inmediasres Kritike mediji Politička aktuala POLITIZAM PRIRODA & DRUŠTVO

Vrijeme je za velike čistke hrvatskih institucija, no ima li ih tko provesti?

Prosvjed 'Vrijedim više', foto IL

Ne tako davno na zagrebačkom je Zrinjevcu u organizaciji SSSH-a održana akcija “Reci to cipelama” kojom se željelo upozoriti na strašnu emigraciju, poglavito mladih ali i poručiti kako je dosta cipelarenja i gaženja prava onih koji žive od svoga rada, te kako svi zaslužujemo živjeti dostojanstveno. Bilo je to kišnog četvrtka negdje u travnju dvije i šesnaeste, a prosvjedna akcija nije imala velik odaziv ni vidljivost. Znam to jer sam tamo bio. Kao što sam i najavio, 15. rujna održan je još jedan prosvjed slične tematike, samo što su ga sada uz SSSH organizirale još dvije velike organizacije — MMH i MHS. I činilo se kako bi ovoga puta moglo biti bolje, kako bi prosvjed mogao uspjeti. Pogotovo ako situaciju pogledamo iz aspekta kako je u tih godinu i pol još više mladih napustilo zemlju, a prava radnika nisu poboljšana.

Zajedničkim snagama, nastala je inicijativa „Vrijedim više“ kojom se traži ukidanje mjere SOR-a (mjera stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa), vraćanje pripravništva kao prvog oblika zapošljavanja i donošenje mjera aktivne politike zapošljavanja koje će uistinu poboljšati poziciju mladih na tržištu rada i dovesti do stvarnog povećanja zaposlenosti. I sudeći prema društvenim mrežama, prosvjed je bio dobro pripreman, puno je ljudi, organizacija i medija pozivalo na njega.

No, na prosvjedu Od mjere do barijere – Mladi vrijede više ovoga puta održanom na Markovom trgu okupilo se svega tristotinjak ljudi, od kojih je mladih bilo tek dvjestotinjak, ostali su bili podupiratelji i mediji. O kakvom se prosvjedu radilo možda je najbolje reći da su kreativni transparenti bili njegov najbolji dio. Jednostavno, sve što je moglo pošlo je po zlu, a neopažen (!?) dolazak ministra rada Marka Pavića i miniranje prosvjeda izjavom za medije bila je kulminacija. Dakle, da! Ministar se ušetao nonšalantno na prosvjed i izjavom za medije im minirao sav trud dok su organizatori i prosvjednici nijemo sa strane promatrali. Ni zvižduka, ničega.

Stajao sam tamo na Markovom trgu i pokušavao shvatiti što to događa, zašto cijela stvar puca kao balon od sapunice. Osvrćem se oko sebe i pokušavam naći nešto pozitivno (čak je i tehnika zakazala), i nađem, vidim tih stotinjak prekrasnih mladih ljudi punih nade, imaju onu iskru. A onda se dogodilo. Nakon što je penetrirao na prosvjed, ministar Pavić, sasvim se dobro osjećajući, prišao Mladenu Novoselu, šefu najveće sindikalne središnjice. Stajao sam točno ispred njih i fotografirao ih, te sam stoga na svoje oči vidio kako se ministar i glavni sindikalac hvataju, pa gotovo u intimni klinč. I to na prosvjedu protiv, simbolički rečeno — tog istog ministra!? Pokušavam zamisliti da se nešto slično dogodilo u Francuskoj. Ne znam.

Žao mi je, ali teško mi je izvući neke pozitivne dojmove — osim možda truda male, ali vrijedne ekipe organizatora. Njima skidam kapu. Žao mi i onih mladića i djevojaka koji su tamo, puni neke nade stajali, nimalo svjesni da su vrlo vjerojatno brutalno izigrani, zapravo prepušteni sebi samima. Ovo je bio jedan od najčudnijih prosvjeda koje sam u životu vidio i slušao, a vidio sam ih, slušao i organizirao puno, i previše. I sada sam prilično siguran, vrijeme je da neke glavonje odu, emigriraju, nestanu! Da, oni trebaju otići, da bi mladi mogli ostati i početi graditi sve ispočetka! Stoga, sve dok se ne napravi prava čistka, pa i u sindikalnim redovima, neće se moći provesti prava, korjenita reforma.

I na kraju, citirat ću dvoje kolega koje možda i bolje od mene opisuju stvarno stanje. Kolegicu Anu M. — “Dragi prijatelju, žao mi je sto si se razočarao, ali tako to ide. Na nepopularan prosvjed idu samo hrabri, a malo je stvari za koje se običan čovjek spreman izložiti kad to ‘izlaganje’ ne organizira neka jaka hijerarhija. Treba znati da su ovo oni koji još nisu mogli otići, a oni koji bi doprinijeli zviždukom ili brojem su odnijeli svoj dah, maternice i testise u Irsku” i kolegu Roberta I. — “U Hrvatskoj nijedan prosvjed nije i neće ozbiljno uspjeti (iako bi nam upravo to trebalo), jer smo suštinski u velikoj većini društvo prožeto korupcijom, poltronstvom i sitnim interesima. Da bi prosvjed uspio, treba ti velika masa ljudi koji nisu takvi. A kod nas takve trebaš svijećom tražiti.

Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame