autorski tekstovi KOLUMNIZAM PRIRODA & DRUŠTVO SVAŠTARA Zabava

Zavratnica, putopis kroz prošlost i sadašnjost

Zavratnica, foto IL

Tko je, zašto i kada dao urediti uvalu Zavratnica? Čiji je teretni ratni brod potopljen na dnu uvale? Gdje se nalazi metalni dio broda koji se nakon eksplozije zabio u stijenu? Kuda vodi planinarska staza na samom kraju uvale? Što se nalazi na vidikovcu s kojeg puca nestvaran pogled na uvalu i otoke Rab i Pag? Koliko stepenica vodi do kamene kule? Je li ‘Miroslav Hirtz’ doista najniži planinarski dom na svijetu? Kakav je pogled s terase doma? Zašto napušteni hotel noću izaziva trnce?

Neću vam izravno dati ni jedan od tih odgovora. Pokušat ću vas samo namamiti, a na vama je da sami za sebe otkrijete ovaj dragulj udaljen tek četrdesetak kilometara od Senja. U Jablanac sam prvi put stigao kao pišulinac, možda su mi bile tri godine. Tih osamdesetih godina prošlog stoljeća sve je izgledalo veliko, puno ljudi, graje, sjajnih događaja, obojanih barki i brodova što bez prestanka uplovljavaju i isplovljavaju iz mirne lučice. Planinarski dom u kojemu smo boravili bio je strašno visoko i zbog škorpiona na zidovima soba budio je dječačku maštu, bio alibi za brojne kasnonoćne avanture s ekipom iz mjesta. Sjećam se postarije mještanke koja je na večer u uvali na svjetleći mamac lovila lignje kao od šale. Drugi sam dan, ohrabren viđenim, i ja ponosno lovio ribice. Uhvatio sam samo imaginarne. Sjećam se i kuhara koji je izgledao kao morž s reklame za Eva ribice. Sjećam se kamenog puta, potopljenog broda u onoj dalekoj uvali i kako smo se izgubili na Velebitu gdje nas je jedna stara baba napojila kozjim mlijekom i spasila nas dehidracije. Sjećam se nestvarno lijepe uvalice i barkice što se njiše na valima mora. A onda je sve stalo, izgubilo se u albumima prošlosti.

Pišulinac u Jablancu, negdje početkom 1980.

Trideset i kusur godina kasnije dovuklo me natrag. Rano je ljeto. Starom cestom gdje su nekada putnici za Rab satima čekali na trajekt samo smo se spustili u mjesto. Pusto, bez gužve, bez zvukova motora i graje ljudi. Trajektna je luka preselila u nedaleku Stinicu, Jablanac je sada mirno, čisto mjesto. Nigdje gužve, nigdje ljudi, poneki galeb il’ gnjurac i nestvarno plavo more. Zastao sam na tren, sve nekako poznato a opet tako strano. Dugo me nije bilo. Ali slike su i dalje tu, fleševi iz prošlosti. Pred kamenim stepenicama još stoji oznaka da se na dvadeset i petom metru nadmorske visine nalazi najniži planinarski dom na svijetu — Miroslav Hirtz. Te su stepenice prve probudile sjećanja. Srce je užurbano lupalo penjući se do doma. Kao da je pregazilo tisuću, a ne tek stotinu njih.

Najniži planinarski dom na svijetu ‘Miroslav Hirtz’

I eto nas. Ani se dopalo na prvi pogled. Stojimo pred zdanjem koje se od onog od prije trideset i kusur godina razlikuje tek minimalnim promjenama. Tri mjeseca kasnije saznajemo i zašto, ali to nije priča za ovaj post. Reći ću samo kako se ona stara poslovica ‘puno babica, kilavo dijete‘ i ovdje pokazala istinitom. Postariji domaćini nam žele dobrodošlicu, pričamo o danima kada su i oni bili mladi. Nižemo slike. Požurimo prespavati kako bi jutro što ranije došlo. Sobe su i dalje škripave, ali mirne i uredne. Škorpiona nema na vidiku. Rano jutrom, uzbuđeni, ja od ponovnog susreta, Ana od prvog dojma, oboružani fotićima krećemo u šetnju prema Zavratnici. Slijedimo prekrasnu stazu i uživamo u bojama. Pričam Ani kako imamo puno šetnje do uvale — kad li odjednom, eto nas! Ono što je dječarcu izgledalo kao dalek put, odraslome izgleda kao par koraka. No, ono što nas je čekalo očaralo me kao da sam prvi puta ovdje. Nestvarno!

Put prema Zavratnici

Pred nama su se otvorila ‘vrata’ i prolaskom kroz tunel ušli smo u svijet mašte. Boje, oblici, mirisi, zvukovi — sve se stopilo u jednu fantastičnu emociju. Dan je prekrasan, ispunjen toplinom i bojama tako karakterističnima za Jadran. Kao da je cijela okolina melem, lijek za srce i dušu.

Tunel koji vodi do uvale, vrata u svijet mašte

Srećemo Mileta, čuvara parka kojem plaćamo ulaznicu (nešto novo i nešto dobro), upućujemo pozdrave i prodiremo u samu utrobu uvale. Mirni smo i tihi, a nutrina vrije. Upijamo svaki prizor. Odlučimo ostati dugo, vrijeme je već bilo postalo nevažno. Kupamo se, otkrivamo prošlost u dubinama mora, uživamo u bezbrojnim detaljima. Potopljeni teretni ratni brod još je tu, još budi maštu, uzrokuje trnce na koži. Iako je nekada izgledao velik i dubok, tek sada stvara strahopoštovanje. Pođete li u Zavratnicu, ponesite masku za ronjenje, nećete požaliti.

Potopljeni teretni ratni brod u Zavratnici

U sredini dana, odlučimo poći dalje, u planinu. Velebit nas je zvao. Prvi koraci stazom koja počinje na samom kraju uvale nisu upućivali na ništa neobično. A onda se dogodilo! Ta, to je ta staza kojom smo se kao klinci izgubili. Mudro odlučimo izbjeći skretanje za Alan i nastavljamo prema istoimenom selu Zavratnica. Nakon četrdesetak minuta (po)laganog penjanja dolazimo do sela. Pobrstimo zrele smokve i pratimo oznaku do vidikovca. Ovdje još nisam bio. I odjednom — nađemo se na litici, litici s koje puca nevjerojatan pogled na cijelu uvalu. Očarani smo i ne skidamo pogled. Poljubimo se, sljubimo se s ljepotom pred nama.

Pogled na uvalu s vidikovca pored sela Zavratnica

Opijeni slikama, vraćamo se prema uvali gdje još neko vrijeme provodimo kupajući se. Ljeto je, i kako to već biva, stvari više nisu kao što su nekada bile te se u uvali nalaze brodovi i jahte. Pomalo neočekivana i neželjena slika, ali slika s kojom se ipak nekako mirimo. Istina, rijetki su bili oni što nisu poštivali mir i prirodu. Odlazimo i penjemo se na obližnju kulu odakle promatramo veličanstven zalazak i igru mladih lastavica. Na toj smo kamenoj kuli pričekali večer i vratili se do konačišta gdje provodimo ugodnu noć u društvu planinara iz mnogih krajeva. Kasnije u noći istražujemo sada napušteni hotel preko puta planinarskog doma u kojem je Anu uhvatila jeza. Ostao je to nijemi svjedok da ponekad, zapravo često, stvari treba pustiti da teku polako. Betonu i konzumerizmu na ovakvim lokacijama nije mjesto.

Zalazak promatran s kule u Jablancu

Ujutro još jedna kratka šetnja, kupanac i odlazak u nove pustolovine. Obećali smo vratiti se. Na odlasku značajno mašemo domaćinima Jasni i Zlatku, čuvarima konačišta. Baš smo bili kao djeca. Odlazeći, mirišemo smilje.

Mirišemo…

***

Nekako je sudbina htjela da se ove godine, ali sada u septembarsko bablje ljeto, opet na kratko pojavimo u ovom malom raju. Još mirnije i tiše, mjesto je koje nanovo ostavlja dojam. U planinarski dom stigli smo u kasnu večer, toliko kasnu da su nas dvije domaćice Varaždinke, iznenađeno pogledale komentirajući kako su bile sigurne da nećemo doći. Planirali smo večeru na obali, ali znate kako je kad se četvero ljudi nađe samo u planinarskom domu uz ponešto rakijice i pive. Riječi su tekle, bilo je i smija i plača. Prošla je ponoć i po ne znam koji puta, opijeni duhom Jablanca pošli smo u snove kako bi što prije dočekali jutro. A ono je donijelo savršen biljni čaj naših domaćica nakon kojeg smo bili spremni za novu veliku avanturu.

Pogled iz Jablanca, mirne barke i Rab u daljini

Mirno, nestvarno mirno more i preleti ptica pratili su nas do uvale. Tamo ponovno srećemo pomalo užurbanog Mileta koji polako zatvara sezonu. Iako smo planinari, plaćamo kartu za ulazak u park jer to smatramo dobrim činom. Kupamo se i ježimo jer more je pomalo prohladno, i već tradicionalno, ubiremo znatiželjne poglede. Tu gdje se ljeto prepustilo bojama jeseni još je ona nestvarna slika. Pustiti dušu da se napoji, sve je što možeš.

U nekadašnjoj trajektnoj luci spremamo večeru na obali. Promatramo ekipu s HRT-a koja snima dokumentarac ‘Bajkovita Hrvatska‘ i smijemo im se jer su naumili vući kofere opreme po kamenitoj stazi. Večeramo na obali mora kojemu zahvaljujemo. Kupamo se. Odlazimo. Sada ste vi na redu. Jablanac i Zavratnica vas čekaju. Pred vratima uvale ostavite sve predrasude i očekivanja. Samo se pustite. I zaronite.

Galerija

Trenuci u Zavratnici

UVALA Zavratnica u kojoj je potopljeni ratni teretni brod

Posted by Igor Lesar on 12. lipnja 2017

Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, pisac, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame