Aktualno inmediasres mediji Politička aktuala POLITIZAM POP COOLTURA showbiz Zabava

Drkanje po kulturi: Bitno je zvati se Ladislav Nedrk

Drkanju je u kulturi konačno odzvonilo. Da, dobro ste čuli, od sada drk će biti dopušten samo u Vindiji, koja ga ne može izbjeći zbog svojeg direktora Dragutina Drka. U ministarstvu kulture će se pak u ulozi savjetnika ministrice pojaviti predsjednik parlamentarne stranke HRAST Ladislav Ilčić, stručnjak za kulturne djelatnosti, što je potvrdila svojim riječima i sama ministrica Nina Obuljen-Koržinek. Imenovani je sa svoje strane izjavio da bi “mu dali što god da je tražio”. Pa kad je tako, čovjek se pita, što nije tražio da mu daju neki otok, milijardu dolara kredita Sberbanke ili nešto korisnije od ministarstva s kojim baš i nema neke veze, iako je po struci zapravo violinist i svirač u orkestrima zabavne glazbe. Besmrtnu je slavu pak stekao izjavom da ne drka, čime je zaslužio i nadimak Nedrk, kojeg mu je javnost ubrzo potom prišila. Ako zanemarimo da bi takvo što izjavio samo čovjek blage do umjerene retardacije, može se reći da mu se izjava na kraju isplatila. Postao je poznatiji u narodu nego da je odsvirao u komadu sabrana djela Niccole Paganninija pri brzini od 78 okretaja. Jednostavno moraš pomisliti da se radi o smišljenoj strategiji nekoga ili nečega tko je upravo našeg Ladislava odabrao za svojeg žrtvenog jarca da ponese teško breme borbe za spolnu čistoću od neprirodne i neželjene masturbacije, pa ga izložio preziru i salvama poruga dijela naše javnosti, kao da je glumac iz kultnog filma Freaks (1932). On to svoje breme ipak vrlo dostojanstveno nosi i ne ustručava se dokazivati za što mu desna ruka služi: da bi je podizao u Saboru i omogućavao premijeru Plenkoviću tanku većinu od 76 ruku, što mu se svakako više isplati – savjetničke plaće su od 10000 kn na više – nego da je upotrebljava za banalnu svrhu samozadovoljavanja. Za 10000 kn vjerojatno pri izlasku iz ministarstva mogao bi, možda samo prešavši ulicu, dobiti puno stručniju uslugu, za koju uopće nije potrebno koristiti vlastite ruke.

Činjenica da je plaćen da nešto NE čini, to jest da ne onanira, nije nikakav novum u našoj upravi i državi općenito: pjevač Thompson svojedobno je plaćen da ne pjeva, a zastupnica u skupštini grada Zagreba Bruna Esih godinama je u Institutu Ivo Pilar plaćana da ne doktorira. Kad to više nije bilo ni zakonskim moguće, jednostavno je prekomandirana na mjesto zastupnice uz pomoć navlakuše kojom je stanoviti broj glasača uvjeren da je upravo ona otjelotvorenje njihovih vjekovnih težnji za hrvatskom nezavisnošću. Kod Ilčića je put ipak bio strmiji i više neravan, te je u Sabor morao ući pod velikom kabanicom HDZ-a na čelu svoje majušne ekstremno konzervativne i klerikalne strančice.

I što nam on, taj i takav, može na planu kulturnog razvoja ponuditi? Kako će našu inače vrlo kvalitetnu i stručnu ministricu savjetovati? Neortodoksan prijedlog mogao bi biti da pokuša oživjeti hrvatsku kulturnu scenu uvođenjem novih brendova kojima će učvrstiti hrvatski kulturni identitet. Dosadašnja sveprisutna kravata već se izlizala i postala zamorna svojim stalnim vezivanjem oko raznih zgrada, tornjeva, kula, pa čak i pulske Arene, a i u svijetu je interes za kravatama prilično smanjen. U skladu sa svojom životnom misijom mogao bi zato Ladislav uvesti autohtono dizajnirani hrvatski pojas nevinosti za muškarce od nerđajučeg čelika, koji bi se poklanjao stranim gostima i posjetiteljima prilikom različitih kulturnih događanja. Možda bi se tog posla prihvatio dizajner Ljubičić (iako ne želim prejudicirati javni natječaj), te ga brendirao već ustaljenim kockicama ili kako drugačije. Osobito podesno za Dubrovnik, koji već ionako ima srednjovjekovne zidine, pa je već stoga u prikladnom ambijentu. Mogao bi se taj produkt i izvoziti, recimo u prijateljsku Njemačku pod nazivom ‘ Echter Kroatischer Keuchheitsgurtel’, te postati poznat i tražen poput kolonjske vode, a znamo da je riječ o velikom tržištu s izvoznim potencijalom u cijelom svijetu. Tako bismo, dok srpski režiser Dragan Bjelogrlić snima prilično razvratnu i razuzdanu seriju Senke Balkana s dosta krvi, mesa, seksa i svega ostaloga što ljudi prirodno povezuju s ozračjem Balkana i konzumiraju kao halvu po zapadnim neoliberalnim slobodnotržišnim despocijama mogao iskazati kao nešto posve drugo, duh čednosti i neokaljanog zapadnog predziđa na vjekovnim zidinama poštrcanim izlučevinama prijapističkog i poluciviliziranog istoka.

Definitivno nešto što bi se anemičnom i na neki nerazumljiv birokratski način zakočenom, da ne kažemo zaključanom, Plenkiju definitivno moglo svidjeti kao izraz duhovne biti ovoga naroda. Naime duha koji očekuje da država na svaki način skrbi o njegovoj dobrobiti i privatnim aktivnostima, vodeći računa i o osobnim sklonostima. Kao što se država nesebično ponudila da se pobrine za naše muke po Agrokoru donoseći prikladno Lex Agrokor, uopće ne bi bilo nelogično da isto tako donese i nekakav Lex Sex kojim bi se regulirala takva pitanja. Ili da se barem osnuje neko saborsko povjerenstvo za suzbijanje iskvarenih seksualnih praksi ili ukratko “Povjerenstvo za ćudoređe”. Uz Ilčića, imamo sigurno velik broj zainteresiranih zastupnika i drugih uglednika koji bi jedva dočekali da postanu članovi jednog takvog povjerenstva, koje bi prijestupnice detaljno pregledavalo tražeći ‘đavolje znake’ i ispitujući ih i na druge načine, ne bi li otkrilo zle utjecaje. Baš kao što su to prije njih u nas stoljećima radili sveti inkvizitori, o čemu je pisala i naša Marija Jurić Zagorka. Naravno, prva na meti takvog jednog povjerenstva mogla bi se naći sama ministrica kulture – pod uvjetom da se ozbiljno ne pokaje i prizna sve što joj iz HDZ-a nalože kako bi ostala i dalje ministrica. Na primjer jednom ovakvom izjavom za medije: “Vjerujem da je mišljenje mojeg savjetnika u smislu da je Zemlja ravna ploča, a ne kugla, vrijedno razmatranja i daljnje znanstvene razrade. Uostalom, te priče o Antarktici kao kontinentu nikada nisu u potpunosti potvrđene i provjerene, a jedine dostupne slike koje imamo su kompoziti izvedeni iz više odvojenih slika ili umjetnički prikazi”. Ukoliko, naravno, naš fotograf i putopisac Davor Rostuhar koji se upravo kreće prostranstvima Južnog pola umjesto da padne preko ruba Zemljine ploče ne donese nepobitne dokaze o postojanju Antarktike, zbog čega bi na kraju mogla i pasti ova vlada.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame