inmediasres KOLUMNIZAM Kritike Politička aktuala POLITIZAM PRIRODA & DRUŠTVO SVAŠTARA TOP VIJEST Zabava

Kako smo došli do toga da je Bandić u pravu? U prijevodu: krivi smo!

Kanta istine, foto IL

Znate li koji je bio najuspješniji recept kojim smo ljude natjerali na odvajanje otpada? Sram. Sramota. Kada više ništa nije pomoglo, krenuli smo na emociju. Bez iznimke, svima koji su u kanti za miješani otpad imali bilo što što nije tamo spadalo (papir, staklo, željezo, plastika) smetlari su jednostavno ostavili, nisu ju praznili! Ili, ako bi kanta bila prepuna, samo bi je mrtvo hladno ostavili. Svima na očigled, a vlasniku na sramotu. Svi u mjestu tako su znali tko ne mari za otpad, tko je partibrejker. Samo nekoliko mjeseci kasnije svi od reda odvajali su otpad.

Pojednostavimo — nisu nam za smeće krivi ni Bandić, ni grad ni država. Prestanimo se seljoberiti. Za mnogo toga jesu, mnogo toga rade diletantski, ali za naše (loše) navike sigurno nisu (jedini) krivci. Očekivati da će nam grad ili država riješiti svaki problem, pa iako ih i plaćamo, snobovski je i licemjerno. Žao mi je što to moram natipkati, ali ona karikatura od ileizma s pravom uperuje prstom u nas. Jer, da, mnogi među nama krivi su. Za smeće. Tako smo došli do toga da nas je govno preplivalo. Nije li to baš fora?

Otpad odvajam od malih nogu. Kod nas u Međimurju to je pod normalno. Godine i godine truda i rada svi smo zajedno ulagali kako bismo postali najuređenija županija u Hrvatskoj, po pitanju gospodarenja otpadom ali i po mnogim drugim pitanjima. Odgojitelji u vrtićima, učitelji u školama, poneki roditelji, udruge, općine, gradovi, javna poduzeća. Svi smo pričali istu priču. Godine i godine edukacije, truda i rada, ali nije bilo lako.

Ponekad se činilo kako sve ide presporo. A tada se netko dosjetio. Znate li koji je bio najuspješniji recept kojim smo ljude natjerali na odvajanje otpada? Visoke kazne? Ne. Bila je to emocija. Koja? – Sram. Sramota. Da, uspjeli smo u ljudima stvoriti osjećaj srama. Kako? Kada više ništa nije pomoglo, kada su rezultati akcija i edukacija bili polovični, krenuli smo na emociju. Bez iznimke, svima koji su u kanti za miješani otpad imali bilo što što nije tamo spadalo (papir, staklo, željezo, plastika) smetlari je jednostavno nisu praznili! Ili, ako bi kanta bila prepuna, samo su je mrtvo hladno ostavili. Svima na očigled, a vlasniku na sramotu. Svi u mjestu tako su znali tko ne mari za otpad, tko je partibrejker. I dogodilo se. Samo nekoliko mjeseci kasnije nije više bilo prepunih kanti, nije više bilo vrijedne sirovine u njima. Sve je bilo uredno posloženo u pripadajuće PVC vreće. I stvar je profunkcionirala. (Dodatak: jedno vrijeme ostavljana su upozorenja s edukacijskim letkom. Nakon toga išle su uplatnice-kazne za neodvajanje otpada. Uz to, komunalni redari kontrolirali su pali li netko smeće ili ga baca u prirodu. Takvi su kažnjavani izrazito visokim kaznama.)

Zamisli problema, prikupljanja otpada

Živio sam u mnogim mjestima u Hrvatskoj, od sjevera do juga. Nikada mi nigdje na pamet nije palo bacati sve u jednu kantu. Uzeo sam četiri ili pet kutija i u njih odlagao oprani ili očišćeni otpad, kada bi se kutije napunile odvezao sam ih u reciklažno dvorište. Čak je bilo situacija da ako nešto nisam u tom mjestu mogao reciklirati odvezao bih u Čakovec! Sjećam se kako sam jednom čak iz Istre dovezao konzerve! Tako radim godinama i u Zagrebu. Skupim papir i tetrapak, staklo, aluminij i plastiku i odnesem u reciklažno dvorište u Vodovodnoj ulici. Ponekad se nađe stiropora i tekstila, starih baterija i ulja. Sve se to prikuplja u reciklažnom dvorištu. Nije mi teško. Iako su u svakoj ulici barem tri kontejnera — onaj za staklo, papir i plastiku, samo rijetki ih pune. Nikako, ali nikako ne mogu shvatiti kako netko može karton od novog super full HD televizora baciti u zeleni kontejner, a samo pola metra od njega je onaj za papir. Ah da, problem ga je spljoštiti, malo otkinuti. Prokleti konformisti, malograđanske lijenčine!

Godinama u Zagrebu većina ljudi sve samo trpa u zeleni kontejner. Bez brige, bez pameti. Čak ni ambalažu od mlijeka nisu u stanju barem spljoštiti. Pričala mi je jedna aktivistica da su prije petnaestak godina postojale smeđe kante za bio otpad, da ga se pokušalo prikupljati. Navodno je projekt propao jer je u kantama bilo svakakvih pizdarija. Ma da sam ne znam kakva budaletina, što mi oko toga da u kantu za bio otpad ne smijem bacati uloške i vrući pepeo nije jasno!? Ok, za koru od citrusa zbilja treba dodatna edukacija, ali nikako da shvatim koliko glup i lijen moraš biti da ne shvatiš osnovno. A onda se dogodilo – prije nekoliko mjeseci Zagrebom su se zaplavile one male kante za papir. Jednom sam u njima našao kore od banana i pseća govna. Iste mi je sekunde sve postalo kristalno jasno.

Po onome što sam vidio, sumnjam da će u Zagrebu upaliti međimurski model sramoćenja. Čini se kako je ‘zagrepčanima’ svejedno. Stoga, apsolutno sam za novčane kazne, i to drakonske. Ako se ne može utvrditi ime lijenčine i konformista koji ne želi odvajati otpad, treba kazniti cijelu zgradu! Pa da vidimo. Vrijeme je da upoznamo susjede.

Proputovao sam Hrvatsku uzduž i poprijeko. Planine i rijeke, livade i polja, sela i gradove. Svugdje, ali baš svugdje naišao sam na tragove malograđanštine. Od plastičnih boca na dnu Zrmanje do vrećica čipsa na vrhovima planina, o ispustima kanalizacije u rijeke da i ne pišem. U naše se more svaki dan bacaju tone smeća. Na odlagališta otpada svaki se dan bacaju tisuće tona vrijednih sirovina. Vjerovali ili ne, u nekim mjestima sutra će uz potok neko đubre od čovjeka oprati motor automobila. A neko drugo đubre će ambalažu od auto ulja baciti u smeće. Strah me i pomisliti kakva bi situacija bila da početkom dvijetisućitih nismo izvojevali zakon o vraćanju boca. Sada bi se već ugušili od plastike. Tek su neki jurišnici na vjetrenjače u tišini marljivo radili i bili pozitivni primjeri.

Ovih dana mediji urlaju kako su za sve krive županije, općine i gradovi. Obzirom na visoko propisane kazne zbog neselektiranja otpada, određeni se aparatčici preko naslova u medijima vrlo kreativno izražavaju – “Hoće li građani plaćati nesposobnost države i lokalnih samouprava zbog otpada?”. Kakvo manipulativno licemjerje! Ne gospodo, građani će plaćati vlastitu lijenost i neaktivnost. Ovog puta isključivo je do njih, ne do politike ili do sustava. Građani su ti koji su zakazali. Na više načina. Usudim se reći da su krivi čak i za nerad države i lokalnih samouprava. Jer oni su ti koji su državu trebali natjerati da uredi sustav. Začarani krug.

I na kraju. Prvom prilikom pogledajte u zeleni kontejner. Slika koju ćete tamo vidjeti zrcalna je slika našega društva. Kako se ponaša pojedinac, tako se ponaša i država. Počnimo od sebe. Država će se po inerciji stvari posložiti.

I, gdje ste danas odložili otpad?

p.s.

Jeste li znali da su u Međimurju i Istri godinama prikupljali plastične čepove boca i prodavali ih u Italiju, za nemalu cijenu? Ne mislite valjda da su te dvije županije slučajno razvijenije od ostalih?
Jeste li znali da stavite li staklenu bocu u vodokotlić možete uštedjeti stotine litara pitke vode godišnje?

Jeste li znali za 6R sustav? Ukratko, slijedite li ovih šest pravila bit ćete veliki frajeri. Veći od Andreja Plenkovića. Razmislite, to je osnova svega. Što vam doista treba? Budite sposobni odbiti. Nitko vam ne bi trebao uvaliti nešto što ne želite. Zatim, smanjite sve što možete, što vam doista nije potrebno. Ne kažem da trebate biti pećinski čovjek, ali trebaju li vam sve one stvari koje posjedujete? Popravite ono što možete, zamijenite, mijenjajte, trampite se — jačajte lokalnu ekonomiju, te na kraju, ali ne i najmanje važno, reciklirajte. I na kraju, još jednom razmislite o svojim postupcima. Nitko vam neće zamjeriti jednu bačenu konzervu u smeće, ali kreteni baš ne morate biti!

Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, pisac, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame