autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

General Praljak – od Sokrata do seroxata

Scena samoubojstva generala Slobodana Praljka u haškoj sudnici ostat će dugo zabilježena u povijesnom pamćenju post-jugoslavenskih generacija. Možda će čak postati jednako popularna kao scena koščatog ilegalca Josipa Broza u socijalnim metalnim naočalama koji govori sucu “priznajem samo sud svoje partije” ili lik Stjepana Filipovića, koji uzdignutih ruku na vješalima izvikuje parole u čast Crvene armije, ili pak čuvena izjava Rade Končara “milosti ne tražim, niti bih vam je dao”. Po internetu će kolati viralni gif-ovi generala Praljka sudnici, radit će se kipovi generala u nadnaravnoj veličini, kao divovska Gospa kod Primoštena s bradom koja para oblake, ali i oni mali plastični po desetak kuna ili privjesci za retrovizor uz obaveznu krunicu s križem. General Slobodan Praljak postat će ikona, njegove mošti će se nositi ulicama gradova poput tijela svetog Leopolda, a novi će svetac donositi djeci darove 30. studenog, umjesto Svetog Nikole. Umjesto pravih kinder jaja možda će im donositi ona ratna, ubojita. Jer sv. Slobodan nije bio poznat samo po svojoj dobrodušnosti, ugodnoj naravi i ljubavi prema Bogu, nego i prema nezgodnom temperamentu. Ne dolazi se, naime, samo tako na međunarodni sud s optužbama za ratne zločine protiv drugog naroda, optužbe za istrebljenje, logore, etničko čišćenje. Naravno da to nije uopće neka nova stvar. Bog je već čuo za to da jedan narod želi drugoga istrijebiti. To je izrazito biblijska materija. No, dva razbojnika raspeta uz samoga Isusa nisu samo tako postali sveci. Jedan se nije pokajao, dok je drugi priznao Isusa, te mu je ovaj obećao “još danas bit ćeš sa mnom u Raju”. Svetac koji sebi iz inata oduzima život, umjesto da se pušta razapeti ili proždrijeti od lavova prilično je rijetka ptica u kršćanstvu. Štoviše, samoubojice su nekada pokapali u neposvećenom tlu iza crkve. Danas, ipak, suicid se sve više tolerira. Počinjeno u stanju duševnog rastrojstva ili radi neke žrtve, plemenitog cilja, uvažava se, pa i uzdiže na pijedestal kao svetinja. Osobito ako se još radi o nekom branitelju ili čak branitelju s činom generala.

Sam čin, međutim, nije djelovao previše sveto. Ako zamislimo svećenika koji podiže kalež da bi okusio misno vino, koje se mističnom transupstancijacijom pretvara u krv Kristovu, ispijanje otrova iz bočice ima puno slabiju simboličku vrijednost. Namrštena čela i staklastog pogleda, u očajanju, Praljak je više nalikovao Judi koji se vješa o granu prvog drveta, odbacivši u hramu 30 srebrnjaka, nego li Isusu. Čak više psihijatrijskom bolesniku koji makinalno ispija dnevnu terapiju pred doktorima u kutama, nego beskompromisnom heroju svjesnom svih reperkusija svojega postupka. Suci koji u ovom slučaju igraju ulogu terapeuta ne samo tih pojedinaca, nego i čitavih naroda, nisu isprva pokazali osobit interes za ono što im se u hipu odvrtjelo pred očima. Kao da ih pacijentov igrokaz nije iznenadio ili su već i oguglali, navikli na još gore ispade. Ne očekujući da im pacijent u psihozi iznenada počne igrati Sokrata ili Hamleta, nisu bili svjesni smrtne opasnosti u kojoj se našao, ili ih ona nije zanimala. Sve dok nije bilo prekasno. Upitamo li se kako je uopće moguće da se u sudnicu hermetički izoliranu zaštitom prošverca takav otrov, odgovor se nameće samim promatranjem ponašanja sudaca. Boli ih ona stvar. Odrađuju do kraja mandata, posljednje ročište, u mislima već zbrajaju dobit prije oporezivanja, kamo će na godišnji… Dok im pacijent smišlja kako će se od kažnjenika preobraziti u pobjednika. Umjesto da “Sokrat” bude na seroxatu koji se u psihijatrijskim bolnicama, a i u kaznionicama, koristi za suzbijanje emocionalne neuravnoteženosti, ulijeva u sebe nešto od čega će postati još manje uravnotežen, još veći, kao Alica koja je popila napitak za rast. Zamišlja da poput hrabrog Gala ispija čarobni napitak druida Čudomiksa, od kojeg će zadobiti nadljudsku snagu i pobijediti nadmoćne tamničare kojima je okružen. Neprijatelje, koji mu se u bolesnoj uobrazilji uma izluđenog dugotrajnim zatvaranjem i sudovanjem čine kao zmajevi koji rigaju plamenove, crni vitezovi ili tko zna kakva prikaza, otprilike kao Robinu Williamsu u ulozi psihijatrijskog bolesnika i klošara u filmu Kralj ribara.

Nije to bio ugledni socialit Oscar Wilde koji drsko provocira javnost da bi završio osuđen i prognan na robiji, nego divlji hercegovački baćuška, kozak, koji se za volju autokratskog cara založio sve do zadnjeg atoma snage, do zadnje kapi krvi i kosti – i neslavno poginuo. General s tri fakulteta, režiser filmova koji je zapovijedao životom i smrću u regiji, i u krajnjoj liniji režirao taj život, u finišu ratne balade izguran s tog položaja od običnog klošara i kriminalca Tute, pretvoren je na kraju svojeg nemirnog života i sam u klošara, koji može samo zajedno s Melom Brooksom povikati u prazno Life stinks, Life stinks, život smrdi, život smrdi…. Premda eurski milijunaš, osuđen je bio provesti zadnje godine života kao životinja u kavezu, bradata beštija koju vuku kamo neće, zatvaraju je i puštaju po volji. Još jedini način da pokaže sudu da ga nije slomio, da ga ne kontrolira, upravo je ispijanje otrova. Životinje se ne ubijaju same. To mogu samo ljudi. Uz riječi “Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vaš sud” koje je izrekao, kažnjenik ustvari nije protestirao toliko protiv presude, koliko protiv samoga tretmana. Protiv ljudi u crvenim togama koji šušljetavim i šaputavim glasovima knjižničara zadubljenih u signature govore o genocidu i zvjerstvima, kao da se radi o toffeeffee karamelama. Da je ostao na životu, sud bi mu ovršio 3 milijuna eura, koliko je bio dužan za pravnu pomoć, od imovine koju je prebacio na rodbinu praveći se kao da je stvarno klošar, a ne milijunaš. Biti gospodar života i smrti u surovom, u biti građanskom, ratu, propuštati i dijeliti humanitarnu pomoć, očigledno nije samo volonterski posao koji se baš nimalo ne isplati. I drugi su optuženici dobro pazarili, od samog prvooptuženog Prlića, pa i do manje uspješnog generala Milivoja Petkovića.

Jesmo li, na kraju, svjedočili istinskoj životnoj drami većoj od života ili običnoj trgovini na koju bi Isus povikao “ne činite od kuće mojega oca vašar”? Ne znamo. Sudac je odmah dao nalog da se zastor spusti između publike i optuženih. I spustio se taj zastor, spustio na pozornicu na kojoj se 11 godina u privatnoj Ilijadi i Odiseji borio, ustajao i padao general Praljak, ranjen u Ahilovu petu svojeg ega i nemoći da se suoči s pogreškama koje je unatoč svemu počinio, da bi na kraju ostao nepomično ležati uz riječi “to je otrov kojeg sam popio”. Pao je zastor i na posljednjih 26 godina, kao i na onih 5-6 burnih ratnih koje smo svi u dubini svojeg egzistencijalnog očaja proživljavali i godinama kasnije prežvakivali. Film je gotov, vrijeme je za neku novu projekciju. Tko je pojeo kokice – pojeo je. Svjetla se pale, na vratima svijetli zeleno fluorescentno EXIT, ajmo rajo balkanska, razlaz, marš…

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame