Sjećam se dobro svake mainstream vijesti iz Somalije, od prije petnaestak, možda koju godinu gore-dolje. Nakon toga svijet je potpuno poludio i nisam više toliko pratio tko i za koga, te čije ratove vodi, kako one s metkom u glavu tako i one u kojima vam u mozak penetriraju razna sranja. Znam samo da se ljudi svakodnevno ubijaju, a u isto vrijeme velike, srednje i male korporacije serviraju nam sličice u pink boji.
Uglavnom, priča o Somaliji postala mi je jasna tek koju godinu kasnije kada sam shvatio da se, između svih sranja koje ljudski mozak može zamisliti, kao finale, u njihovo more s korporacijskih brodova bacaju strašne količine kemijskog i inog otpada, što je bio, uz problem izlova ribe, jedan od okidača za “pirate” koji su shvativši apsolutnu potkupljivost njihove “vlade” uzeli stvar u svoje ruke te započeli s naplatom “rente”.
Danas je sve to jedna velika premrežena mafija i nema te zdrave pameti da ju odmrsi. Stoga mi je film — The Pirates of Somalia, koji je snimljen po biografskoj knjizi Kanađanina Jay Bahadura – dobrodošlo osvježenje u inače mentalno opustjeloj kinematografiji.
Iako ni knjiga ni film nisu, niti će bogzna što posebno doprinijeti boljem životu u Somaliji (ne, nije to do knjige ili filma, pobogu, do nas je), barem su, nadam se, ugradili malu klicu u kolektivnu svijest. Stoga na ovaj (na žalost) amerikanizirani film gledam upravo tako — kao na mali memento, podsjetnik koliko zapravo pojma nemamo o ičemu. Pojava Al Pacina u filmu je taman da mu udari pečat uvjerljivosti. Što se same radnje tiče, u njoj nema nimalo pikanterija, ali to ni nije bila namjera. Stoga, svi koji u filmu očekujete neke super turbo informacije, odustanite. Film se bavi potpuno drugim stvarima — preslagivanjem karaktera. Natruhe ljubavne štorije ipak ima pa će film rado pogledati i žene — naime, na platnu se pojavljuje tajanstvena i pomalo fatalna Maryan koju igra za sada nepoznata Sabrina Hassan, no nekako imam osjećaj ne za dugo.
Bonus filma je svakako njegov početak u kojem se na trenutak prisjećamo Maria Savia, američkog aktivista koji se sredinom šezdesetih borio protiv već tada poznate “mašine“. Već uvodni citat – “Postoji vrijeme kada ti funkcioniranje stroja postane do te mjere grozno, izaziva ti tjeskobu u srcu da ne možeš više sudjelovati u njegovom radu. Ne možeš više sudjelovati ni pasivno i moraš svoje tijelo položiti na njegove kotače i poluge, na cijeli aparat i zaustaviti ga. I moraš uputiti poruku ljudima koji ga vode, ljudima koji su njegovi vlasnici, da ne budeš li slobodan, stroj više neće uopće raditi.” – poziva gledatelja na misaono uključivanje u film.
No ipak, ovo se malo remek djelce ponajviše mora pogledati radi Barkhad Abdia, prvenstveno zbog role koju igra, ali i samog njegovog mota. Uz Evana Petersa koju nam približava Jay Bahadura i njegove transformacije svijesti, Barkhad je, ako je uloga koju predstavlja bila stvarna osoba, definitivno najbolje što se i u knjizi i u filmu dogodilo. Netko će reći duhovni vodič, no meni je više došao kao dobri duh kulture o kojoj pojma nemam(o). Njegova je uloga ujedno i fino podmetnuta da nam ispere mainstream zagađenja koja smo trpjeli svih ovih godina.
I na kraju, popis ljudi u odjavnoj špici pored čijih imena stoji oznaka “Refugee since…” je impozantan. Da vam se apsolutno ništa u filmu i ne svidi, sam pogled na odjavnu špicu definitivno će vam pokrenuti sive moždane stanice. Stoga, dajte mozgu šansu.
