autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Idemo u novi rat: Vukovarska riječna armada potapa slovensku laku eskadrilu, Mamić nabija sve

Stara poslovica kaže: “Čim imam, tim klimam”. Pretpostavljalo bi se da će sujetni ljudi poput Donalda Trumpa maksimalno izbjegavati lamatanje šakama ili jak vjetar koji podiže uvis lasi, kao što Mirko Filipović Cro Cop izbjegava navlačenje s hrvačima vičnima polugi u parteru, ali zato vrlo dobro zna kako brzo protivnika opaliti lijevim stopalom u sljepoočnicu. No, otkad živimo u vremenu globalnog zatopljenja, sve se obrnulo. Zamrznuli se Nijagarini slapovi, pada snijeg u Sahari, a neugodno je topljikavo u Sibiru. Stoga je i Donald Trump odlučio pokazati šake protivniku i zaprijetio se sjevernokorejskom diktatoru Kim Jong-Unu riječima: “moj je gumb veći i dobro radi, za razliku od njegovog”, na što mu je Kim preko službenog fejsbuk profila odvratio da “vjerojatno ima male šake”. Kim Jong-Un, premda ima profil na fejsu, rijetko dolazi u UN – valjda s obzirom da već jest (Jong) UN, pa mu ne treba još jedan. Umjesto njega zato tamo nastupa njegov predstavnik, budući da je Sjeverna Koreja ipak članica UN-a još od 1992. godine. Zapravo je smiješno koliko su Donald i Kim dva prosječna Amerikanca, koji bi da nisu predsjednici svojih država vjerojatno grickali kokice iz velike posude i gledali američku košarku na televiziji. Premda, moguće je da je Kim u međuvremenu otkrio pravog Koreanca u sebi, kao što je Donald u sebi otkrio velikog američkog patriota i borca protiv imigranata, iako je godinama prije toga bio uglavnom operiran od domoljublja i emocija općenito.

Takve inverzije nisu strane ni nama, malima, pa se tako opet zakuhalo u malecnom Piranskom zaljevu, odnosno još malecnijoj i pitoresknijoj Savudrijskoj vali. Pretpostavilo bi se da će Slovenija kao pretežno brdsko-planinska i kopnena zemlja pokušavati nekako mahati svojim skijalištima, dičnim Triglavom, jodlati i na druge načine pokazivati ono po čemu je poznata u lokalnom svijetu, no oni baš zapeli da hoće biti pomorska sila. I ni makac. Točnije, popustili bi oni na kopnu, gdje su jamili određena katastarska područja čisto onako, glede mede, ali pod uvjetom da Hrvatska bezuvjetno potpiše da im pripada 2/3 morskog dijela oko Savudrije, kako je dosuđeno kontaminiranom arbitražom. S obzirom da na slovensku pomorsku silu koja broji dva (2) broda nije do sada odgovoreno, jer se Plenković oglušio na njihovu razornu moć prepuštajući da se s njima nose patrolni čamci i luftmadraci, svojih je pet minuta slave ugrabio prvo ‘general’, a zapravo pričuvni brigadir u miru i jedan od poznatih braniteljskih huškača i općenito lupetala Sačić, pa zatim odmah vukovarski veteran pukovnik Petar Janjić zvan Tromblon, koji je zaprijetio da će tu moćnu flotu potopiti još jačom armadom od riječnih brodica, koje će zatim prevesti sve do Markovog trga u Zagrebu. Pukovniku, očigledno, nema tko pisati, a on se osjetio markesovski osnažen ovim trenutkom, pa se čak i počeo ponašati kao da je u Latinskoj Americi. Tequila, guerrila i sve u tom smislu, dajući smjesta ultimatum šefu vlade s rokom od 72 sata da riješi stvar, on mu je zapravo dao 24 sata da negdje pronađe admirala Lošu, koji bi zatim sa svojim jedinicama do Ljubljane došao za samo 48 sati. Teško se oteti dojmu da taj spontani pjev braniteljskih zvijezda ima i nekakve uzročno-posljednične veze s najavama Tomislava Karamarka o namjeri povratka u politiku, te sve glasnijim najavama Milijana Brkića Vase AKA Vassolinija, da želi novi uzlet HDZ-ove mladosti kao u 90-im godinama prošlog stoljeća. Prisanjala mu se Giovanezza, i to valjda pod ‘cezarskim’ geslom dođoh-vidjeh-prepisah (veni, vidi, transcripsi).

Dok se dvoje svađaju, treći profitira, te su od proglašenja jednostrane primjene arbitražne odluke, slovenski pogranični kaići napisali kazne za sedam (7) hrvatskih ribara, koje se mogu kretati u rasponu od 400 do 32000 eura. Pretpostavljalo bi se da toliko ribe za kaznu od 32000 eura mogu uloviti ako bi izlovljavali sve što mrda jedno 10 godina u tom škafiću od par sto tisuća litara vode. No, premda s te strane nisu bili dobre ruke u lovu, prema Bregani je krenulo oko 200000 skijaša, pretežno prema talijanskim, francuskim i austrijskim skijalištima, u pokušaju da se otresu suvišnih tisuća eura koje ih nesnosno žuljaju u domovini. To je, prema tome, idealna prilika da ih se odrapi s par sto eura na slovenskim cestama zbog vožnje bez pojasa, vožnje s maglenkama i slično, te da se tako kompenzira nedostatak prihoda od hrvatskih ribara. Kako kaže mudra izreka, zrno po zrno pogača, a prekršajna kazna po prekršajna kazna – proračun Dežele.

Slijedeća inverzija dogodila se u Lici. Kao što znamo, nekadašnji biser prirode, poznat kao Nacionalni park Pltivice, osvanuo je ukrašen fekalijama ispuštanim godinama s obližnjih hotela i vikendica u kojima se odmaraju ‘budže’ i oni koji plate lokalnom šerifu Milinoviću i njegovim igračima koji tamo već godinama vedre i oblače. Stanoviti gospodin Dujmović koji je bio šef Plitvica kazneno je gonjen i osuđen na godinu dana zatvora, pa je biznis spremno preuzela njegova žena, također kazneno prijavljena po više točaka. O čemu je, usput, i lagala za medije. Riječ je, reklo bi se, o normalnoj i uglednoj obitelji HDZ-ovaca, pa je sasvim neuobičajeno da je premijer Plenković ovoga puta odlučio umjesto nje postaviti svojeg čovjeka na to mjesto. U svezi toga razvila se čak i rasprava u Saboru čiji je hadezeovski uhljeb prikladniji, da bi na kraju sve skupa završilo i ostavkom Dade Milinovića, ličkog Putina, te raspuštanjem Županijske organizacije HDZ-a u Ličko-senjskoj županiji, a u sjeni toga vodi se i postupak protiv šefa policije Ličko-senjske županije, Milinovićevog kuma, zbog izvlačenja 680000 kuna na račun prekovremenih sati. Pretpostavlja se da su ti sati obračunavani dok je spavao zimski san, a obitelj Dujmović fekalizirala Plitvice. I tako je, dakle, nastala i ova neobična prirodna pojava koju bi možda također trebalo zaštititi pozitivnim zakonima pravne države: politički lički medvjedi više nisu sigurni ( kao što im i ime kaže) kao lički medvjedi, a jezera se od sada mirno mogu zvati – Polit’čkima, umjesto Plitvičkima.

Na sva ova važna događanja nadovezali su se svojim javnim glasovima i drugi stalno glasni akteri u ovoj političkoj džungli, prije svega naša europarlamentarka Tomašić koja bi odmah krenula iz Bruxellesa u rat prsa o prsa, prsnim stilom, za svaku litru čistog hrvatskog mora, no sina je ipak preventivno poslala u Kanadu, pozivajući sve druge da ostanu u zemlji. Ili pak ustašofilni biskup Vlado Košić, koji već odavno nastupa kao neslužbeni frontmen crkve (budući da je formalna glava benda koji nastupa pod umjetničkim imenom Jozo Bozo loš u vokalnom nastupu i stoga samo drži ritam sekciju), javljajući se u zaštitu pomahnitalog vjeroučitelja Krešimira Bagarića, a istovremeno bacajući reda radi i anatemu na pakleno zlo ovrhe. Tako bi se iz njegove propovijedi moglo izvući nešto poput “Ustajte vi ovršeni na svijetu, ali ne zaboravite ostaviti dva koridora prema Zagrebu i Rijeci da onoj finoj gospodi tamo nabiju glave na kolac, pa da onda mi dođemo”. A koji to mi. Moglo bi ispasti da su ti koji su već ionako došli itekako verzirani u ovršnom biznisu.

Na kraju se sve svodi na čiji je gumb veći, a čije ručice manje. Thompson ili Tromblon. Skejo ‘brčić’ ili Sačić. Šeks ili Kara/Vaso. Plenki ili Palunko. Je li Tromblon tromblonom uništio više jugočetničkih tenkova ili je Kolinda Grabar Kitarović pojela više tona sjevernoatlantskog lososa. Tko će njihove podvige opjevati za dječju lektiru, kao što je učinio virusom nacionalizma načeti Zvonimir Balog, pišući nadahnuto o rezanju tatinih spolovila i maminih sisa. Sve ih, ipak, po mojem skromnom sudu, šije Mamić. Da nije nogometni menadžer, bio bi najbolji vjeroučitelj i najpopularniji pjesnik za lektiru. Ne mora dolaziti s čamcem na Markov trg, jer mu fina gospoda sama dolaze po sitniš koji preostane od transakcija. Kolindu drži za ono o čemu Balog u kasnoj fazi svoje muze pjeva. A bogami i nabije, nije baš na kolac, ali….

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame