Aktualno autorski tekstovi film Glazba KOLUMNIZAM mediji POP COOLTURA Zabava

Singles zauvijek: 25 godina kulta jedne generacije

Otkad je glazba postala biznis, na njezinu popularnost pokušavaju se „šlepati“ i druge grane umjetnosti, točnije industrije zabave.

Svjetski poznati pjevači i bendovi tako su već desetljećima „zaštitna lica“ najrazličitijih brendova i proizvoda, a na njihovom zvjezdanom statusu nerijetko su pokušavali zaraditi i filmski studiji. Frank Sinatra, Dean Martin i ostatak „rat packa“ u jednakoj su mjeri privlačili kino publiku i ljubitelje glazbe, a pojavljivanjem Elvisa Presleyja i The Beatlesa neizbježne postaju glazbene komedije, kao i „behind the scenes“ dokumentarci koji bi „die hard“ fanovima trebali omogućiti kratki uvid u stvarne živote njihovih heroja.

Revolucionarna previranja u rock’n’rollu i popu također nisu mogla proći bez prigodnih ekranizacija pa su tako šezdesetih snimani pravi manifesti hipijevske  kontrakulture poput „Blow-Upa“ i „Golih u sedlu“, dok su punkeri s obje strane Atlantika duh anarhije i bunta željeli unijeti u eksperimentalnije filmove kao što su „Blank Generation“, „The Great Rock’n’Roll Swindle“ ili „Rude Boy“.

„Singles“ Camerona Crowea bio je sve od navedenog i mnogo više od toga. Crowe, nekadašnji „wunderkind“ glazbene kritike koji je na stranicama Rolling Stonea najčešće pisao o onima koje su njegovi stariji kolege i uzori nemilosrdno trančirali (hard rock i heavy metal bendovi), rađanje grungea i scene u Seattleu pratio je od samih početaka. To mu je donijelo poziciju „insajdera“ zbog čega je svoj film bez ikakvih problema mogao napuniti perjanicama novog rock pokreta. Tako su članove benda Citizen Dick glumili Pearl Jam čiji se pjevač Eddie Vedder pretvorio u bubnjara kako bi mjesto frontmena ustupio jednom od glavnih glumaca Mattu Dillonu. Za glazbu u filmu bio je zadužen Paul Westerberg, predvodnik utjecajnih The Replacementsa, koji je sjajan posao odradio i prilikom odabira pjesama pa je tako najpopularnija stvar Citizen Dicka bila „Touch Me I’m Dick“, u stvarnosti Mudhoneyjeva „Touch Me I’m Sick“.

Ono što je „Samce“ razdvajalo od nebrojenih sličnih ostvarenja prvenstveno je bio scenarij u kojem su se mogli prepoznati 20 i nešto godišnjaci u bilo kojem kutku svijeta te u filmu uživati čak i ako im grunge i nije previše značio. Pomaknute romanse Janet (Bridget Fonda) i Cliffa (Matt Dillon), odnosno Linde (Kyra Sedgwick) i Stevea (Campbell Scott) bile su svjetlosnim godinama daleko od romantičnih, mladenačkih komedija osamdesetih, a njihove tragove sve do danas prepoznajemo u nebrojenim filmovima, ali i televizijskim serijama tipa „Prijatelji“ ili „Kako sam upoznao vašu majku“ u kojima su glazba i popkulturne reference neizostavni dio razgovora, čak i odnosa najvažnijih likova.

„Singles“ je pratio i opaki soundtrack, sastavljen od nadolazećih snaga Alice In Chains („Would?“) i Pearl Jam („Breathe“), protogrungera Screaming Trees („Nearly Lost You“), ali i onih od kojih je sve počelo (The Jimi Hendrix Experience). Uvrštavanje „Chloe Dancer/Crown Of Thrones“, pak, bila je posveta Andrewu Woodu iz Mother Love Bone, dobrom duhu seattleske scene koji se u ožujku 1990. godine predozirao heroinom. Grunge, kojem su od samih početaka spočitavali mračne, skoro pa tjeskobne tekstove, zahvaljujući „Samcima“ se barem nakratko otarasio takvih prigovora pošto se Seattle svima koji su ih gledali činio kao prava pravcata meka dobre glazbe i vrhunske zajebancije, nešto poput modernije, prljavije inačice Haight-Ashburyja ili Swinging Londona šezdesetih.

Cameron Crowe ovim je filmom dao za pravo svojoj odluci da intervjue i glazbene kritike zamijeni kamerom i pisanjem scenarija, te postao vrlo traženo i cijenjeno holivudsko ime, uskoro i redatelj velikih uspješnica „Jerry Maguire“ ili „Korak do slave“. Bridget Fonda, Kyra Sedgwick i Matt Dillon također su kapitalizirali popularnost „Singlesa“ i do kraja toga desetljeća ostvarili niz izuzetno uspješnih i hvaljenih uloga.

Poslije univerzalno dobrih kritika, koje su uslijedile nakon premijere, posljednjih godina pojavile su se i neke manje pohvalne recenzije od strane (većinom) mlađih filmskih novinara. Čak i oni, međutim, ne mogu osporiti da su „Singles“ i poslije punih 25 godina zabavna i beskrajno simpatična komedija s jednim od najboljih soundtrack albuma svih vremena. A nekima od nas bili su i puno više od toga – sastavni dio odrastanja!  

Vedran Harča

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame