Aktualno film inmediasres Interview mediji POP COOLTURA

Čejen Černić: Volimo podcjenjivati uspjeh i pod različitim izlikama, volimo ne voljeti

Nakon dugo vremena probijanja vremenskih barijera uspjeli smo se dočešati mlade Osječanke, redateljce Čejen Černić, redateljce “Uzbuna na zelenom vrhu”, zadnjeg filma iz Koko serijala, za koji je nagrađena nagradom za najboljeg debitanta tj debitanticu na ovogodišnjem Pula Film Festivalu. Popričali smo o njenom putu i planovima. Jučer, danas i sutra.
* Od Akademije do debitantskog filma, koliko je trnovit put i ako nam možete približiti vaš put kako ste se odlučili za režiju?
Put je višestruko izazovan, ali koji nije? Puno nas je koji želimo snimiti filmove, sredstva su ograničena i to jednostavno zahtjeva strpljenje i predanost. Mnogi brzo ili odustanu ili zapadnu u ogorčenje, a neki se odluče snimiti nezavisni film. Filmom sam se počela baviti kao srednjoškolka u osječkom video klubu „Mursa“ i dugo nisam znala zanima li me više snimanje, montaža ili režija, budući da sam tada sve to radila sama. Zatim sam dobila priliku sudjelovati na „Imaginarnoj Akademiji“, međunarodnoj radionici dokumentarnog filma koja se tada održavala u Grožnjanu, gdje sam imala priliku režirati dokumentarac u profesionalnim uvjetima. Nakon tog iskustva, bila sam sigurna da me zanima režija. Idućih godinu dana sam se pripremala za prijemni i upisala ADU. Budući da sam bila jako mlada, bez nekih životnih iskustava, te da sam došla iz jednog dosta zaštićenog
okruženja u novi grad, a pod velikim pritiskom očekivanja od sebe same, iz današnje perspektive, ne mogu reći da sam se baš najbolje snašla. Prolazeći kroz različite unutarnje procese, po završetku Akademije zaključila sam da „to ipak nije baš za mene“ i da ne želim režirati igrane filmove. Pred kraj studija počela sam raditi kao asistentica režije, a kako me autorski animirani film oduvijek zanimao, bila sigurna da sam promašila studij. Zatim sam jedno vrijeme mislila da ću otvoriti slastičarnicu, a onda mi se „dogodio“ Koko.
* Kako ste došli do angažmana za Koka?
Na odjavnoj špici filma zahvalila sam jednom nizu ljudi koji su, u tih gotovo 20 godina, od kada sam se amaterski počela baviti filmom, svaki u svoje vrijeme, odigrali važne uloge na mome putu i tako me jedan do drugog „doveli me“ do Kinorame i producentice Ankice Jurić Tilić. Od 2007. radim kao asistentica režije na filmovima, tako sam se našla i u ekipi filma „Koko i duhovi“ i dalje uvjerena da igrane filmove neću režirati. Nekako je došlo do toga da tražim klince za audiciju, a u službi svoga posla i da provodim puno vremena s njima na snimanju – što se pokazalo kao dobar spoj. Kako su Ankica i Daniel Kušan razvijali serijal, u koji je na kraju uloženo desetak vrlo izazovnih godina, tako su odlučili da neće sva četiri filma režirati Daniel. Tada se još nije znalo kako će „Koko i duhovi“ proći u kinima, ali nakon što je postigao ogroman uspjeh, bilo je jasno da treba ustrajati do kraja! Dok je Žarković snimao „Zagonetnog dječaka“, a Daniel pisao scenarij za „Ljubav ili smrt“, trebalo je još pronaći redatelja za zadnji film. Hana Jušić, kao scenaristica, Daniel kao umjetnički savjetnik i Ankica dosjetili su se da bih to mogla biti ja. Sjećam se večeri kada me Ankica nazvala i ponudila mi režiju. Rekla mi je da dobro razmislim, da ne žurim s odlukom, da je to prvi film koji će me na neki način i „obilježiti“… Nisam morala dugo razmišljati, tu istu večer znala sam da hoću i da je zapravo moje uvjerenje kako ne želim režirati, bio samo obrambeni mehanizam.

* Kakav je bio proces rada na filmu ako nam možete približiti sve detalje od scenarija do premijere?
To je bio proces od 4 godine. Sjećam se da smo s prvom verzijom scenarija koju smo prijavljivale na HAVC i Ankica i Hana i ja, bile jako zadovoljne. Ne samo zadovoljne, bile smo uvjerene da uz manje dorade možemo početi snimati! Oni koji su odlučivali i nisu bili toliko zadovoljni – pale smo na produkciji, ali smo prošle na razvoju projekta. To je zapravo bilo izvrsno, jer s odmakom shvatiš koliko još postoji prostora za poboljšanje… Da skratim priču, nakon toga smo pale još 3 puta. U takvom se procesu zaista susrećeš s velikim izazovom; znaš da radiš dobro, ali ne razumiješ u čemu je problem. Izazov je bio kako ne pasti u trajniju depresiju, u ljutnju, u frustraciju…, kako ne poslati sve k vragu i ne odustati. Kada smo napokon prošle na natječaju, uslijedila je potraga za djecom glumcima. U šest mjeseci vidjela sam gotovo 700 djece po različitim dramskim grupama. Kada sam pronašla svoje biserčiće, uslijedio je meni najdraži dio ukupnog procesa – probe s djecom. Na snimanju je bilo zaista različitih izazova i anegdota. Ekipa je bila izvrsna – većinom ljudi s kojima sam do tada puno puta surađivala kao asistentica režije. Iznimno je važno djeci glumcima stvoriti okruženje u kojem se dobro osjećaju. Svi su ih pazili i bili im podrška. S djecom na setu, ne možeš se ne smijati svaki dan; ponekad od radosti, ponekad od muke, ha-ha. Kao debitantici bilo mi je bitno imati iskusnog pomoćnika režije – po meni je to najteže zanimanje na filmu. Dragan Jurić, jedan od suvlasnika Kinorame, jedan je od najboljih u tom poslu i kao asistentica često radim s njim u „paru“, zato mi je bilo iznimno važno da on bude na setu. Nakon 29 dana snimanja bilo smo gotovi, a idućih 5 mjeseci proveli smo u montaži i postprodukciji. Kako se bližila premijera, strah od „izlaganja“ i suočavanja s publikom i kritikom postajao je sve veći, pa se od tog stresa same premijere baš i ne sjećam…
* A rad s djecom? Jeste li imali neke mentore i pomoćnike ili je pedagoški pristup nešto što ste ranije dobro razradili?
Mama mi je učiteljica razredne nastave, pa je nešto valjda i genetski, he he. Kod rada s djecom ključ je u strpljenju, slušanju, uvažavanju i ljubavi koju im daješ. Puno mi je pomoglo to što sam radila kao asistentica i boravila s djecom na prethodna 3 filma o Koku. Gledala sam kako Kušan i Žarković rade, te kako rade dramski pedagozi u svim grupama koje sam, u tih nekoliko godina, obišla. Na našim probama, međusobno smo se upoznavali, puno smo razgovarali o likovima, zezali se, igrali igre i tako postavljali temelje. Imali su slobodu reći ako im je nešto glupo ili ako bi oni nešto drugačije napravili ili rekli. Za „tehničke stvari“ poput rada na koncentraciji i artikulaciji, angažirali smo dramsku pedagoginju Mariju Šoršu, koju sam upoznala tražeći djecu i čiji mi se način rada jako svidio. Djeca su se zaista sprijateljila i izvrsno su funkcionirali u skupini, što je bilo neophodno za sve  zajedničke scene.
* Kako ste zadovoljni kino publikom? Jeste li prešli blockbuster brojku u našim uvjetima od 50 000 gledatelja?
Imali smo oko 65 000 gledatelja i jako smo zadovoljni!

* A Pula Film Festival? Dobili ste nagradu za najboljeg debitanta…
Da i drago mi je zbog toga, ali jednako tako sam ju mogla i ne dobiti. Ono što je ove godine posebno važno jest činjenica da je većina nagrada (po meni zaista i zasluženo) otišla upravo debitantima! Najbolji film, najbolja režija, nagrada publike, glavna glumica, kostimi, scenografija… Sve kvalitetni, pametni, talentirani i mladi ljudi. Što potvrđuje nalet jedne nove, svježe energije koja će, nadam se, ohrabriti i potaknuti sve one koji tek trebaju doći do svog debitantskog projekta.
* Što spremate dalje? Vjerojatno imate nekih kombinacija oko novih filmova?
Radim na scenariju za novi film, koji će ponovno biti za djecu i u produkciji Kinorame. U međuvremenu živim svojim „normalnim“ životom; radim kao asistentica režije i vodim satove joge.
 
* Što mislite o situaciji u hrvatskom filmu općenito? Kvaliteta filmova i Havc – jesu li komplementarni i uopće o odnosu publike i medija prema domaćem filmu?
Hrvatski film je iz godine u godinu sve bolji, sve svježiji, sve odvažniji. HAVC je iznimno važan za razvoj naše kinematografije. Otkada postoji, stvari su se sistematizirale, promijenile na bolje … primjer je mnogim drugim zemljama, ali naravno, prostora za poboljšanja i napredak uvijek ima. Mi „mladi“ teško da bi prije Havca dobili priliku snimati debitantske filmove. O proizvodnji filmova koje Havc podupire, ovise mnogi filmski profesionalci, većinom honorarci, koji na taj način prehranjuju sebe i svoje obitelji. Redatelji i producenti se vrlo često odriču dobrog dijela svoga honorara, jer nema dovoljno sredstava u budžetu. Ponekad i potpuno, jer im je bitno da se film snimi. Zbog toga sam posebno osjetljiva kada
netko napada našu kinematografiju bez da je pogledao film. Percepcija hrvatskog filma u svijetu zaista je dobra, gotovo svaki tjedan neki naš film ili se prikaže na nekom festivalu ili osvoji neku nagradu, ali u hrvatskoj je odnos s publikom zaista specifičan. Neki su filmovi izvrsni, neki su daleko od izvrsnog, ali u kojoj kinematografiji to nije tako? Neki se filmovi rade za široku publiku, neki za festivale i to tako i treba biti. Mnogi zaista dobri hrvatski filmovi ostali su nepogledani, završivši s malim brojem gledatelja u kinima, a onda upravo oni koji ih nisu gledali pljuju kako hrvatski film nitko ne gleda. Ludo. Naravno da mediji imaju veliku ulogu, kako u stvaranju slike svijeta, tako i u stvaranju percepcije hrvatskog filma, ali tu bi se dalo govoriti i o cijenama kino ulaznica i o marketingu, odnosno promociji za koju gotovo nikada ne ostane dovoljno novaca… Antonio Nuić je prije nekog vremena rekao kako hrvatski filmovi ne igraju u hrvatskim nego u američkim kinima – i to je istina. Ali nešto je u nama da ne volimo „svoje“, da volimo podcjenjivati uspjeh, da jednostavno i pod različitim izlikama, volimo ne voljeti i zapravo mi se čini da u odnosu odraslih ne- gledatelja hrvatskog filma i samog filma više nema puno pomoći, već da je odgovornost u školama, u obrazovanju i u obiteljima koje će svoje dijete odvesti u kino. Zbog toga je bitno raditi kvalitetne filmove za djecu, širiti im vidike, te odgajati buduću publiku koja će voljeti čuti svoj jezik i voljeti gledati „svoj“ film, te će s vremenom moći o njemu argumentirano raspravljati.

* Novi ženski redateljski val s Vama i Vašom kolegicom i prijateljicom Hanom Jušić na čelu kao predvodnicama nove struje? Ima li mjesta za novi pokret i novi val za izvoz u inozemstvo?
Biologija nas, u kontekstu filma, ne čini ni „strujom“ ni pokretom, tim više što je „Uzbuna“ film za djecu, a Hanin film djeca ne bi smjela gledati. Svojedobno su Hana i Sonja Tarokić imale štošta reći na tu temu. Ako pogledate imena koja „dolaze“ (to se odnosi na one koji su u zadnjih nekoliko godina bili zapaženi svojim kratkim filmovima i koji će u idućim godinama snimati i dugometražne), primijetit ćete da je više redateljica nego redatelja. Sigurna sam da ćemo gledati sjajne filmove različitih i specifičnih senzibiliteta, koji će moći konkurirati kvalitetnim filmovima van naših granica. Ono što će se u hrvatskoj kinematografiji dogoditi, zbog sve većeg prisustva redateljica, jest niz filmova sa zanimljivim i snažnim ženskim likovima, koje će moći igrati naše izvrsne glumice, čija karijera tada više neće bila osuđena na podjelu (kao u ilustraciji one knjige iz glazbenog) na „seksi komade“ i „mamice“, već žene svih generacija i punokrvnih karaktera.
* Znate li ima li mogućnosti plasmana Koka u inozemstvo distributivnim putima ili su avanture isključivo za ovo podneblje?
Iako je film za djecu manje zanimljiv kako koproducentima tako i inozemnim distributerima nije nemoguće, vidjet ćemo.
Dijana Čelić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame