu. Istra, Rijeka?
  • Spremni!
  • Dalmacija, otoci?
  • Spremni!
  • Zadar?
  • Spremni!

Iz ovoga je jasno da se poglavnik zubima i noktima borio za svaki otok i svaki pedalj voljene zemlje, da ne bi bila uklopljena u to fašističko carstvo, a istu razinu otpora namijenio je i svojim podanicima.Štoviše, svoju opsjednutost telefonima vlast NDH je pokazala i prisluškujući telefone građana od 1942-44. godine kako bi se uvjerila koriste li oni u javljanju zaista pozdrav ‘Za dom i poglavnika spremni’ ili su ostali vjerni jugonostalgičarskom ‘halo’. Prema tome, jasno je da su Nikola Šubić Zrinjski kod Sigeta i ban Jelačić u bitci s Madžarima umjesto da dovikuju naredbe vojnicima i prepucavaju se sa suprotnom stranom koristili mobitele, jednako kao što su to činili i vojnici HOS-a u Domovinskom ratu. Recimo, nazvali bi drugu stranu mobitelom i razgovarali: “Što je, Čedo”, a oni bi njima uzvratili sa “Što je, Ujo”, a onda bi naši dečki agresorima rekli “Spremni!”, na što bi se ovi usrali od straha te pobjegli, zaboravivši i svoje devize i prljave (tj. usrane) gaće. Naime, zbog nevjerojatno snažnog djelovanja pozdrava na čišćenje, kao i onog čuvenog sredstva za čišćenje “Pronto”. Ili “Vanish”. Time zapravo postaje jasno koji je pravi smisao pozdrava. I doista, što se više u Hrvatskoj tako pozdravlja, sve više ljudi je u Irskoj i Njemačkoj. Djeluje. Tko i nije bio baš spreman za odlazak, vrlo brzo se spremio i otišao kad je vidio koliko je sati. Pet do 12, godina 1941.

S obzirom da je postalo nepotrebno provjeravati utemeljenost činjenica u stvarnosti da bi se nešto priznalo istinitim, istovremeno je postalo i nebitno što će se predavati u školi. Puno je važnija kvalifikacija za kreatora i provoditelje nastavnog plana i programa koliko su… spremni.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame