Aktualno inmediasres Interview POP COOLTURA showbiz teatar Zabava

Slavica Knežević: U Hrvatskoj ne postoje Don Juani, samo oni koji im zavide, dive im se i preziru

Uz skorašnju premijeru “Don Juana u Sohou” Teatra Exit popričali smo s redateljicom i glumicom Slavicom Knežević.

* Odakle odluka baš na Marberov tekst? 

Duh komada mi se svidio i uspio me čitajući par puta nasmijati, što je rijetkost i pouzdan znak da nudi materijala za predstavu. A druga stvar koja me privukla je Moliere, kojeg je Marber doslovno ispoštivao ( uzevši ćak i Kip kao lik) i transponirao ga u današnje vrijeme. Pošteno i dosta uspješno. Zato se i zove DON JUAN IN SOHO after Moliere. Počela sam se pitati što je danas DJ, odnosno donhuanizam?  Lik Don Juana preuzimaju od 17.st do danas filozofi kako bi preko njega poentirali svoje filozofske ideje. Prvenstveno se to odnosi na filozofiju egzistencijalizma (ponajprije Camus), zatim psihoanalitičari poput Carla Junga, književnici i glazbenici ( Byron, Rostand, Mozart…) kako bi na ovaj ili onaj način okarakterizirali moderno društvo ili čovjeka pojedinca.

* Koliko je dugo trajala priprema od prvih proba do prve javne izvedbe?

Predugo po meni, evo ušli smo u 4.mjesec, zbog raznih okolnosti, ali najviše zbog predviđenih i nepredviđenih zauzetosti i glumaca i mene i scene. Zato se produžilo, a u jednom trenutku 2,3 tjedna, tapkalo se u mjestu. To su mi bili najteži trenutci. Ali uz datu riječ i želju da odgovorimo postavljenim pitanjima uspjeli smo se skupiti i donijeti Marberov tekst na scenu.
* Jeste li od prve javne izvedbe do novih – mijenjali štogod u izvedbama i dramaturgiji?
Jesmo već samim tim što na sceni imamo 5 novih glumaca, 5 novih uloga počevši od naslovne.  I malo sam dobila vremena za izraditi preciznije neke stvari, a neke će se upreciziti tokom igranja, nadam se. I da, malo smo se više priklonili onom što publiku najviše privlači, smijeh. Pa smo iznašli još nekih duhovitih rješenja. Ali vrlo su ujednačene s obzirom da tako moramo zbog kombiniranja glumaca u predstavama koje nas očekuju.
* Ima li puno u Hrvatskoj Don Juana njegova tipa?
Nema. Nijedan. Mi nemamo plemstvo, odnosno aristokraciju. Zato i nisam željela lokalizirati djelo, jedino gdje sam morala popustiti je jezično i to samo u jednom činu. Marberovi likovi “niže klase” ne govore standardnim književnim jezikom obrazovane i bogate “više klase”. Govore tako da mi koji nismo Englezi odmah prepoznamo koji je to stalež. Kod nas ispada odmah dijalekt nekog došljaka iz ruralne sredine, pa sam se odlučila na prepoznatljiv jezik urbane sredine kakav je Zagreb, ali recimo to tako, kao da je iz prigradskih naselja obojan zagrebačkim kakvim govore mladi koji baš ne vole školu; siromašan vokabular i sleng. Klasne razlike su na zapadu izraženije, ali ono što donhuanizam predstavlja, mislim da je prepoznatljivo u svim sredinama. I da! Imamo i mi bogataše, ali nemaju tu tradicionalnu visoku naobrazbu i sve što ide uz to. A nemamo ni takva mjesta kao Soho. Razmišljala sam o tome da prebacim to u Zagreb, ali to ne bi bilo dobro. Odlučila sam se za globalno veću urbanu sredinu i kako je cijeli komad metafora svijeta i modernog društva danas, tako mi se lakše  bilo baviti likom i pojmom Don Juana. I konačno, ovo je bila velika digresija, da odgovorim na pitanje. Don Juan je danas u svima nama svakodnevno. Svi mi priželjkujemo imati potpunu slobodu, znači i puno novca,  i raditi samo ono što hoćemo. Ali uglavnom ostajemo slični Stanu (Sganarellu) koji Don Juana ujedno i prezire i divi mu se. I zavidi, naravno.
* Koliko Vam je ugodnije s redateljske pozicije od one glumačke sudjelovati u svim procesima predstave?
Pripadam generaciji koja je vrlo rano (grupe Akter i Pozdravi) počela za vrijeme i nakon studija raditi autorske predstave, što znači da smo uz voditelje i glumili i režirali, odnosno odgovarali za predstavu. Poslije sam kao glumica sama nudila redateljima riješenja, zato što me uvijek više zanimao smisao, tj.linija scene i same predstave nego samo uloga. Uloga i njena linija su mi nekako kroz samo čitanje već bile stvorene, poslije se u interakciji s partnerom i publikom samo nadograđivala. Tako da je to u meni uvijek isprepleteno i iz tog reagiram kad radim bilo kao glumica ili redateljica.
Ugodnije je i lakše to što ja nakon završene predstave mogu odmoriti malo od tog materijala, a glumci moraju preuzeti odgovornost i održavati ono što smo stvorili istim žarom kojim smo to radili dok smo je stvarali.
* Kakav je princip rada s glumcima? Ostavljate li im slobode ili ste strogi pri izvršavanju vaših zamisli?
Dok se stvara linija uloga i scena iliti smisao i funkcija scene tu sam onaj tko mora brinuti i odgovoran je za to, pa sam tu “stroga”. Ali kad imam glumce koji razmišljaju na sličan način, par koraka unaprijed, na cijelu scenu, onda nema nikakve “strogoće” i nesporazuma. Kad se nude riješenja ili nadgrađuje i razigrava uloga unutar dogovorenog smisla i ritma scene, dajem punu slobodu, pa zajednički odabiremo.  Nema boljeg osjećaja od onog, kad glumac i redatelj jednako razmišljaju pa se samo nadopunjuju. Tad su dogovori kratki, gotovo u šiframa. To sam puno puta osjetila  u ovih četrdesetak godina i kao glumica i kao redateljica i kao pedagog. Naravno da to ne možete imati uvijek i sa svakim jednako. Ali to je kao svaki odnos, trudite se razumjeti i prihvatiti. Nekad se gube živci ili volja, ali nastojite zaboraviti i nikad odustajati.
* Kakva je situacija u kazalištu danas i na današnjoj sceni? Dojam je da se puno klanovski i taštinski stvari odrađuje i da umjetnost prepletena politikom često ne znači prevagu čiste umjetnosti. Ili?
Kad se politika, lobiji ili plemena (čovjek se nikad nije mak’o od plemena, otud i licemjerje) ne bi prtljali u to i kad bi se dalo prostora i sredstava za nezavisno kazalište, odnosno zdravu  i ravnopravnu konkurenciju, bilo bi divno. Evo malo i dobrih vijesti u ova grozna vremena..kaže DJ u jednoj sceni. Naime, primjetila sam da ljudi sve više idu u kazalište zadnjih godina. Ili sam imala sreće sudjelovati ili gledati doista dobre predstave, pa mi se čini ili…prosudite sami. Baš zato se ovo prvo treba micati, boreći se protiv tog zla što izvrsnošću, što hrabrim istupanjem.
* Koja je društvena uloga kazališta danas? Je li izgubilo pomalo onu vrijednost koju je imalo u 20. stoljeću ili i publika novog milenija očuvava taj žar dasaka koje život znače?
Izgubilo je onu vrijednost kakvu je imalo kad sam se ja uključila, tamo krajem 70.-tih i 80.-ih. Nesputanost i sloboda najrazličitijih izričaja otvarala je snažnu kreativnost. U to doba nastale su predstave koje se često spominju i citiraju i koje su otvorile put i nekim danas uspješnim predstavama i estetikama. Događale su se velike promjene. Pa sjetimo se Kulušića..mi odigramo predstavu “Kažu da je sova bila pekarova kći”, a onda nastupaju Rundek, Štulić i ostali dečki, pa smo se tako družeći, svi osjećali kao uronjeni u nešto novo, dobro, što nosi. Ali, da! Imate pravo, kazališna publika prepoznaje i očuvava ono što je dobro. Kazališna publika je bitan faktor u svemu tome. Zato treba biti pažljiv u odgajanju nove publike i za to smo odgovorni mi, koji je proizvodimo. Eto zašto moramo biti slobodni od kojekakvih utjecaja i intervencija.
* Koji su Vam idući planovi i glumački i redateljski?
Izaći s ispitom naše klase MA1. Biti sudionik jednog humanitarnog događaja, biti član žirija za mlade zaljubljenike kazališta. Sve to do veljače, a onda malo stati i odmoriti uz igranje predstava. Želja mi je napraviti autorsku predstavu s kolegama. Malo se odmaknuti od  tuđih napisanih predložaka i vratiti “natrag u garažu” I naravno raditi i dalje sa studentima na Adu.  I prestati pušiti.
Ivan Perić
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame