Aktualno autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POP COOLTURA showbiz teatar Zabava

Frljićeve svinje: Govor tržnje i Hrvatska apokalipsa danas

Čovjek ne živi samo od kruha, nego i od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta.

Ova izreka lijepo udara po materijalizmu, dijelektičkom i općenito, te nas upućuje na duhovne vrijednosti. Božje ili Bogumilske (bogu-mili, a ni vragu nisu mrski). Duh mora imati svoju puninu da bi živio, a obični kruhoborci nemaju u sebi duh koji stvara život vrijedan življenja. Petrificiranjem kršćanstva u katoličkoj dogmi ljudska potreba za duhom prelila se u svjetovno, kazališno, kako je bilo i u antici. Potreba za katarzom, duhovnim pročišćenjem kroz prikazivanje onog što nas muči, ne nestaje kanaliziranjem u materijalno ili dogmatsko. Grassovsko ljuštenje (luka), kao postupak vrlo sličan katarzi, može dovesti do zanimljivih učinaka, ako se ljuštenje odvija vrlo pažljivo i s punom sviješću o vlastitoj nesavršenosti.

No, što se dogodi s kazalištem kad ga OLJUŠTIŠ do kraja? Možeš ga FRLJITI… Ovom igrom riječi moglo bi se najbolje opisati proplamsaj kulturnog rata u Zagrebu oko predstave Olivera Frljića rađene po motivima komada Luigija Pirandella “Šest likova traži autora”. Sukob Duška Ljuštine kao lokalnog zagrebačkog gazde kulture i mladog lava Hasanbegovića došao je do svoje neželjene kulminacije. Inače, kad govorimo o umjetničkim djelima, romanima ili predstavama u kojima su likovi stvarne osobe iz javnog života, nije se loše prisjetiti da je ‘roman s ključem’ u nas patentirao akademik Ivan Aralica (u čijem romanu indikativnog naziva Fukara se pojavljuje Miljenko Jergović – pod ključem). Predstavnik ‘desne’ političke struje u umjetnosti ili ukratko Tuđmanov Krleža. Nije problem u tome što ima desne inteligencije, čak je i poželjno.

Namnožimo željke markić i raspudiće. Ako koja inteligencija tolerira vojno, klerikalno i svakojako svjetonazorsko zaglupljivanje? Tzv. lijeva inteligencija borila se 45 godina protiv komunističkih krkana koji su svijet tumačili jednostavnom šemom dijalektičkog materijalizma ili proganjali ljude jer su imali malo više imovine i građanskog obrazovanja, da bi na kraju bili proglašeni ordinarnim ortodoksnim komunjarama od tih istih krkana koji su se u međuvremenu zaogrnuli plaštom velikih vjernika i domoljuba. Pitajte Igora Mandića ako ne vjerujete. Sa samoproglašene domoljubne intelektualne visine umjesto blaženih Gospinih riječi mira i utjehe počelo se sirovom verbalnom rikom podržavati prost svjetonazorski krkanluk, kaskadama epiteta na koje smo navikli još 90-ih godina u vrijeme buma šagoljanja i šagoljice, koje je zamijenilo bujanje modernije bujice. No, upravo komunističkom zamjenom teza, primarni izvori govora mržnje postali su u vlastitoj vizuri njegove žrtve.

Još je Enes Kišević govorio kako je ta riječ – mržnja – čudna neka riječ u kojoj su sve sami suglasnici: m, r, ž, n, j… i tek na kraju jedno ‘nepostojano’ a. Mogu li se pisati pjesme iz mržnje? Kazališni komadi nastali na čistoj, sirovoj, nedestiliranoj mržnji? Satirički postupak zahtijeva da se mržnju nekako probavi, preradi intelektualnim odmakom iz kojeg ni vlastita pozicija neće biti apsolutno neupitna. Svaki satiričar smije se u prvom redu sebi, i samo sebi kao pripadniku ljudske vrste, a da bi se čovjek smijao sebi mora moći voljeti druge. Voljeti čak i svojega neprijatelja – to je izvorno kršćanstvo, ono koje je razumio nesretno preminuli feralovac Predrag Lucić – Duje. Da bi neprijatelja mogao počastiti satirom, moraš ga, na jedan način, čak i voljeti. Priznati mu ontološko pravo na postojanje, makar uz potrebu da ga se malo modificira kako bi bio podnošljiviji. Neprijatelj koji nije vrijedan satire ne zaslužuje ni mržnju, nego samo ignoriranje. Baš kao onaj muk koji je zavladao u času kad je Ankica Lepej otkrila iznos deviznog računa Ankice Tuđman. Muk koji se mogao doslovno vrtnim škarama rezati dok se vrhovnik poliven tim mukom i svojom mukom vrijeda na želucu koji je metastazirao, unatoč svemu hladan kao upravo pojedeni krastavac, sa svojom svitom od Lenuccija gdje je samotno objedovao polako uspinjao natrag k Pantovčaku. Šutnja i izostanak, općenito, ljudi umjesto razdraganog susreta vođe s voljenim narodom bila je jasnija poruka od bilo kakve satire ili predstave.

U isto vrijeme, odigravala se u gradu još jedna predstava, koju bismo mogli nazvati “Devet poslovnih prostora traži Vasinog brata”, u kojoj je brat Milijana Brkića zvanog Vaso uz pomoć 11 jednostavnih d.o.o. osnovanih za 10 kn temeljnog kapitala dobio od grada Zagreba 9 poslovnih prostora na izvrsnim lokacijama u strogom centru grada. Neke od tih firmica nosile su indikativna imena kao Mulj promet jdoo i Brko projekt jdoo, ali mogle su se zvati i Klepto projekt jdoo, Bingov brat jdoo, Copy & Paste promet, jdoo, Hapa hapa jdoo, Malo vitra jdoo… Takav potmuli nasrtaj podzemne struje HDZ-a na gradsku imovinu vodeći opozicijski političar kodnog imena (ne Valter nego) “Bero” prokomentirao je – mukom. Baš kao da je upravo bio na krastavcima kod Lenuccija. Umjesto oštre reakcije izdeklamirao je na svojem fejsbučkom zidu dugu i sigurno unaprijed pomno sročenu (nabubanu?) tiradu u potporu satiri, koju naime ne treba satirati satarama i sve tako u tom smislu, u maniri nekoga vrlo dosadnog Mr. Beana koji ljude ne zna zabaviti ni grimasama kao njegov karizmatičniji prethodnik na funkciji, Mr. Zo.

Umjesto da pokaže bar malo iskrene mržnje prema ideološkom ili čak klasnom neprijatelju i gromko pozove na momentalnu ostavku vlasti Bandića, Hasanbegovića i HDZ-a u Zagrebu, tajni agent Bero-000 (dabl ou zero) odjednom je u sebi pronašao nevjerojatnu toleranciju i ljubav prema ljutom protivniku u političkoj areni. Ali ne i na Frljićevoj predstavi, gdje su ti isti ljudi, dakle njegovi ideološki oponenti – Hasanbegović, Željka Markić, Bujanec i drugi – prikazani kao svinje koje šmrču kokain. Pojurio je tamo da se pokaže, da podrži ‘satiru’ (a ne sataru, kojom su na kraju kazališne balade svinje ipak zaklane), dok je istovremeno dopustio da nazajažljivi Brko satire grad i njegove stanovnike koji kopaju po kontejnerima. Da je u predstavi slučajno bilo kontejnera i sirotinje umjesto one Singerice kao kulise (i to bez ikakve aluzije na sudbinu brojnih krojačica koje su uništili razni biondići), sigurno se ne bi ni primakao Kerempuhu. To mu ne bi bilo zanimljivo, kao ni samom režiseru komada. Ideološka prepucavanja mnogo su zanimljivija: Ljuština ili Hasanbegović, Bujanec ili Frljić. Frljićevu predstavu zapravo ima smisla pogledati samo ako ste Hasanbegović ili Bujanec – mi ostali ih ionako stalno gledamo u toj nekoj ‘reality show’ predstavi u kojoj smo ujedno i neželjeni sporedni likovi, a ne samo gledatelji. Stoga željena provokacija izostaje, a ostaje pojačana samo ona u biti neforsirana provokacija, koja proizlazi otud što predstave zapravo i nema: granice između predstave i stvarnog života su izbrisane, premda je stvarni život za nijansu još ljigaviji i odvratniji od one navodno degutantne odisejske preobrazbe ljudi u svinje. Da se vratim na Kiševića, on je u jednoj pjesmi starom profesoru koji učenicima priča o ljudskim zvjerstvima u usta stavio nešto slično: “ne, nisu to bile zvijeri, zvijeri to nikada učinile ne bi – bili su to ljudi… dugo je sa stidom ponavljao u sebi”.

Užas javnih ličnosti koje su tako prikazane kao svinje posljedica je da se ono što je u njihovom umu trebao biti inicijacijski događaj stupanja u redove nove elite pretvorilo u sveopću farsu. No, sudeći po količini potpore Hasanbegoviću i drugima koji su tako oblaćeni iz redova običnog puka, plebsa, Bernardiću jedino preostaje da se dobro našmrče i obloče kako bi nešto učinio za svoj javni imidž potpunog bezveznjaka. Naime, duhovni siromasi koji to nisu u kršćanskom smislu sami su krivi za svoje siromaštvo. Bogatiji duhom nisu im oteli ono što nisu imali, ali kako bi se siromašni siromašnima dopali preostaje im jedino zaguditi u one diple ili gusle koje jedino imaju na raspolaganju. Za satirov aulos moraju malo više skakati duhovnim šumskim proplancima. Satira je stanje, ne sranje duha, a umjesto govora mržnje na taj blazirani, upravo salonski način dobili smo tek govor tržnje. Govor koji šuplje i tupo odzvanja u svojoj želji da nešto na naš račun utrži, dok nemušta raja koja oko nas životari i dalje ostaje gladna čak i kruha, a ne samo ‘svake riječi koja izlazi iz Božjih usta’.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame