autorski tekstovi Kritike Tehnologija TOP VIJEST

Natječaj skrojen po mjeri?

Ilustracija, foto IL

Početak ove priče proteže se unatrag do siječnja 2017. godine, kada je jedan naš poslovni anđeo i filantrop uspješno proveo kampanju nabavke tada popularnih pametnih pločica, odnosno BBC micro:bit-ova, i započeo nešto što je nazvano STEM revolucijom. Nakon toga slijedio je rapidni uspon projekta na sam vrh društvene piramide i STEM je proguran u naše obrazovne institucije. I dok je većina mahnito odobravala, postoje i oni, dakako u manjini, koji su propitivali neke stvari. Vrijeme će pokazati je li za propitivanja bilo osnove.

Ipak, ovo nije priča o pojedincima s poslovnim planom. Ovo je priča o Državi kojoj prijete šarlatanstvo i potpuni raspad. Zašto? Država bez pametnog obrazovnog, zdravstvenog, socijalnog, gospodarskog i inog sustava, kakva naša država je, država bez zdrave logike i nezavisnih institucija krcatim stručnjacima bez stranačkih iskaznica, što naša država je – oslanja se na sve, svašta i svakoga – pa nam tako sve redom ‘stručnjaci’ sumnjivih namjera i kvaliteta žare i pale bitnim elementima u sustavu. Nismo stoga daleko od toga da nam zdravstvo vodi neki nadriliječnik blizak antivakcinalnom pokretu, socijalu nagrađivani bankar s plaćenim povlasticama, gospodarstvo trgovac umjetninama, a obrazovanje, pa nije teško pogoditi – netko iz klerikalne lože. Još samo fali da nam državu vodi Nitko, ali i to bi bilo bolje od ovog Ništa što imamo danas.

No dobro, prijeđimo na temu. Dva dana nakon početka nastave u CARnet-u koji je javna ustanova koja djeluje u sklopu Ministarstva znanosti i obrazovanja, održana je konferencija za medije na kojoj je u vrlo svečanom tonu, kao da je predstavljena nova kurikularna reforma, i s vrlo pažljivo biranim riječima ministrice prof. dr. sc. Blaženke Divjak – predstavljen projekt ‘ProMikro‘. Projekt, naravno, provode privatni institut IRIM i naše Ministarstvo. Ukratko, ideja projekta je da se svim prijavljenim školama omogući edukacija i korištenje minijaturnih pametnih pločica BBC micro:bit-ova na način koji odrede škole. Na tim pametnim pločicama djeca, najčešće od 6. razreda, uče osnove programiranja ili još jasnije rečeno – uče kako mikroračunalu reći da nešto napravi, primjerice da upali radio.

I ok, super, često površni i igara gladni građani kakvih u domovini ne nedostaje kažu – odlično! Ta, tko bi se razuman bunio protiv ovako sjajnih stvari. No, jesu li to baš tako sjajne stvari? Neki zagovornici kurikularne reforme poručuju kako u naš obrazovni sustav treba ubaciti najrazorniju ‘bombetinu’ koja će do temelja uništiti postojeće metastazirano stanje kako bi se krenulo od nule, od početka. Kažu, našem obrazovnom sustavu ne trebaju injekcije, k tomu još i sumnjive učinkovitosti, koje će liječiti tumore – jer svaka takva injekcija u konačnici će koštati puno puno više, a učinak će biti upitan. Ne, mi trebamo ukloniti tumor, ne ga liječiti! Dakle, nije preporučljivo krpati obrazovni sustav, pogotovo ne u visoko koruptivnoj zemlji, što Hrvatska je, jer na taj način stvaramo dodatno disfunkcionalno društvo. Društvo za ‘neke’ igrače, za ‘neke tamo’ mahere i ‘neke’ tamo mešetare. Za one na vrhu, za one koji pokupe ‘najbolje’ ženske i voze najbolje aute.

Dakle, CARnet je predstavio projekt i tu naizgled, nema ničeg čudnog. Institut za razvoj i inovativnost mladih IRIM koji već provodi ‘ProMikru’ slične projekte, institut koji je ‘crowdfunding‘ kampanjom početkom 2017. godine prikupio ogromna sredstva, a još dio ogromnih sredstava ‘dobio’ od Vlade Andreja Plenkovića u smislu povrata poreza (da se razumijemo, i to je uloženo u ondašnji projekt), ponudio je svoju opremu i ‘know-how’ osnovnim školama, Ministarstvo prihvatilo, zadužilo CARnet kao provoditelja. I sve štima. Reforma eto, samo što nije!

Ok, ako sve štima, kako to da, sudeći prema 25. kolovoza objavljenom pozivu za Javnu nabavu edukacijskih mikroračunala u vrijednosti od 3,641 milijuna kuna država namjerava kupiti baš BBC micro:bit-ove? Naime, iako je cilj svake javne nabave transparentno prikupiti što više ponuda od što većeg broja ponuđača, često je praksa pokazala da u Hrvatskoj postoje natječaji, a pogotovo oni za opremu, skrojeni za točno određene ponuđače, za točno određene proizvode. Je li CARnet upravo objavio jedan takav natječaj? Je li CARnet, kada propisuje tehničke specifikacije i nabraja dimenzije, težinu, napajanje, procesor, displej, tipke, senzore, povezivost i izgled obveznih uputa – unaprijed odredio koji proizvod želi kupiti? Za one koji i dalje sumnjaju – zašto se u uputama izričito traži da pločica ima unaprijed ugrađena 2 senzora, što ostale konkurentne pločice nemaju? Ili primjerice, baš je fora što najnoviji Arduino koji je kudikamo bolja stvar, ima dimenzije 6,15 x 2,5 cm, a po specifikaciji nabave pločica mora biti dimenzija do 6 cm x 6 cm. I jedan ‘hint’ – zašto se traži pločica sa senzorima kada je sama bit učenja da ih djeca sama stavljaju na pločicu?

Tehničke karakteristike BBC micro:bit pločice. Izvor.

Uvidom u tehničke specifikacije na stranici proizvođača BBC micro:bit-ova i na specifikacije u uputama Javnog poziva za nabavu uređaja, postoji sumnja kako je cijela stvar skrojena po mjeri. Znate ono, kad gledate u točno određeni proizvod pa ga opisujete. Tako to izgleda u CARnet-ovim uputama.

Da stvar bude još komičnija, u troškovniku stoji čak i količina od 45.070 uređaja (hej, od kuda sad ovih 70?), dakle CARnet je dobavljačima izračunao i konačnu cijenu uređaja. Kako se to dogodilo ako stvar nije skrojena po mjeri? Razumio bih da se odredi samo iznos, pa čak i samo količina, ali da se odrede i iznos i količina, zar to nije znakovito?

Podijelimo li tako 3,641 milijun kuna s količinom od 45.070 komada dobijemo iznos od 80,78 kn bez PDV-a. Ono što znamo je da jedan BBC micro:bit set za početnike kod domaćeg distributera košta 24,23 Eura, odnosno 178 kn, pa kad oduzmemo PDV ispada 133,5 kn. Iako je to znatno više od zadanih 80,78 kn, stavimo li rabat na količinu, recimo 40 posto, dođemo do točnog iznosa, tj. 81 kn.

Ako je tako, ako se baš želi kupiti BBC micro:bit, čemu onda javni natječaj? Jer je po zakonu? Jer tako traži procedura? Molim vas. Vidi se iz aviona da se žele nabaviti BBC micro:bit-ovi. Zašto? Zašto baš oni? Jer su učitelji volonteri na njih navikli i jer je njima (pa i djeci) tako lakše raditi? Ili zbog nečeg drugog? Oprostite, ali ovako propisan postupak javne nabave otvara takvo pitanje.

Kažu neki bitni ljudi kako je to stvar slobodnog tržišta. Ma nemojte, što je slobodno u tome kada se favorizira konkretni proizvod?

Je li to naša javna ustanova, hajde bit ću naivan pa ću reći – nesvjesno uvučena u nečiju igru, ili je posrijedi nešto drugo, da se opet naivno izrazim – nekreativnost ljudi u toj instituciji? Zašto država nabavlja pametne pločice u vrijednost od 3,641 milijun kuna (pribrojimo li tome i početkom godine povrat PDV-a IRIM-u u iznosu od 431.520 kn, ispada da će samo ove godine država iskeširati preko 4 milijuna kuna)? I zašto nabavlja baš točno određene pločice? Postoji li neka reforma za koju ne znamo?

Da ne ostane sve samo na kritici, dat ću ideju za razmišljanje. Za početak, bilo bi dobro reorganizirati kompletan obrazovni sustav, a posljedično tome i sve ostale, pogotovo gospodarski. Naravno, mislim na zdravorazumsku reformu po modelu u kojem su poštenje i struka na prvom mjestu. Ali ok, za to prvo trebaju izbori, pod uvjetom da na te izbore oni željni promjena i izađu.

Kada smo već toliko ‘zaluđeni’ STEM revolucijom, bilo bi dobro razumjeti da je i sam STEM jedna cjelina i da ne funkcionira bez nekog od elemenata – znanosti (Science), tehnologije (Technology), inženjerstva (Engineering) i matematike (Mathematics). Tako bi, za početak, bilo dobro odraditi matematiku.

Primjerice, što mislite o tome da sami – da, sami – pokrenemo proizvodnju pametnih pločica? Što smo mi glupi, pa da to ne znamo napraviti? Znate ono kad se divimo Nijemcima jer su oni super. Pa da, super su jer razmišljaju, pa su ti Nijemci napravili svoju pametnu pločicu! Lijepo su stavili glave skupa i napravili „Calliope Mini“, uspostavili kompletan sustav – od ideje, preko proizvodnje do uporabe! Zatvorili su krug.

Zamislite samo kako bi ‘cool’ bilo da mladi hrvatski inženjeri školovani na hrvatskim sveučilištima, zaposleni u nekom hrvatskom poduzetničkom inkubatoru osmisle hrvatsku pametnu pločicu. Zamislite da neke nove moderne tvornice u Hrvatskoj proizvedu tu pločicu, neki domaći dizajneri osmisle pakiranje i upute, a naša ju djeca koriste u našim školama i u našim domovima koje su izgradili naši građevinari. Zamislite da nakon uspješnog projekta s pločicama te iste tvornice u suradnji sa sve više naših stručnjaka pokrenu neke nove projekte pa da nam izvozni proizvod ne budu samo pištolji i vojne kacige. Uvijek, ali uvijek treba težiti tome da se zaokruži cjelina. Da, sigurno je da takav proces ne može koštati 4 milijuna kuna. Sigurno da je to priča od velikog i dugoročnog ulaganja, ali sigurno je kako se u takvom slučaju ne radi o spašavanju pacijenta injekcijama upitnog učinka već se sustav gradi od nule i zaokružuje sve cjeline.

Uostalom, domaći projekt STEMI Riječanina Marina Trošelja pokazao je da za nešto takvo imamo sve potrebno. Ako je njegov mali tim uspio napraviti tako super edukativni STEM proizvod, zaokruživši cjelinu, zamislite što bi tek mogla – država.

Sigurno je da vođeni trgovačkim mentalitetom, što kupovina pametnih pločica je, nećemo baš daleko doći. Za 4 milijuna kuna kupit ćemo kineske pločice na kojima je Britanska pamet, i što dalje? Učitelji volonteri malo će pokazati te (ne baš nešto ekstra) pločice zainteresiranim učenicima (dakle, čak i ne svima), bit će to fora od tri dana i – što dalje? Gdje će ti klinci to znanje upotrijebiti? U kojoj to hrvatskoj tvornici? Otići će na fakultet, završiti ga i pobjeći glavom bez obzira! Pobjeći će u Njemačku, Irsku ili Kinu iz koje će onoj istoj Hrvatskoj iz koje su pobjegli prodavati svoje znanje. Samo je pitanje hoće li Hrvatska tada uopće imati novaca za kupiti – bilo što.

Ako sada počnemo pametno ulagati u sustav i zaokruživati procese, dugoročno će se isplatiti i već za desetak godina možemo biti jedna prava zemlja znanja iz koje će se izvoziti gotovi proizvodi, a ne pamet!

U konačnici, Hrvatska ionako ima para na bacanje – umjesto pločica štampaju se ploče, podižu se spomenici, financiraju se crkve… U čemu je problem?

Dodatak: za one koji i dalje kritički promišljaju o ovoj temi, preporučam tekst Kristiana BenićaLupi petama, reci STEM i doviđenja Hrvatskoj“.

Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, pisac, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame