Aktualno Glazba Kritike POP COOLTURA

Letarg: Tibor – pomaknute ljubavne pjesme pop-punk indi(e)janca

Pojam kantautor na hrvatskoj sceni posljednjih je godina najčešće označavao nekoga tko uz akustičnu gitaru pjeva o ljubavi, odrastanju, životu, svijetu koji nas okružuje i sličnim, akustičarima toliko dragim temama. U tom svjetlu, Letarg aka Bruno Antolić predstavlja prilično endemsku biljku pošto glazbenu pratnju svojim stihovima temelji na spajanju pop-punka kalifornijske škole s američkim i britanskim indiejem od sredine osamdesetih naovamo.

Upućenijima u samostalne radove nekadašnjeg frontmena koprivničkih Suho Grlo Nos „Tibor“ ne donosi baš previše noviteta, preciznije samo dvije pjesme, dok ostatak objedinjuje njegova dosadašnja, slabo zapažena EP izdanja. Samim time, nadam se da će „Paravan“, „Svemir“ ili „Bella“ konačno dobaciti do malo većeg broja ljudi.

Prvo što upada u uši kod Letarga je visok, pomalo dramatičan vokal koji, barem na nekoliko uvodnih slušanja, prilično skreće pozornost s vrlo raznolike palete sviračkih utjecaja te promjena u tempu i dinamici koje njegov prateći sastav (Ivan Horvatić, Karlo Cmrk i Rajhard Hrašćanec) „ima u malom prstu“.

U „Paravan“ ili „Rebra“ Antolić slijedi tragove koje su za vječnost ostavili Pixiesi i rani albumi Radioheada, na gitaru u „Sunce“ bio bi ponosan i Johnny Marr čiji The Smiths proviruju i iz „Ja“, „Ti“, kao i iz pomalo čudnih, pomaknutih, ali i duboko emotivnih stihova. Iz dana SGN-a prenio je fascinaciju amfetaminski brzom melodičnošću Overflowa, dok u odjavnoj „Svemir“ listu glazbenih srodnika zaokružuju (The) Lesser Men i drugi zaljubljenici u gitaristički indie okupljeni oko upokojenog Noisy Night labela Matije Habijanca.

U svemu navedenom ipak pronalazimo sasvim dovoljno osobnog pečata da pjesme s „Tibora“ niti u jednom trenutku ne završe na neželjenom teritoriju kopiranja, već im nerijetko uspjeva čak i „pogledati u oči“ veličanstvenom nasljeđu Letargovih glazbenih heroja. (Vedran Harča)

8/10

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame