autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji TOP VIJEST Zabava

Moraliziranje konzervativno/liberalno: O falusima i komičarima

U mainstream javnosti opet je ušlo moraliziranje. Kao prvo, imamo presudu koju je portal Index izborio protiv katoličkih udruga Vigilare i U ime obitelji, tužen zbog govora mržnje prema katolicima u tekstu koji donekle vulgarno govori o navodnoj nekrofiliji vjernika prema svecu u staklenom kovčegu. Index je, naime, dokazao da je njegov članak bio tako intoniran zbog televizijskog programa HTV-a, a ne zbog želje da pljuje po katolicima. U nekim su medijima to protumačili kao dopuštenje ‘govora mržnje’. Čak i kad bi se radilo o govoru mržnje (a ne radi se, nego o hiperboličnom i satiričnom opisu nekom degutantnoga, a nekome samo bizarnoga stajanja gomile vjernika u redovima da bi dotaknuli relikvije svetog Leopolda), potrebno je dokazati i namjeru da se nekoga na taj način stavi u podređeni položaj i diskriminira. Takva namjera, jasno je sad svima, u tom članku sudski nije dokazana, pa je prema tome nije nikada niti bilo. Sloboda govora uključuje i pisanje na način koji nekoga može uznemiriti ili povrijediti, a da svejedno ne bude riječ o govoru mržnje kažnjivom zakonom.

Ali i na drugoj strani medalje pojavila se moralna akcija pokrenuta izvorno u SAD-u aferom Weinstein, odnosno razotkrivanjem spolnog uznemiravanja koje su počinili moćni i ugledni ljudi, producenti, glumci, komičari i drugi, nad ženama koje su to morale trpjeti upravo iz razloga njihove moći i važnosti. Komičar Louis CK je običavao pozvati žene u prostoriju, priupitati bi li smio izvaditi spolovilo i nakon što bi se to shvatilo kao šala, doista masturbirati pred njima. Tim su viđenim prizorom one zatim bile trajno oštećene, traumatizirane, pa im se sada pokušava pomoći tako da uglednika oblate i unište mu karijeru. Ajde, bar nešto. Ako mu time ne privuku i novu publiku koja do tada nije čula za njega, neovisno o tome kolikima će se zauvijek zbog toga zgaditi.

U svemu tome zaboravlja se da ljudi nisu strojevi, imaju i svoje slabosti i nedostatke. Ne odgovaraju slici polubogova-heroja kakvima ih zamišljamo i zbog toga konzumiramo. Komičar koji ga mora povremeno izvaditi je svakako više tragična, nego komična figura, ali nije ni osobito zastrašujući. Umjesto autora koji u potpunosti kontrolira situaciju na sceni, imamo pred sobom čovjeka kojega muče unutrašnji demoni i koji se s njima nekad dobro izbori i bude duhovit, a nekad je samo jadan i sere. Nametnuti mu strogu kontrolu značilo bi vjerojatno i završiti s njim kao kreativcem, odlučiti da je društvu važnija zaštita interesa onih koji bi mogli biti povrijeđeni njegovim slabostima od interesa za očuvanje njegove problematične kreativnosti. Politička korektnost koja završava u samokastraciji autora sigurno nije pozitivna stvar, ali nije ni iživljavanje moćnika koji smatra da je nedodirljiv ili se ne može suzdržati od zlostavljanja drugih. Gdje povući crtu? Jesu li katolici koji se žale da su traumatizirani pokazivanjem mišljenja novinara u nekom članku koji vrijeđa njihove religiozne osjećaje u istoj poziciji kao i žene koje se žale da ih traumatizira pogled na uglednika koji pred njima masturbira? Ne zaboravimo da novinar također vrši važnu društvenu funkciju: on prenosi istinu i formira javno mnijenje o činjenicama, kao što i uglednik poput producenta ili glumca duboko zadire u intimu gledatelja koji se njegovim proizvodima hrani i stvara o njima jedno mišljenje, dok ga spoznaja o poročnosti njihovog heroja može jako istraumatizirati.

U konačnici: je li autorski tekst isto što i spolovilo kojeg netko navlači pred publikom, zato što mu to stvara osjećaj naslade? Jesu li tekstopisci samo egzibicionisti koji su spojili ugodno s korisnim, pa neki od toga i žive kao i porno-glumci u filmovima, a je li publika koja tekst čita sastavljena jednim dijelom od voajera koji svoju perveznost iskazuju u tišini svoja četiri zida, da bi nakon mentalnog orgazma osjećali gnušanje i kajanje ili čak prijavili novinara koji je napisao tekst i tako potvrdili u sebi svoju lažnu sliku vrlo moralne i ispravne osobe? I tko bi u tom slučaju morao biti policajac i sudac koji bi presudio da li je egzibicionist povrijedio osjećaje javnosti svojim performansom, kao u slučaju onog nesretnika koji je ovoga ljeta izvadio spolovilo u Opatiji, pa se na sudu morao opravdavati kako nije nikoga bilo u blizini, kako nije bilo ukrućeno, kako ga je samo htio dotaknuti ili mazati da ne izgori od sunca, a ne masturbirati, kako su ljudi bili udaljeni više od 100 metara i nije bilo djece, kako nije znao da se radi o policajcima na plaži… Svatko bi mu čak i povjerovao, da istu stvar nije prethodno napravio već nekoliko puta i bio za nju osuđen u Zadru. Međutim, obožavatelji vjere koja se distribuira kanalom javne televizije nemaju pojam o tome da njihovo ponašanje sa svecima u kovčezima na kotačićima, te neodoljiva potreba da svoje navlačenje sveca pred kamerama javne televizije i guranje svojih vjerskih osjećaja drugima pod nos ljudima s manjim smislom za vjeru može djelovati jednako agresivno i egzibicionistički kao i njima neki odbojan novinarski tekst.

Odgovor se krije u tome kako ćemo tretirati razliku između simboličkog i realnog, između teksta u nekom mediju i mesa u stvarnosti. I o kontekstu u kojeg ćemo ih staviti. Kad se radi o osjećajima vjerskih zajednica, ili kad se radi o govoru mržnje vezanom za spol ili naciju, zakon je vrlo jasan: to se mora tretirati otprilike jednako kao i navlačenje spolovila u javnosti. Nije u redu reći da se radi o nekrofiliji, dakle o perverznoj sekusalnoj nasladi prema mrtvacu, ako vjernik neraspadnutoga sveca samo želi dotaknuti, jer prema njemu gaji intenzivan vjerski osjećaj. A kad se radi o navlačenju spolovila, muška su spolovila puno agresivnija i kažnjivija od ženskih, što je već jasno iz konteksta. Ukrućeni dijelovi tijela u tom slučaju imaju istu funkciju kao i falusi u simboličkom smislu. Falus je ono što daje moć, ili nekad i doslovno mošti (cara Lazara): na primjer uzdignuti križevi križara i vitezova svetog groba, gotički i napereni crkveni tornjevi, ponosne nacionalne zastave i stijegovi, balzamirani i kruti sveci u staklenim kovčezima…

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame