autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Sumrak identiteta: Austrijanci sviraju Kurzu, a Balkan je kloaka

Ono što nacionalistička desnica najviše zamjera bivšem hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću, osim sviranja klavira Dodiku u zgradi vlade RS ili ljubljenja s četničkim vojvodama te drugih istočnih grijeha koje je je detaljno, po točkama, na svojem fejsbučkom zidu pobrojao aktivist Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Igor Peternel prije no što su ga blokirali ljuti ljevičari, jesu identitetska nedefiniranost, ali i ideologizirana izjava o ‘ustaškoj guji’ koju je dao u Izraelu. Ima li išta ljigavije, lignjunsko, protudomoljubnije od toga? Kao prvo, sviranje klavira. Domoljub ne svira taj instrument koji gotovo ravnopravno sadrži crne i bijele tipke umjesto bijelih s početnom bijelom, osim ako nije osobno Oliver i uporno odbija svirati ‘Moj galebe’ u Beogradu. Sviranje na drugim mjestima je dopušteno, pod uvjetom da u blizini nema Srba. Štoviše, poželjno je, ako postoji neka crna guja naočarka koju bi sviranje moglo podići iz mrtvila i ubaciti u trans. Ali, ne lezi vraže, takva se konstelacija posložila upravo danas u Austriji: na vlast je stupio mladi kancelar Sebastian Kurz, bivši ministar vanjskih poslova, oko kojega se u koalicijskoj vladi okupila pristojna količina krajnjih desničara iz nekadašnje Haiderove ‘slobodarske’ stranke FPÖ, konkretno šest ministara u vladi. Kurzova Narodna stranka ÖVP dobila je većinu od 32% glasova birača, a ‘Slobodarska stranka’ Heinz-Christiana Strachea, koju su osnovali bivši članovi nacističke stranke i njihovi potomci 26%, te je broj ministara i utjecaj ‘slobodaraca’ demokratski sasvim opravdan. S Austrijom se zna kako stvari stoje: važne ličnosti su u rasponu od Mozarta do Hitlera. Ali što ako na scenu stupi netko s politikom nalik Hitlerovu, a tko unatoč tome izgleda kao Mozart na steroidima? Neupućene može dovesti u nedoumicu, što je standardna praksa ‘slobodarskih’ desničara – isturiti u prvi plan mlado, naizgled nevino lice dok stari lisci vode igru iz pozadine. Pojava krajnjih desničara u austrijskoj vlasti izazvala je uznemirenost čak i visokog povjerenika UN-a za ljudska prava, Zeida Ra’ada al Huseina, koji je izjavio da je “jako zabrinut”, i da “koalicija na vlasti u Austriji predstavlja opasan razvoj događaja”. Iz dosadašnjeg iskustva s diplomatskim rječnikom, prvo bi se moglo prevesti otprilike kao ‘mogu da vam popušim’ (na primjer kao što je Vojislav Šešelj ‘jako zabrinuo’ haške suce, pa su ga pustili na slobodu), a drugo kao ‘da nisam politički korektan jer radim za UN, pozavidio bih vam, vi sretni kurvini sinovi’. Slično je izjavio svojedobno i SDP-ov Ivica Račan u vezi HDZ-a kao ‘stranke opasnih namjera’, da bi toj istoj stranci glumio ‘opasnu’ opoziciju slijedećih 14 godina. U svakom slučaju, Austrijance vjerojatno boli njihov kancelar za to što o njihovom izboru misle u UN-u.  

Ne obazirući se na g. Huseinove diplomatske intrapsihičke nemire kao ni proteste nezadovoljnih kojima su se suprotstavile policijske snage, na inauguraciji je zasvirala austrijska himna, pa je sasvim ispravno ustvrditi da će je Austrijanci od sada doslovno svirati Kurzu, kao i mi ostali Balkanci. Haidera se na Balkanu, dakako, dobro sjećamo iz prošloga rata, zahvaljujući njegovoj značajnoj ulozi u nabavljanju oružja za vrijeme embarga i potpori koju je pružao Hrvatskoj, ali i kriminalnoj sjeni te potpore koju je nad cijelom zaraćenom regijom bacila mala koruška Hypo Alpe Adria Banka, privatna kasica prasica oligarhijske koruške vrhuške koja se pretvorila u praonicu crnog novca visokih državnih dužnosnika Hrvatske, ali i ljudi s mračnim prošlostima i dosjeima.

Haiderov dolazak na vlast u Koruškoj i kasnije moguće sudjelovanje u vlasti u Austriji na državnoj razini, također je svojedobno izazvalo uznemirenost ondašnjeg europskog vodstva, koje je određenim sankcijama nastojalo ograničiti njegov utjecaj na Austriju, ali i europsku politiku u cjelini. Danas, međutim, imamo koalicijsku vlast slobodarske stranke ne samo u Koruškoj, nego u cijeloj Austriji, izlazak iz EU-a Velike Britanije, razočarane njemačkom snagom, te ulazak krajnjih desničara AfD u parlament u Njemačkoj, što je izazvalo i krizu vlasti zbog nemogućnosti formiranja vladajuće koalicije CDU-a i Angele Merkel bez tih desničara. U svjetlu takvih europskih događanja (a astrolozi i astrološki osviješteni bi možda primijetili i ponešto zlokobnu konstelaciju Marsa u Škorpionu i ulaska Saturna u Jarca u trenutku ‘ulaska’ kancelara Kurza u Austriju), u Zagrebu su se sastali slovenski i hrvatski premijeri Cerar i Plenković, kako bi se dogovorili oko arbitraže i razgraničenja u Piranskom zaljevu i na kopnu. Dogovorili se, naravno, nisu ništa, ispreskakali su se kao Cerarov tata konja s hvataljkama, ali su dogovorili ‘okvire’, ‘protokole’, ‘dijalog’…. Sve u najboljem ‘europskom’ duhu s figom u džepu.

Je li dolazak Kurza na vlast s obzirom na to pozitivan ili negativan za Hrvatsku i njene interese može se, dakle, tumačiti na dva načina. S jedne strane, pojava ‘slobodarskih’ ministara u vlasti svakako smanjuje utjecaj Slovenije u tom graničnom sporu na području Alpa i Jadrana, s obzirom da znamo da je jedan od većih sporova Haidera i Slovenaca bio upravo onaj oko natpisa na slovenskom jeziku u tom, povijesno zapravo, slovenskom području Austrije (kao što znamo, slovenski naziv Klagenfurta je Celovec). Smjer Kurzove (ili Kurčeve?) politike vidljiv je već i po tome što je odlučan dati austrijsko državljanstvo ljudima koji žive u Južnom Tirolu, koji je sada dio Italije i česti predmet spora oko tretmana manjina. S druge strane, jačanje desnice koja je na bilo koji način povezana s nekadašnjim ratnim i poratnim malverzacijama oko još uvijek neriješenog pitanja Hypo Alpe Adria Bank (sada: Addiko bank), zbog čega se još uvijek vodi spor u Klagenfurtu protiv nekadašnjeg moćnog Tuđmanovog savjetnika Ivića Pašalića, nužno pomaže i jačanju isto takvih snaga u samoj Hrvatskoj i susjednoj BiH, a s druge strane smanjuje mogućnost odljeva stanovništva prema Austriji, gdje će biti tretirani kao građani nešto lošije, balkanske kvalitete (makar ipak nešto bolje ako nisu muslimani) i to baš u trenutku kada Slovenija i Austrija ukidaju ograničenja za rad hrvatskih građana u tim zemljama. Desnica se širi kapilarno, kao kroz neke imaginarne mikrocijevi koje povezuju male duhove, a svaka država, pa i subnacionalna i nadnacionalna tvorevina, bila ona liberalna ili iliberalna, na neki način odražava ideju Sv. Tome Akvinskoga o “palači koja mora imati kloaku da se ne bi zarazila”. 

Time i jest objašnjiv nagli prelazak iz liberalnog u iliberalno (u biti autoritarno ili totalitarno) ideološko okruženje. Naime, u toj vrlo katoličkoj i europskoj teoriji Akvinca, povremeno se narečena kloaka začepi i fekalije poplave cijelu palaču i zaraze je. Što je ‘kloaka’, a što ‘čistoća’ uvijek se drugačije definira, primjerice za nacista je to jedno, a za euro-multikulturalista drugo, ali uvijek ostaju važne granice i ‘uvjeti za ulazak u članstvo čistih’, što smo i sami osjetili na svojoj koži tijekom pretpristupnih pregovora s EU, a i danas osjećamo kad se radi o Schengenu. Za Europu kloaka je cijeli Balkan (bilo zbog intelektualne, identitetske ili kulturološke ograničenosti, primitivnosti). Za Njemačku to je Bavarska, za Bavarsku Austrija, za Austriju Koruška, za Korušku Slovenija, za Sloveniju Hrvatska, a za Hrvatsku Hercegovina. Za Hercegovinu i Bošnjake… pa, negdje moramo i stati. Gdje se više ne može definirati tko je veća kloaka od sukobljenih strana, tu je – doista – europski identitet na kušnji. Dok su posjeti Josipovića Dodiku možda imali funkciju vodoinstalatera koji dolazi da bi  susjedu ‘otpušio šolju’ ili se pobrinuo da govna mirno otječu na drugu stranu, što bi se u prijevodu reklo ‘da se sva pitanja mogu rješavati dogovorom i u duhu suradnje’, komemoracija za generala koji se sam ubio u Haagu ima funkciju nasilnog začepljavanja ‘šolje’, kako bi se govna mogla nesmetano prelijevati na višu razinu. Ni jedno ni drugo nije previše pohvalno, jer i u prvom slučaju mora se zagaziti dobro u govna da bi se tobože očistilo, a zapravo preusmjerilo fekalije na drugu stranu i prikrilo koliko smo i sami u njih duboko zagazili, a i koliko je sam postupak metodološki pogrešan, jer svatko u svojem uvjerenju da je ‘čist’ može s druge strane ograde nekome izgledati kao ‘prljav’. 

Postupak Angele Merkel koja pristaje da Njemačku zapljusne imigrantski val pokazuje da prema imigrantima ne njeguje rasistički, ksenofobni i uskogrudni pogled prema drugima i drugačijima, možda i zbog povijesne traume, ali s druge strane zanemaruje činjenicu da oni koji se susreću s tim drugima i drugačijima mogu razviti slične poglede jednostavno zato što im se čini da ih ti drugi ugrožavaju ili nisu u stanju osvijestiti druge razloge unutar društvene dinamike koji ih guraju na marginu. Lakše je neprijatelja jednostavno vidjeti u drugome, strancu, različitom.

Kreiranje čvrsto povezanog i isprepletenog ‘europskoga društva’ na temeljima multikulturalnosti pretrpjelo je prema tome značajan poraz i sve skupa se raspada po šavovima, ustupajući mjesto društvima koja se boje drugačijih i na tome grade ‘identitet’. A kad se pojavljuje ‘identitet’, odmah se pojavljuju s njime i čvrste granice koje bi taj identitet trebale štititi i ograničiti, utjerati svoje identitetom žigosane ovce u tor. Granična pitanja samom pojavom ‘identitetske’ problematike postaju bitno važnija, kao što i problemi s granicama i nekontroliranom imigracijom stavljaju u prvi plan pitanje identiteta onih koji su toj nekontroliranoj imigraciji i kulturnom utjecaju izvana izloženi. Ideja da na kraju svega treba pružiti ruke čuvarima svojeg konc-logora da si ne bismo pružali batrljke, kako je govorio Slobodan Lang, ne odgovara na ključno pitanje: zašto su logori i zidovi s bodljikavim žicama ikome uopće bili potrebni?

Nije se loše, stoga, prisjetiti židovskog esejista, filozofa, pjesnika i kritičara kulture Waltera Benjamina, koji si je 1940. godine oduzeo život bježeći iz Francuske u Francovu Španjolsku u pravcu SAD-a, kad je saznao da će biti izručen Gestapou i kojem su prije neki dan u hrvatskom izdanju Antibarbarusa objavljene knjige Berlinsko djetinjstvo devetstote i Jednosmjerna ulica. Pošast nacizma ili njegove današnje ‘identitetske’ varijacije na temu koja se širi iz zemlje u zemlju, ima za posljedicu zatvaranje granica, te se čovjek na kraju u vlastitom okruženju osjeća kao u labirintu-mišolovci, stjeran uz zid. Sličan osjećaj zarobljenosti proizvode i djela Franza Kafke, nezdravo stanje zatvorenosti psihe u rigidne društvene okvire, bilo da se radi o zakonskim okvirima tipa ‘rasnih zakona’ ili kulturnim, nepisanim pravilima, koji onemogućavaju širinu, suzuju horizonte i granice i tjeraju čovjeka u Prokrustovu postelju ‘identiteta’, pa i pod cijenu fizičke likvidacije, istrebljenja onih koji se teroru zadanog ‘identiteta’ ne žele podvrgnuti i koji se u njemu ne umiju pronaći. Ono što ima identitet, može se kontrolirati, pobrojiti. Digitalizirati. No kako god definirali identitet, kako bismo ga drugome što bolje metnuli, čini se da u bitnome ipak ostaje ‘kratak’ (doslovno njemački: Kurz).

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame