Aktualno autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji POP COOLTURA Zabava

Šljaka mladog proletera, vol 6.: Politički konsenzus

Kako bi se ono reklo, politika je kurva, ali i vrlo osjetljiva tema. Stoga, ovaj puta zbilja posebno valja zalijepiti ono standardno upozorenje: Događaji opisani u ovome feljtonu su izmišljeni ili preuveličani u odnosu na stvarne događaje. Također ni ne garantiram da će biti zanimljivo.

Jednom prigodom sam intervjuirao fotografa mlađe generacije koji si je izgradio karijeru u Belgiji. Ostali smo nakon službenog djela sjediti na kavi i cigareti i nastavili pričati o tadašnjim aktualnim političkim događajima. Tihomir Orešković je taman postao predsjednik vlade koja će se raspasti u idućih šest mjeseci. Fotografu je, kako mi je otkrio, bilo to više od samog pukog informiranja što je propustio u svojim izbivanjima iz Hrvatske. Naime, njemu su vrlo nedostajale kafanske rasprave o politici koje su u Belgiji rijetke poput sadržaja razvodnjene vojničke juhe balande.

Iako mlade sve manje zanima politika i vole se hvalisati svojom apolitičnošću, ipak hrvatska mladež od iste ne može baš potpuno pobjeći. Istina, vrlo su vješti u izbjegavanju ozbiljnih razgovora o politici koji su im prenaporni, ali zajebancija na račun iste koju objavljuju „Newsbar“, „Di su pare?“ i slične stranice, i dalje su najdraži oblik humora u Hrvatskoj. Što se tiče ozbiljnijih razgovora o politici, ne moram nešto posebno prepričavati kako kolege politolozi, šaroliki studenti studija na filozofskom i dio novinara konstantno raspravlja i analizira najnovije političke događaje te zastupaju teorije i doktrine (na svim spektrima ima i informiranih i neinformiranih). Po tom principu se sklapaju i razaraju prijateljstva, kako među intelektualcima, tako i među običnim ljudima.

Nije teško pogađati iz koje pozicije dolaze moji politički stavovi. Evo, za slučaj da vam naslov feljtona nije dovoljno sugestivan, otvoreno ću kazati: lijevo-liberalna politička orijentacija. Međutim, iz iskustva i općenite svjesnosti tog ideološkog sukoba u našem društvu, tako otvoren baš nisam bio sa svojim kolegama po skladištu. A bogme nisu niti oni prema meni. I drago mi je, jer nisam smatrao da bi mi njihova politička stajališta bila iole značajna za rad u skladištu. Osim što se nisam mislio zadržati tamo dulje od mjesec dana, ni sam sustav još nije dovoljno urušen da bi se mogla izvesti revolucija, pa nije ni imalo smisla tražiti tko je među njima drug proleter, a tko rob kapitalizma koji se pomirio sa svojim truljenjem u cilju uzgoja profita buržoaziji.

Posao skladištara je u stabilnim društvenim uvjetima potpuno apolitičan. Prešutni politički konsenzus je kako političke rasprave nemaju nikakvu svrhu za naše dužnosti. Istina, mogao sam pretpostaviti svačija uvjerenja, od konzervativnih do liberalnih ili potpuno neutralnih ovisno o onome što govore, nose i slično. Ali to je više bilo moje vlastito vježbanje analitike (nažalost bez mentora koji bi procijenio uspjeh istog) s kojime sam si tu i tamo kratio vrijeme.

Diskretno sveprisutan u pozadini, opet se oglasio radio. U jeku rata anonimnih gerilaca imperijalista svojeg glazbenog ukusa, neizbježno je bilo da svaki puni sat svaka postaja pusti vijesti. Vijesti o porezu na nekretnine, HOS-ovoj ploči, pojačanom nadzoru uvoza voća i povrća iz Srbije, sukob Zagreba i Sarajeva oko Pelješkog mosta, bili su otvoreni povodi za svađe i rasprave. Radoznalo sam šutio i čekao vidjeti hoće li vrućina vijesti toliko pregrijati umove slušatelja da će roknuti poput plinske boce.

-Koji debili – konačno se jedanput oglasio jedan kolega na jednu od dotičnih vijesti.

Mogu zamisliti kako su mi se zjenice raširile u čudu kada je ispalio te riječi. Svi smo bili okupljeni na istom mjestu za vrijeme pauze.

-Ne ide ova država u dobrom smjeru – zaključio je drugi kolega.

Svi su se međusobno pogledali i kimnuli složivši se. Nije tu bilo vatre i strasti koja inače prati ovakvu tematiku. Zvučalo je više kao da netko usputno ponavlja davno znanu činjenicu, kao da je 2+2=4. Potpuno ravnodušnost.

Razgovor se vrlo brzo prebacio na neke bliže nam teme. Primjerice, koliko je posla odrađeno, što još treba, kako se neki jedva raduju doći doma odmoriti ili naći s prijateljima poslije posla. Ja sam sve to promatrao sa zanimljivim uvidom u funkcioniranje radnika koje nikakvi politički sukobi ne mogu poljuljati. Nadam se da se isto može naći i na drugim radnim mjestima i da rad pobjeđuje težnju vodećih političara za dijeljenjem naroda i vladanjem istim. Nažalost, činjenice ukazuju kako moja nadanja ipak nisu baš toliko realna.

Ivor Kruljac

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame