autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM

Komunisti napadaju: Bježmo u šume!!!

Da je danas Alojzije Stepinac živ, užasnuo bi se. Izjavio je jednom prilikom, navodno, “u gradu je zločinac, ali u šumi je antikrist – zločinca se još može popraviti i privesti Bogu, ali antikrista ne može”. Antikrist je, naravno, bio drug i maršal Josip Broz Tito, a zločinac poglavnik Ante Pavelić. I danas, 73 godine kasnije, možemo samo očajavati. Šume više nisu pune antikrista, nego su antikristi došli sve do gradova, a zločinci se preselili u šume i vode. Tako barem izgleda kad se gledaju rezultati izbora. U gradovima uredno pobjeđuje SDP i ljevica, a u ruralnim krajevima zemlje HDZ. Doduše, i to se pomalo mijenja, Bogu hvala, pa se u Splitu HDZ nekako uspio dovući do vlasti, a u Zagrebu gradonačelnik iz šume mora pristati da mu desnica diktira uvjete i pošumljava svojim imenima ulice i trgove, umjesto da ih navodnjava fontanama.

Komunista ipak ima i po manjim mjestima i ugrožavaju naše dečke i cure koji drmaju po velikim gradovima, koji se moraju braniti pokazivanjem domoljubnih emocija. Tako je Martina Dalić, napadnuta u Saboru iz zasjede od sinjskog komunističkog bandita Bulja zbog vjerojatnog pogodovanja investitorima i samoj sebi u cetinskoj krajini, ogorčeno uzvratila da su elektranu Peruća napravili komunisti da bi raselili Hrvate. Premda, na dnu akumulacionog jezera ostala je i srpska pravoslavna crkva, ali nećemo sad raditi od pičke kapelicu. Crkva se uvijek može sagraditi, a raseljeni ljudi ne vraćaju se nikada na dno jezera.

Ali nije ona jedina pokazala domoljubne emocije, nego i general Glasnović, kojem to nije bio prvi put, prilikom prosvjeda ljevice na Markovom trgu. On je, naime, izjavio otprilike: “Crveni kmeri, udba, tko vlada ovdje”. Crvene Kmere osnovao je u Kambodži general Pol Pot, inače obrazovan na francuskom sveučilištu Sorbonne, koji je zatim poubijao 2 milijuna svojih sunarodnjaka. Čovjek je jednostavno francusku i oktobarsku revoluciju shvatio previše doslovno, a imao je i inspiraciju odmah preko puta, u maoističkoj Kini koja je u to vrijeme među francuskom lijevom inteligencijom sasvim solidno kotirala. Najviše je poubijao intelektualaca i pismenih ljudi, jer su takvi, naravno, najnepodobniji za bilo kakvu radničku i seljačku revoluciju.

U strahu od odmazde Crvenih Kmera, na pogrebu jednog od vodećih hrvatskih intelektualaca, izdavača, scenarista i publicista Slavka Goldsteina, nije se pojavio ni premijer Plenković, čak ni da ukaže da je pogreb atraktivan, a ni predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije iskoristila priliku da se još jednom uslika kako se smiješi i razdragano maše kao na Kornatima. Crveni Kmeri uvijek opasno vrebaju i nikad ne znaš kad će te zaskočiti, te se nije zgodno samo tako deklarirati kao zagovornik i podržavatelj raznoraznih liberalnih intelektualaca koji su se za vrijeme najcrnje diktature i titoizma vratili iz Izraela da bi liberalizirali režim. To je, reklo bi se, jedino logično objašnjenje njihovog izostanka na pogrebu, na kojem se ipak pojavio Stipe Mesić, za kojeg se ne može sasvim točno odrediti je li intelektualac, Kmer, ili pak nešto treće. I sami Kmeri su zbunjeni oko toga, pa ne znaju kako ispravno reagirati. Zato je hvarski svećenik Mili Plenković na fejsbuku tek izrazio svoje zadovoljstvo smrću ovog prosvjetitelja, idealista i liberala, ne smatrajući potrebnim da se nastavi s polpotovskim čišćenjem sudionika. General Glasnović, međutim, nije smatrao potrebnim da reagira na ovaj ispad hvarskog Crvenog Kmera.

Premijer Plenković je, za razliku od svojeg prezimenjaka, imao pametnija posla u šumama i vodama, jer su se ruski ulagači u Agrokor odjednom osjetili prevarenima s obzirom da im je Agrokor dužan milijardu eura koje ne misli vratiti i odlučili pokrenuti sudski postupak kojim bi najplodnija zemlja Belja u Slavoniji pripala njima. Plenković i njegovi borci okupljeni u šumama i vodama naše zemlje ponosne okupili su domaće ulagače Adris i Atlantic, koji bi trebali otkupiti Jamnicu i druga najbolja Agrokorova poduzeća. Naravno, pod uvjetom da i sami imaju toliko novca kojeg ne moraju posuditi od tih istih Rusa. Može se ustvrditi da se čak radi o određenoj vrsti gerilskog rata. Rusi su financijski milijardama eura, rubalja i dolara okupirali Hrvatsku, zadužujući je više no što je kadra vratiti, no Plenkovićevi se hrabri borci iz šuma i voda ne daju istjerati. Odgovaraju im improviziranim pravnim sredstvima i prelijevanjem iz šupljega u prazno, goli, gladni, bosi, dužni preko glave stranim bankama i bez ikakva efikasnog oružja. Gotovo kao na Neretvi i Sutjesci, Igmanski marš naših dečki završava teškim porazima, poput nedavnog ispadanja na Europskom prventsvu u košarci od Rusije, da bi se na kraju odigrao “jugoslavenski finale” između Slovenije i Srbije, što je, složit ćete se sa mnom, stvarno win-win situacija. Da bi se izvukao iz toga, Plenković je postupio kao svojedobno maršal Tito na Neretvi: srušio je Most i napravio mali pontonski mostić kako bi prešao 75 ruku u Saboru.

Kako se stvari razvijaju, čovjek se danas boji i izaći na ulicu, sve od straha da ga ne odvedu Crveni Kmeri, a general Glasnović je samo glasan i ništa konkretno ne poduzima. Danas sam u gradu ugledao Klaru Cetkin kako kupuje Klarina peciva, Marks i Engels se švercaju tramvajem i vrijeđaju kontrolora jer im je pokušao naplatiti kartu kao buržoaskog kurvinog sina i slugu kapitala, Rosa Luxemburg se vratila iz beneluške emigracije i počela organizirati otpor, tako što je prvo razorila uspješnu buržujsku vezu domaće, Lili Marlen, odnosno Jelene Rozge, i njenog izabranika, malograđanskog kič umjetnika i lokalnog dendija Stjepana Hausera. Komunisti izlaze iz svake rupe i otvoreno nam se rugaju. Iz ove situacije može nas izvući jedino bijeg u šume i vode i ogorčen otpor komunističkoj bandi koja se udružila s neoliberalnim kapitalom, ako zapjevamo zajedno s najvećom domoljupkom Martinom Dalić u stilu MP Thompsona:

“U Zagori na izvoru rijeke Cetine, stala braća da obrane svoje djedovine;

Čujte tesle, komunisti, bando strujići, stići će vas naša ruka i u Perući”.

I ugasimo svjetlo.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame