Aktualno DOP TV Glazba Interview Kritike POP COOLTURA SVAŠTARA Zabava

Što se dogodi kada postpunk bend održi koncert u okružnom zatvoru u centru Beograda?

Iza rešetaka, foto Igor Čoko

Kad mi je Igor Čoko, dokumentarni fotograf i antroplog po vokaciji i drug po realizaciji poslao link na upravo objavljen novi spot pjesme ‘Ako te ikada‘ srpskog garage-postpunk-noise-rock tria Repetitor (kojeg će ljubitelji podrumskog mlaćenja bubnjeva i moćnog basa začinjenog jasno izgovaranim vokalom moći slušati na trinaestom Pozitivcu), i kada sam vidio naslovnu fotografiju zatvorenika iz Okružnog zatvora u Beogradu u ekstazi — pitao sam se što li je ovaj kreativac iz beogradske udruge Grain opet zakuhao. Odlušao sam i pogledao spot čiji su me žestoki ritmovi u trenu odveli u mladost gdje smo po vlažnim podrumima i napuštenim zgradama nekadašnjih proizvodnih kombinata, ne znajući tko je od nas muško a tko žensko, bacakali čupe i ispijali jeftina i odvratna piva i nekako bili sretniji.

Nakon što sam kratko istražio pozadinu iza ovog spota, malo sam se prepao shvativši što se sve moralo dogoditi da bi spot nastao, a kad sam shvatio da je to samo mali dio još veće priče, uzeo sam tipkovnicu u ruke i zamolio Igora za intervju. Bio je to jedini način da shvatim o čemu se ovdje radi i zašto sve ovo.

Pa imenjače Igore, što je ovo bilo? Centralni zatvor, punk bend, udruga Grain, antropologija, film, izložba, dokumentarac? Tko tu radi što i zašto radi to što radi?

— U biti, sve je počelo negdje krajem 2014. godine kada je Marina Kovačević, predsjednica udruge Centar za rehabilitaciju imaginacijom iz Beograda stigla u beogradski Okružni zatvor, popularni “Ce Ze” sa namjerom rađenja kazališne predstave sa osuđenicima sa zatvorenog odjela te ustanove. Htjela im je u svijest usaditi Dostojevskog i “Zapise iz podzemlja”. Služba za tretman OZ Beograd izabrala je šestoricu momaka koji će nositi predstavu, među njima Đorđe Vasiljević, tada najinteligentniji robijaš sa IQ 151 i Uroš Milovanović, mladić koji je ranije glumio u filmovima Emira Kusturice i koji je davne 2007. godine otvorio Kanski filmski festival, pobravši desetominutni aplauz. Marina je sjajno iskoristila bend Goribor, a ja sam ubacio Igora Đekea iz Vinkovaca na usnjaku, kao prateći soundtrack i priča se ozbiljno zavaljala kako zatvorom, tako i narednih godinu dana turnejom po drugim zatvorima po Srbiji, a kao veliko finale uslijedila je predstava za javnost u beogradskom Domu omladine pred oko 500 posjetitelja. Čitav taj proces sam pomno i dokumentaristički pratio kroz tražilo aparata i tako je paralelno nastajala i knjiga fotografija „Iza rešetaka“ koja je po prvi put transparentno prikazala život osuđenika u zatvorenom odjelu zatvora u srcu Beograda. Knjiga je izašla krajem 2016., a u međuvremenu smo od snimljenog materijala skockali i dokumentarni film „Zapisi iz ćelije br. 12“. Marina je taj film premijerno prikazala u New Yorku na manifestaciji „Performing the world“. Nakon toga, prikazala je film američkim osuđenicima u kultnom zatvoru San Quentin, gdje se film i sada prikazuje američkim osuđenicima kao školski primjer uspješne rehabilitacije umjetnošću sprovedene u zatvoru u Srbiji.

Iza rešetaka, foto Igor Čoko

Ako se dobro sjećam, nešto od ovoga bilo je prikazano i hrvatskoj publici?

— U četvrtom mjesecu ove godine imali smo zajedničku projekciju filma i izložbu fotografija u pulskom Rojcu, a interesantno je da su fotografije iz knjige “Iza rešetaka” imale svoju svjetsku premijeru na zajedničkoj međunarodnoj izložbi u Pogonu Jedinstvo u Zagrebu, prije točno godinu dana. Od tada, fotografije su obrnule dobar krug po svijetu, pobrale nekoliko nagrada i što je najbitnije, zajedno s filmom razbile predrasude i stereotipe o osuđenicima kao nužno lošim momcima. U međuvremenu smo se igrali sa osuđenicima Alana Forda, striktno se držeći Brixijevog prijevoda što je bilo sjajno iskustvo, radili još neke predstave , da bi se 30. lipnja bez medijske pompe i informacija za vanjski svijet dogodio prvi pravi sirovi i snažni rokenrol koncert u nekom srpskom zatvoru, tj. Ce Zeu.

Zašto baš Repetitor?

Repetitor kao bend mi je bio najbolje riješenje, znajući i prateći njihov rad. Znao sam da će biti to — to. I nije mi žao utrošenih godinu dana koliko sam stvarao i pripremao složenu logistiku za realizaciju svirke na zatvorskom šetalištu. Ispred udruge Grain, zajedno sa momcima iz beogradskog foto kolektiva Invert, htjeli smo pomjeriti granice istražujući kako to agresivna glazbena energija utječe na agresivnu energiju onih koji služe kaznu, a koji nisu rokenrol publika. Izuzev jedan posto onih koji zalutaju u zatvor sa jasnim predznanjem i osjećajem za rnr. I dogodio se savršen krešendo, ludilo od svirke koja će se uskoro pretočiti u dokumentarni film, a kojem prethodi ovaj video uradak za pjesmu “Ako te ikada“.

Kad u uvodu zatvorenik stoji u ćeliji i priča o rocku iz perspektive čovjeka iz zatvora, u jednom trenutku kaže — ljubav je adrenalin. Interesira me, obzirom da su i pjesma i spot adrenalinska bomba, koliko je ta izjava uvjetovana svim ovim događajima, a koliko ona doista proizlazi iz zatvorenikovog iskustva?

— Tu imamo susret sa osuđenikom koji živi rokenrol, koji guli robiju zbog droge, koji je propustio boga i oca svirki zbog svojih grijehova, čovjeka koji potajno sluša beogradski Radio 202 kao jedini dostupni izvor, kao netko tko u nogama ima stotine i stotine svirki i šutki. E, sad se eto njemu ukazala prilika da iživi svoje frustove i adrenalin kroz ono što najviše voli. Kroz svirku. On vozi kroz spot i film kako pričom, tako i energijom koju je dao na koncertu. Pazi, zatvorski režim je jako strog, ne dozvoljava fizičku interakciju osuđenih i ljudi sa slobode, izuzev zatvorskih službenika, ali smo na ovoj svirci uspjeli prevazići i tu granicu. Osuđenici su prije početka iz “sigurnosnih” razloga bili udaljeni tridesetak metara od benda, pa smo krenuli mic po mic da urgiramo na približavanje i kako je svirka odmicala, bend i osuđenici su se bukvalno stopili jedni s drugima. Nitko nije nastradao, nitko nije napravio ništa što ne treba, dogodio se na kraju jedan kolektivni euforični hajp. Buka je pobijedila JA, sve je to bila jedna adrenalinska ljubav, kako publike, tako i benda.

Iza rešetaka, foto Igor Čoko

Bio si puno s tom istetoviranom ekipom, naslušao se brdo priča, vjerujem zanimljivo iskustvo, pogotovo tebi koji se baviš proučavanjem kulturne i biološke različitosti kod ljudi. Reci mi dakle, što će nama ljudima zatvori? Poštuje li uopće više itko neka pozitivna a nepisana univerzalna (svemirska, božja, svejedno) pravila? Ne bi li svi na neki način trebali završiti iza rešetaka?

— Pazi jednu stvar, u zatvoru de facto nije nitko bez razloga, a toga su svjesni i sami osuđenici. Ali tim pitanjima otkud oni tamo i zbog čega i na koliko, odgovore i pitanja daju i postavljaju službe koje se bave prirodom njihovog krimena. OK, državni organ je tog nekoga osudio na toliko i toliko robije zbog toga i toga i to se mora sprovesti. Zatvor je užasno neprijatno i rigidno mjesto sa jako lošom energijom i da se razumijemo, nisu svi cvijeće i postoje oni koji debelo zaslužuju biti tu gdje jesu. Ali je isto tako jako velik broj onih koji nikada nisu imali mogućnost drugog izbora, a imaju što reći. Zato je svrha svih ovih napora bila pokušati ih osloboditi kroz umjetničke, kreativne poticaje, omogućiti dašak slobode u zatvoru. I vjeruj mi, jako se isplatilo jer smo probudili jako dobru kreativnu energiju i potencijale. Činjenicom da si osuđeniku prišao kao čovjeku, bez predrasuda za njega samoga je velika stvar. Mogao bih sad dvije knjige o tome, ali svaki trenutak uložen u priče kolje je sprovela Marina ili Grain su se isplatile. A zatvor nisu samo rešetke i fizičke barijere. U biti, svi smo mi negdje u kolektivnom zatvoru, zarobljeni u sterteotipima i predrasudama. Pa hajdemo pobjeći iz tih okvira, može biti super taj eskapizam.

Kad smo se dopisivali, rekao sam ti da mi je tekst ove pjesme nasilnički. Stihovi, ‘ako te ikada vidim sa nekim ko ni malo ne liči na mene, odmah ću na njega da krenem, onda na tebe, onda na sebe’ su mi sirovi, izazivaju mi emociju kakvu nekom u flašu rakije zakucanom jadniku u krčmi izaziva najgori turbofolk. Na to si mi bio odgovorio kako se zapravo u suštini radi o dirljivoj ljubavnoj priči. O čemu je onda tu riječ?

— To je već priča koja se tiče autora pjesme Borisa Vlastelice i on ima razloge zašto je ta pjesma toliko nabrijana. Spakirana u zatvor, ona svojom energijom poništava to “nasilje”. Nekoliko kratkih rečenica, sirova energija i eto — netko voli i osjeća na taj način.

Ok, kad smo kod tolike adrenalinske dirljive ljubavi, kako je završio onaj lik iz zatvora koji je onako izbezumljeno kroz prozor na osebujan način iskazivao ljubav curi iz benda?

— Pazi, impresija je tu jaka. Dva krhka nježna ženska bića s brutalno jakom energijom. Pa i oni što vježbaju sto sati na dan i bildaju svoju muskulaturu malo su ustuknuli pod nabojem jednosatnog nemilosrdnog zbijanja bubnja i basa na način na koji to Repetitor radi. To je kod osuđenika izazvalo izuzetno poštovanje prema damama, štoviše, dodatno priznanje u smislu svaka vam čast, ja utege ne mogu da nosim sat vremena, a kamoli da tako zbijam bubanj ili bas. Vidjet ćete njihove puno veće impresije u filmu koji slijedi.

Iza rešetaka, foto Igor Čoko
Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, pisac, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame