autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM PRIRODA & DRUŠTVO

Ljubav i brak kao konj i batina: Murganje i bračno prigovaranje

U Hrvatskoj vlada prosto neopisiva sloboda i demokracija. To je vidljivo iz podatka da na javnoj televiziji svatko ima pravo reći svoje mišljenje.

Vlada jedna sveopća tolerancija i otvorenost na tuđa mišljenja. Primjerice, u emisiju Otvoreno o cijepljenju bit će pozvani i poznati antivakseri, dr. Gajski i drugi slični građanski aktivisti koji smatraju da cijepljenje mora biti stvar osobnog izbora, kao i virusolozi i drugi specijalisti za cjepiva. U emisiju o pedofiliji bit će pozvani protivnici pedofilije, svećenici, psihijatri, kriminolozi, kao i sami pedofili koji će s pravom braniti svoj stav. U emisiji o Istanbulskoj konvenciji o suzbijanju nasilja nad ženama naći će se zajedno oko okruglog stola kao vitezovi kralja Artura socijalni radnici, borci za ženska prava, kao i osuđeni silovatelji i premlatitelji.

U emisiju o LGBT i manjinskim pravima treba pozvati navijače koji na tribinama viču ‘ubij, zakolji, da Srbin/peder ne postoji’. Jer ipak i oni imaju pravo na svoje mišljenje, uvjerenja i svjetonazor. U emisiju o Mamiću bit će pozvan sam Mamić koji će u gebelsovskoj pozi držati maratonski govor u stilu Fidela Castra i na kraju sve prisutne ispsovati. Istina, na televiziji nema baš takvih emisija otkad je ukinuta Latinica, već samo presica koje on sam organizira – ali ta jedna jedina iznimka samo potvrđuje pravilo. Svatko u demokraciji ima pravo iznijeti svoju stranu istine, pa neka javnost procijeni tko je u pravu. Preciznije, svi imaju pravo sve reći i o svima javnost ima pravo sve znati, osim ako se ne radi o obitelji. U suprotnom, to je već stvar intime u koju nema svatko pravo gurati nos i nabijati je bezrazložno na nos javnosti. Na primjer poput slijedeće priče.

“Mira je u toj kući rijetko bilo. Da li se žena zaista nije zapitala zašto njen suprug toliko vremena provodi u podrumu, nikada nije čula pozive u pomoć iz podruma? Ili je samo smatrala da njen obiteljski odnos ima samo jednu posebnu dinamiku u koju ne treba ulaziti, a pogotovo ne bi trebalo da u nju uđe netko sa strane. Jer to je obitelj, ljudi uvijek imaju neke svoje razloge. U ime obitelji, ako je katolička, heteroseksualna i domoljubna, sve i trebalo biti dopušteno, oprošteno i zaboravljeno. Osim toga, on je dobar otac i još uvijek voli kćer. Ljubav je pobijedila.”

Naravno, nije riječ o Alojzu Tomaševiću, nasilnom požeško-slavonskom župana, nego o Josefu Fritzlu, austrijskom monstrumu koji je kćer Elisabeth 24 godine držao u podrumu, drogirao, mučio, vezao lancima za radijator i silovao je barem 3000 puta, te joj usput napravio šestero djece, ujedno i svojih unuka, od kojih je troje živjelo zajedno s njom u podrumu odvojenim od svijeta betonskim vratima teškima pola tone, a troje zajedno s njim i ženom u kući. I kako se čini, za hrvatsku vlast čini se da je i ovdje bolje da neke obiteljske stvari ostanu u mračnom podrumu intimnih tajni, i da se TAMO DOLE previše ne ulazi. Naime, hrvatska ministrica rada i socijalne skrbi Nada Murganić opet je oduševila empatijom i čovjekoljubljem. Na vijest da je Mara Tomašević, žena nasilnog HDZ-ovog župana, povukla sve optužbe protiv njega, ista se oglasila slijedećim nadahnutim riječima:

“To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Žena vjerojatno ima svoje razloge. To je obitelj, zaista u to ne bih ulazila.”

Budući da izjava nije prošla nezapaženo među ženama, feministima i onima koji se tako osjećaju, ubrzo je reterirala: “U svom privatnom okruženju i profesionalnom radu uvijek sam imala nultu stopu tolerancije prema bilo kojem obliku nasilja, a posebice prema nasilju nad ranjivim skupinama…. najoštrije sam osudila taj nasilan čin.”

Možda iz pozicije socijalne radnice i ministrice izgleda da je čin prije svega trebalo osuditi, ali tako uopće ne izgleda iz gledišta struke koja bi se puno intenzivnije trebala baviti obiteljskim nasilnicima, a to je psihijatrija. Za nju je važnije očuvati mir u kući. Doajen te struke, g. Vladimir Gruden, izjavio je slijedeće: “Moguće je da ju je na ovaj potez nagnao strah, no ja nisam sklon vjerovati u to. Puno mi je realnije da je ovdje riječ o tradicionalnoj ženi koja smatra da je njena ‘odmazda’ bila prežestoka te ovim povlačenjem tužbe želi popraviti stvari… ona je željela pravdu, ali nije željela uništiti supruga. Sada se na neki način kaje i osjeća krivnju jer, ma što mi kazali, u nas je duboko ukorijenjena potreba za lojalnošću. Možemo reći da je u ovom slučaju pobijedila ljubav, ali čak ako i nema ljubavi, sigurno ima neke bračne povezanosti i želje za očuvanjem ‘mira u kući’.”

Mir i ljubav, međutim, nisu uvijek bili visoko na popisu prioriteta njenoga muža, koji je svoj uspon na političkoj ljestvici od običnog fizičkog radnika započeo kao vojnik u Domovinskom ratu i član HDZ-a, dakle kao osoba kojoj je nasilje kao takvo vrlo blisko. Vojno akreditirane osobe u nas su iznimno rijetko za išta osuđene, čak i ako su se ponekad iz puke nužde u samoobrani s ljudima i civilima obračunavali tjerajući ih piti kiselinu iz akumulatora. Očuvati mir s nasilnom osobom u četiri zida znači da ponekada pristajete na ulogu vreće za boks, sporazumni ste da vas zavežu za radijator kao nesretnu Elisabeth ili pokazujete razumijevanje za to da vam povremeno naguravaju lopticu u usta, budući da vas je muž za to izdašno financirao i podupro u karijeri.

Stoga, ako se pitate zašto sve hrvatske institucije na skandal s Tomašićima šute i sliježu ramenima, a istovremeno vlada savršena sloboda i demokracija, stvar je jasna. Loptice u našem domu su na svojem mjestu, a lanci, radijatori i akumulatori spremni. To vam je tako u MRAKU.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame