Aktualno Glazba Kritike showbiz

Cribs: 24-7 Rock Star Shit – ni Albini nije pomogao “novoj” Nirvani

Na poletni indie/pop-punk bratske trojke iz britanskog gradića Wakefield gadno sam se navukao nakon što sam ih 2009. gledao u znamenitom manchesterskom klubu Ritz. Tom prilikom promovirali su svoj vjerojatno najkompletniji album “Ignore The Ignorant”, u postavi u kojoj im se pridružio i veliki Johnny Marr te njihovim drčnim i himničnim budnicama pridodao malo one gitarističke “zvonjave” i rastavljenih akorda kojima nas oduševljava još od vremena The Smithsa.

Ritz su u jednakoj mjeri napunili sredovječni fanovi pjesama skladanih u tandemu s Morrisseyjem i mlađahno sljedbeništvo braće Jarman, a bend je na pozornici doslovno mljeo sve pred sobom i priredio mi jednu od boljih klupskih svirki u životu. Samim time, prilično me iznenadilo kada su u zagrebačku Tvornicu, istini za volju bez Marra, privukli svega pedesetak ljudi, dok su ih reporti s koncerta gotovo bez iznimke otpisivali kao skupinu najobičnijih britanskih indie pozera. Svakom narednom pločom, uključujući i najnoviju “24-7 Rock Star Shit”, Jarmani me polako, ali sigurno tjeraju da se složim s njihovim “hejterima”.

Kompletan materijal snimljen je u samo pet dana pod producentskom palicom legendarnog Stevea Albinija čiji je zadatak evidentno bio učiniti ih prihvatljivijima američkoj publici. Svoj dio posla odradio je besprijekorno pa je u razorno distorziranim gitarama i melodičnim refrenima “Give Good Timea”, “Partisana” i “Broken Arrowa” vrlo lako prepoznati Nirvanu, a u “Rainbow Ridge” i “What Have You Done For Me” tiho-glasno dinamiku Pixiesa i The Wedding Presenta u vrijeme suradnje sa Steveom na klasiku “Seamonsters”.

Nažalost, bio je prisiljen raditi s najslabijom zbirkom pjesama u karijeri Cribsa koji su čak i poneku vrlo obećavajuću ideju ili brutalni riff (“In Your Palace”, “Year Of Hate”) uspjeli utopiti u gomili isforsiranih zvučnih udara, urlika i nedorađenih instrumentalnih dionica. Dvije najbolje stvari na albumu tako su akustična laganica “Sticks Not Twigs” i trippy neopsihodelija “Dead at the Wheel”, zbog čega i angažiranje Albinija, jednog od najznačajnijih imena beskompromisnog, bučnog i ekstremnog rocka, djeluje kao propuštena prilika. (Vedran Harča)

5/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame