Aktualno autorski tekstovi Glazba inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM POP COOLTURA

Mitsko bratstvo i jedinstvo Badela i Zrinskog: Hrvati politiku najviše vole bistriti u krčmi

Distorzija električne gitare gotovo rafalno zapara olovno crno nebo nad pokorenim gradom kao Freddy Krueger noktima po hrapavom limu. Ulične mačke oko Maksimira su se kostriješile i bijesno frktale izbačene iz svoje uobičajene homeostaze. Sa Šalate, epicentra glazbenog uragana, dopirali su izbezumljeni krici “za dom” i “spremni”, kao da negdje u blizini gori požar, makar se nigdje nije vidjela Dalmacija. Začulo se nježno šuškanje dok se na pozornicu lagano uspinjala lelujava prikaza u ponjavi, kao duh iz Gričke vještice. Sablast počne nešto mrmoljiti, moliti… gomila je u transu odgovarala na poticaje kojima ih je pojava hipnotizirala. Bio je to sisački biskup mons. Vlado Košić, koji je na pozornici načas zamijenio Marka Perkovića Thompsona grla izderanog revanjem, nastojeći svojom pojavom upisati križić u neizrečeno U.

Uletio je baš u trenutku kad je pjevač u crnom načeo pjesmu za koju je tekst napisao jedan drugi biskup, mons. Ivas iz Šibenika, poznat po tome što ga nepodnošljivo smeta buka rock glazbe oko njegove crkve. Ne bih znao točno što je biskup Košić izgovorio, a nije ni bitno. Ako je htio nastupiti, mogao je složiti sasvim solidan repertoar od starozavjetnih tekstova i psalama, kako bi nastalo nešto u stilu “na izvoru rijeke Nil, gdje je bio velik krokodil, stala braća da se odbrane od maloga YU-YU… čujte sada poruku od Jahve, bando Egipćani, stići će vas naša ruka i u Mezopotamiji – nećete do Sirije, jerbo niste ni prije”.

Gdje smo to, kad su nam Beatlese zamijenili biskupi, a znanstvene konferencije one biskupske? Eto, tu gdje i jesmo – usred centrifugalno na Sredozemlje nanesene kvazi-Mezo-Europije u kojoj uklanjaju ime demokrata i humanista Tomaša Masaryka s ulica, da bi ga zamijenili s “Ulica Kamenjar” koja izbija na “Trg Kamena s ramena”, odnosno “Republike Hrvatske”. I gdje će se, pretpostavljamo, nalaziti kip blaženog Mile Budaka, zaštitnika rudara, u opancima dida Vidurine koji nacionalnim pijukom iskapa čiste i blistave hrvatske riječi odvojene kao rubine i dijamante od svih natruha srbizama i druge šljake. E da bi ih jednoga lijepog dana izbrusio neki biskup Merlin, a hrvatska inačica kralja Artura – MP Thompson – s neskrivenim ponosom stavio u krunu svojeg stvaranja, lica ozarenog kao da je usnio san o sreći. Jedino što nedostaje ovoj apokaliptičnoj viziji domoljubnog stvaranja jest liepa plavka s Pantovčaka, koja je ovoga puta bila zauzeta važnijim poslovima, vidajući ljute rane koje joj je – ne kraj Sigeta – nanio turski janjičar Hasanbeg. Koliko god se, naime, trudili dokazati da se kod pozdrava ‘Za dom- spremni’ radi o starom hrvatskom pozdravu, to je otprilike jednako istina kao i da je ono što je krasilo Chaplinove i Hitlerove gornje usnice zapravo stari povijesni brk bana Josipa Jelačića od Bužima.

Nažalost nije mogla kao utjelovljenje krotke i drugotne srnolike ženskosti s ovom dvojicom nastupiti i hrvatska kraljica Guinevera, to jest Meri Cetinić, koja je svojedobno onako umilno s vitezovima okruglog YU-stola Đoletom ‘the strašnim petlom’ Balaševićem i Zdravkom Čolićem otpjevala budnicu ‘Računajte na nas’ tako da je vjerojatno uspavala tom pjesmom cijelu kasarnu JNA u Strumici, jer se kao nacionalna figura od prvorazrednog značaja pod kodnim imenom ‘furija iz Tartara’ otišla izboriti da HOS-ovu ploču s natpisom Za dom spremni ne premjeste iz Jasenovca u Novsku. Inače je uobičajeno da se spomen-pločama bave postarije bivše vrlo uspješne estradne zvjezdice, umjesto da reklamiraju Meri Merino, kad im već nedostaje para ili slave.

Tu gdje jesmo, Plenković i njegovi ministri očekivali su da će im također bez puno muke pasti u naručje pravi zgoditak: ulazak Hrvatske u OECD- Organizaciju za ekonomski razvoj i suradnju. Za taj su cilj su, za pretpostaviti je, učinili nešto manje od najpopularnijeg političara u zemlji, g. Nitka, ali taj trud ipak ne valja potcijeniti. Istovremeno je Plenković odlučio na čelna mjesta u policiji postaviti zaslužne branitelje specijalce i požuriti odluku Vijeća za totalitarne režime kako bi se donijela odluka o statusu pokliča-pozdrava ‘Za dom – spremni’. Naime, sadašnja odluka o premještanju ploče nije ničim naročito utemeljena, osim pregovorima s vrlo uglednim predsjednikom udruge HOS-a grada Zagreba, pa stvar naprosto vapi u nebo za pravnom potporom djelovanju organa reda i zakona koji su tog istog predsjednika HOS-a prije oko mjesec dana privele u Kninu i strpale u maricu zbog izvikivanja istoga tog nesretnog pozdrava i prekršajno ga usput prijavile zbog remećenja javnog reda i mira.

Pregovarati iz pozicije premijera države s likom osuđenim prošle godine za gospodarski kriminal težak milijun kuna izvučenih iz svoje firme, kojega su k tome još tvoji panduri prekršajno prijavili za remećenje javnog reda i mira, spada već u anegdote nalik na dogodovštine maštovitog baruna Munchausena. Recimo, ona po kojoj je Mehmed paša Sokolović hrvatskom vojskovođi kod Sigeta Nikoli Zrinskom uputio poruku, ispalivši je prema njemu jednom strelicom, na kojoj mu je ponudio na pladnju cijelu Hrvatsku ako ga pusti proći do Beča. U tom času Sulejman veličanstveni već je bio mrtav-hladan, doslovno, posjednut u stolicu da se vojska ne bi uzrujala. I naš genije, čudo prirode, naravno, nije tu ponudu prihvatio. Sluga pokoran i ljubim ruke, a ne ZDS. Ionako će se umjesto da vlada Hrvatskom za par godina sa svojim pomoćnikom Gašparom Alapićem obračunati s proto-komunistom i partizanskim arhetipskim uzorom Matijom Gupcem, pa ga okruniti željeznom krunom i rasčetvoriti, da mu se ni ne zna grob.

I dok je Plenković tako razmišljao kako i svaki sultan, beg i paša imaju svoj rok trajanja, a da je najvažnije biti poslušan nadnacionalnoj vlasti kojoj služiš pa makar i sve otišlo dođavola – jer ne samo da će biti hrvatska puška na hrvatskom ramenu nego i hrvatski pendrek po hrvatskim rebrima ne smiri li se ova bezobrazna situacija oko HOS-ove ploče – stigla mu je vijest kako Slovenija i Mađarska uopće ne podržavaju hrvatsko članstvo u OECD-u. Prva zbog arbitraže u Piranskom zaljevu, a druga zbog arbitraže oko INE i MOL-ovog predsjednika uprave Zsolta Hernadyja, jer eto, kao, Hrvatska ne poštuje pravne norme i ne zaslužuje biti članicom te organizacije. I to organizacije koja je prvenstveno u svijetu poznata kao predvodnik borbe protiv međunarodne korupcije i osobito podmićivanja stranih dužnosnika. Dok su punopravne i ugledne članice OECD-a Slovenija koja izbjegava stvar oko zaljeva rješavati na normalnom sudu i vodi ‘neformalne’ zakulisne razgovore s arbitražnim sucem i Madžarska koja štiti svojeg građanina optuženog za podmićivanje premijera Hrvatske. Mora da se osnivač OECD-a George C. Marshall, inače poznat po “Marshallovom planu” za obnovu Europe i često nazivan organizatorom pobjede u 2. svjetskom ratu, okreće u grobu. Da se kojim slučajem na Plenkijevom mjestu zatekao premijer neke druge države, doživio bi ovu situaciju kao da mu je strelicom ravno u šator dobačena ponuda da pričepi kao od šale vještom diplomacijom obje države i bez problema i ikakve primjene sile kod kuće zadrži i psihološku prednost i sigurnu vlast. Međutim, naš je genije takvu ponudu odbio, baš kao i njegov prethodnik Zrinski, pa se umjesto toga pripremio za obračun s domaćom seljačkom bunom koja se upravo zakotrljala po ulicama i koncertnim dvoranama, sve kako bi održao red i mir po narudžbi nadnacionalne vlasti. Brisel ili Beč, svejedno je. Iz stoljeća kmetstva nismo ama baš ništa naučili.

A kao da je bio problem usuglasiti nezadovoljnike, kad mu je i njegov mentor Šeks mogao objasniti da narodni heroj Marijan Badel i heroj opere Nikola Šubić Zrinski već odavno žive u miru i slozi u boci vinjaka, a Hrvati politiku najviše vole bistriti u krčmi, gdje i zakrme kad se podnapiju i padnu pod stol. I ne trebaju im onda više reda raditi ni vinjak ‘barun Trenk’ ni njegovi kićeni panduri iz mašte.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame