Glazba POP COOLTURA Zabava

Zimski raspust sa scene: Agalloch je prošlost

Nakon dvadeset godina postojanja, u svibnju 2016. na službenoj fejsbuk stranici banda Agalloch objavljeno je raspuštanje banda. Nalazeći se negdje na razmeđi ekstremnih žanrova black metala i dark-ambiental muzike, naziv banda Agalloch, iako oporo zvuči, ne simbolizira ništa krvavo, već je to prema smolastom drvetu Aquillaria agallocha, odnosno agar-drvo ili oud, čiji rod obitava u južnoj i jugoistočnoj Aziji, a sama ta vrsta pretežno u Indiji i jedan je od najskupljih biljnih ekstrakata, 1,5 puta skuplji od zlata i koristi se u arapskim parfemima.
Sam band je započeo kao studijski projekt člana koji je bio gitarist, bubnjar i pjevač(namjerno neću zamarati imenima i opisima albuma), da bi prvi put nastupili 2003. u Portlandu, Oregon, otkuda i dolaze.
Zašto je ovaj band zanimljiv? Iako dolazi iz domene black metala, i s početnim zvukom i crno-bijelim fotkama i videjima, doduše bez šminke, oni su nekako kao dobro odmjereni tetris blok sjeli na svoje mjesto kada je umro grunge i prihvatili su ga tada, pojavljujući se, hipsteri, od onih koji su se i dalje htjeli hvastati time da slušaju metal.
Što, dakle, oni sviraju? Danas, kako bi rekao moj kolega, ima takvih bandova i to se opisuje nazivom post black metal. Iako ima i growla i vrištanja, ima i čistog, melodičnog pjevanja i uz akustiku ili violinske, čelo dionice. Sve popraćeno zvukovima iz prirode poput tečenja potoka ili netipičnih instrumenata poput lupanja po jelenjoj lubanji. Pjesme su zadojene poganskim predačkim folkom i dark-ambientom, ljepotama prirode, uglavnom zimom, i melankolijom smrti i gubitka.
Od 2002. do 2005. ulaze i u mainstream magazine, gdje ističu svoje glazbene uzore, koji uglavnom nisu šire poznati, ali i neglazbene poput Alejandra Jodorowskog, Jima Jarmuscha i Ingmara Bergmana.
Objavili su pet studijskih albuma, pored niza EP-ja i drugih izdanja. Izdvojio bih dva koji su me se najviše dojmili:“Ashes against the Grain“, 2006. i „Marrow of the Spirit“, 2010.
Ali najvažnije od svega je to da nisu podlegli diktatu hipsterske pomodnosti, poput nekih sličnih bandova kao, recimo, Deafheaven, koji su se sa svojim blackgazeom potpuno okrenuli tržištu, te su time Agalloch ostali kultni band, s vjerojatno malo manje novca, ali u svojoj zemlji se ni tako ne moraju brinuti da će ostati gladni, a za obožavatelje ne moraju brinuti. Već sam sam jedan od njih.

Gabrijel Barišić

Gabrijel Barišić

Komentari

Reklame