autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM PRIRODA & DRUŠTVO TOP VIJEST

Hrvatska je propala, ali lova se još uvijek pere

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo – kaže stara poljska pjesma koju smo preveli na hrvatski i posvojili je kao vlastitu nacionalnu budnicu. Ali Hrvatska tek što nije propala, a mi sve manje živimo u njoj, a sve više u zemljama s normalnim društvenim uređenjem, ekonomijom i radnim mjestima. Zvonimirova lađa ne samo da se nagnula, nego se opterećena ogromnim dugovima i sudskim odštetama za izgubljene arbitraže sprema i potonuti kao Titanic, a elita i dalje sviri na palubi kao da se ništa naročito ne događa.

Igor Mandić u Nu2 ponovio je Stankoviću svoju poznatu misao da je Hrvatska propao projekt. No, ako mi se dobro čini, projekt je zapravo bio dobro se nakrasti i – uspio je! Totalno! Operacija je uspjela, pacijent na samrti. Nema bogate Hrvatske bez bogatih Hrvata, kako je jednom izjavio sam Franjo Tuđman, i tako je – bogati smo. Američki milijarderi naprosto su u čudu pred tim fenomenom: dok i oni moraju paziti kako se situacija u svijetu razvija i ne zaletavaju se u velike investicije poput ruskih, arapskih, a pogotovo novopečenih kineskih bogatuna, hrvatski porezni obveznici probijaju sve rekorde potrošnje: kupuju nevidljive Stealth avione, kao od šale na arbitražnom ruletu gube milijarde dolara i podmiruju sa smješkom sve troškove, poravnavajući porub na luksuznom odijelu, grade divovske pelješačke mostove, bez po muke preuzimaju na sebe milijarde dugova Agrokora i drugih povezanih poduzeća.

I dok dionice Leda, Jamnice i drugih strmoglavo padaju, domaća elita smatra da je to samo raščišćavanje koje će proći, pa se sprema privatizirati i ono što je ostalo, na primjer proizvođača čokolade s imenom Crash, što će sigurno oduševiti svakog ulagača u dionice. Nije da mi nemamo još toga za upropastiti, ako već nismo (treba vidjeti lažirane bilance), recimo HEP je još jedna koka koja dosta dobro nese zlatna jaja, bez struje još ne živimo, pa onda Autoceste koje su ljudi već pomalo smetnuli s uma, pa onda još pomalo možemo prodati otoka, plaže, koncesija na ovo i ono, šume, podmorje, nadmorje, zračni prostor, zemljani prostor, vatreni prostor… Uglavnom, uvijek ima još nečega za prodati i brige nema. Vani izvozimo ljude, umirovljenike uspješno uvjeravamo da se odreknu beskorisnog i besmislenog života na za to izvrsno uređenim mjestima s ljubaznim sestrama i efikasnim doktorima, kao što su Novi Marof i Duga Resa.

Žene crkvenim inicijativama prijateljski uvjeravamo da rađaju i rade za dvoje. Jer moraju istovremeno othraniti i dijete i muškarca, svakoga na jednu sisu. I još jednog penzionera. Sredit ćemo mi to! Ali što ćemo raditi kad Titanic potone, i kad se ovim tempom smanjivanja stanovništva do 2050. godine zateknemo u državi sa samo 2,5 milijuna stanovnika? Slovenija, koja sad ima oko 2 milijuna, do tada će sigurno imati već isto toliko, pa će one Lošine priče o ispijanju kave u Ljubljani za 48 sati postati prilično besmislene. Već i sad teško je skupiti dovoljno rezervista za pristojnu vojsku, mladi se iseljavaju s djecom bez ikakvih pomisli da bi ovdje služili vojsku, a stari će ubrzo biti sposobni samo za sortiranje smeća po parkovima i hranjenje golubova.

No, eto, tu se pokazuje mudrost i dalekovidnost našeg rukovodstva. Kao i Rusi pred Napoleonom i Staljinom, odlučili su se braniti taktikom spaljene zemlje. Kad slovenske čete krenu preko Bregane, sve će već odavno biti zapaljeno, ustvari popaljeno, i prebačeno na tajne račune na nekim otočjima. Kako doznajemo iz najnovijeg curenja informacija s poreznih rajeva, čak je i britanska kraljica odlučila uložiti svoje milijune funti u tamošnje kajmane, umjesto da ih ostavi u zemlji koju simbolizira. Brexit se, čini se, pokazuje kao borba za očuvanje nacionalnih identiteta kroz pranje novaca bogatih u dalekootočnim poreznim oazama, pri čemu Hrvatska tu nimalo ne zaostaje za većima od sebe. Pa dok Katalonija pokušava ostvariti nezavisnost i priključiti se onima koji svoju nezavisnost mogu s ponosom okruniti i vlastitim nacionalnim financijskim malverzacijama, domaća politička elita s visoka gleda na njihova nastojanja i poručuje im “vidila žaba da se konj kuje, pa i ona digla nogu”. Jer, tako je to, nema smisla ženiti se bez one stvari, a ni stvarati nezavisnu državu bez barem manje redarstvene akcije, ako već ne i pravoga rata u kojem će se nakon embarga moći uz pomoć raznih mafija dilera oružja, droge i perača novca ostvariti vlastiti identitet u stranoj offshore tvrtci na nekom otoku, koju formalno vodi paravan-direktor John Doe.

I na kraju balade, što će Hrvatska raditi kad ostane bez stanovnika i vojske, industrije i svega ostaloga kad konačno sve prebaci na razne otočiće po svijetu? Postat će i sama porezni otočni raj za pranje novca. Pa dovraga, nekakvih otoka barem imamo i ovdje….

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame