autorski tekstovi inmediasres Interview knjige POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO showbiz SVAŠTARA teatar

Intervju: Vedrana Pavlak (Art lab) – Nema loše poezije, samo drukčije percepcije

Vedranu Pavlak upoznao sam na jednoj od brojnih pjesničkih večeri koje su se prethodne godine održavale po zagrebačkim klubovima. Ubrzo sam čuo i za Art lab. Već sama ideja ove udruge mi se svidjela, kako zbog dijeljenja mišljenja s njima o mogućnosti i potrebi populariziranja poezije, tako i zbog otvorenog uma članova udruge za različite teme, stilove i pristupe poeziji. Iako pisci, važno je što su s riječi prešli na djela i konkretni potezi udruge vrlo su zanimljivi, dobri i u skladu s ciljevima koje tvrde da zastupaju. Popričao sam s Vedranom za Dop Magazin, o dosadašnjem radu Art laba, kratkotrajnoj krizi vlasti u udruzi (srećom po njen rad, jednako bezazlenoj kao i u Belgijskom slučaju) , ali i o viđenju suvremene pjesničke scene i poezije općenito.

Nemamo predsjednicu?

Dakle, Vedrana Pavlak, predsjednica si udruge Art Lab…
Ja sam predsjednica? Nisam sigurna (smijeh).

Iskreno, nisam ni ja, baš sam se to pitao uoči intervjua. A o čemu ovisi jesi li predsjednica?
Pri osnivanju udruge bilo nas je troje, no sada smo samo dvije, a nikako da se ulovimo papirologije, skupština i ostalih formalnosti.

Od leptira do Art laba

U redu. Za početak, kako si se zainteresirala za poeziju i počela je pisati?
Cijeli život pišem poeziju. Mama kaže da sam se sama naučila pisati, a brzo sam i neku pjesmicu o leptiru napisala. U biti cijeli život pišem, volim poeziju i mama mi ju je čitala kad sam bila klinka, a nastavilo se kroz srednju školu gdje sam čak napisala maturalni rad o Pablu Nerudi. Volim je i dan danas.

Udruga Art Lab? Što te motiviralo za pokretanje udruge i čime se ona bavi?
Upoznala sam Borisa Kvaternika i Aldinu Šćulac s kojima sam zajedno radila u jednoj zagrebačkoj udruzi za zaštitu životinja. Tamo nismo bili baš zadovoljni jer se nismo mogli izraziti kreativno zbog specifičnog područja djelovanja udruge. Ipak, nismo bili s time sretni i htjeli smo nešto više. Izlazili smo na pića, jadali se međusobno i onda smo najednom odlučili pokrenuti svoju udrugu. Najprije smo doduše htjeli raditi neke male projekte, ali onda smo shvatili da trebamo udrugu ako želimo dobiti financijsku potporu i biti ozbiljno shvaćeni pa smo krenuli s papirologijom i konačno se osnivanje Art Laba poslagalo s našim gotovo istovremenim otkazima u drugoj udruzi.

Dakle Art lab je krenuo 2016. Kako su izgledali prvi koraci?
U rujnu 2016. smo dobili potvrdu da postoji udruga. Počeli smo s eksponatom (u)sud na festivalu Ekstravagantna tijela udruge Kontejner, s njim smo gostovali u Zadru u Knjigozemskoj, a (u)sud trenutno gostuje u Srbiji kod redateljice Marine Kovačević koja se bavi rehabilitacijom zatvorenika kroz kazalište. Imamo i online projekte vezane za poeziju, kao što je bilo pisanje poezije na temelju asocijacija koje vam pobuđuje određena slika ili instrumental. Ono što primarno želimo je potaknuti ljude da sami pišu. Ljudi se jako boje kritike i da to što napišu neće valjati i stoga im mi želimo dati siguran prostor za izražavanje. No isto tako, zanimaju nas i druge teme osim poezije, ali opet pokušavamo i u to unijeti pjesnički izričaj. Primjerice, ekološki otisak i permakultura za koju smo nedavno imali manifestaciju Tragovi u snijegu gdje se šest pjesnika okupilo za trodnevni pjesničko-ekološki rezidencijski program na recikliranom imanju Vukomerić u suradnji sa ZMAG-om.

(u)sud na Festivalu ekstravagantnih tijela

Dopiranje do ljudi

Spomenula si davanje ljudima prostora za izražavanje. To je nešto slično onome kako je i Marc Smith pokrenuo scenu slam pjesništva s ciljem vraćanja poezije ljudima, u Chicagu 1984.
Točno to. Recimo, moji prijatelji misle da je poezija nešto bezveze, a nije. Jedan od njih se našao na našem čitanju i ostao ugodno iznenađen pjesnicima. Poezija može biti i zabavna i duhovita. Isto tako, svatko i piše iz nekog svog razloga. Meni je poezija dnevnik. Imam slabo pamćenje, a kad zapišem pjesmu točno znam što sam mislila, za kog i zašto je nastala… Istovremeno kad dajemo poeziju van, dajemo utjehu ljudima da nisu sami.

Sve ove različite manifestacije koje si spomenula, bilo preko interneta, bilo uživo, privlače li oni doista nove ljude u poeziju, ili opet sudjeluju ljudi koje općenito zanima poezija?
Čini mi se da privlačenje novih ljudi uspijeva. Primjerice, bio si na Bingu, nisu se svi tamo deklarirali kao pjesnici, ali bila im je ugodna atmosfera pa su odlučili podijeliti svoje radove. Mislim da smo stvorili dovoljno prijateljsku platformu da potaknemo na pjesničko izražavanje čak i one koji inače ne pišu.

Što se tiče interneta, osim pisanja stihova prema slici ili glazbi, bili su tu i pokušaji prevođenja poezije za ljude koji se inače ne bave prevođenjem. Kako se dolazi do takvih ideja?
Doslovno sjednemo na pivu, razgovaramo i spontano smislimo nešto što bi bilo fora za izvesti, pa to onda i probamo napraviti.

Dakle baš sami članovi Art laba? Ne događa se recimo, da vam se ovako netko javi, primjerice, da vam je glazbenik predložio pisanje stihova na instrumental? Koliko se općenito ljudi javljaju s nekim prijedlozima?
Dosta nam se ljudi javlja s idejama, ali za sada smo se više fokusirali na svoje planove. Ipak, bitno nam je da se ljudi javljaju sa svojim idejama. Javljaju nam se razni ljudi s molbama da im pomognemo u izvedbi njihovih projekata na što pristanemo ako nam se projekt dovoljno sviđa. Cilj nam je da ljudi ostvaruju svoje ideje. Zato i kažem da je lakše kada iza sebe imaš udrugu.

Kakve su reakcije i koliko su ljudi (konkretno publika do koje dolaze sadržaji) trenutno zadovoljni Art labom?
Sve što sam čula i vidjela je bilo pozitivno. Naravno uvijek postoje ljudi koje mrze sve živo, ali na takve se komentare ne obaziremo već samo idemo dalje. Uvijek se treba fokusirati na pozitivno ali i uvažiti dobronamjernu kritiku jer se tako možemo dalje razvijati.

Društvo suvremenih pjesnika

S jednog od pjesničkih čitanja

Osvrnimo se malo na današnju pjesničku scenu, št…
Zagrebačku, hrvatsku?

Primarno zagrebačku. No, s obzirom na to da si s ekipom nastupala, ako se ne varam i po Karlovcu i Lici, može neki osvrt i na ta mjesta.

Pozvali su nas iz AKC Attacka da gostujemo u sklopu njihove turneje. Bilo je fora i upoznali smo mnoge zanimljive ljude. Ekipi se tamo činilo da će im biti dosadno jer, je li, pjesničko je čitanje ali svima je bilo odlično. I uvijek se nađe netko u publici tko želi pročitati nešto svoje pa mi se ipak čini da dobro ide na sceni. Konkretne primjere neću navoditi, loše pamtim imena, ali se sjećam pjesama i atmosfere, te otkako sam u svemu tome imam dojam kako pjesnička scena ima velikog potencijala.

Po čemu se to vidi?
Ima vrlo puno kolektiva. Primjerice Karlovy Vary, 90+, slemeri, Jutro poezije, CEKAPE… ima dosta raznolikih sadržaja. Uvijek može bolje, ali stvar je u tome da treba potaknuti ljude da krenu raditi nešto jer se svi srame. Meni je isto neugodno doći na Jutro poezije i sad čitati nešto tamo jer imam dojam da se već svi znaju od prije ali ne znači da se neću uskoro odvažiti. Iako se uvijek pojavljuju već neka znana imena, ipak nije to ništa zatvoreno. Kod naših projekta uvijek nastojimo da se okupi što raznovrsnija ekipa i da uvijek otkrijemo neko novo ime.

Čini li ti se mogućim međusobna suradnja pjesnika i organizatora tih različitih događaja ili su oni u svojim preferencijama, stilovima i slično bolji svatko na svom događaju?
Mislim da je moguća zajednička suradnja, naravno da svi vole imati svoj neki krug, svojevrsni “comfort zone” ali mi se čini da jednako uživaju kada se nađu u drugim krugovima. Art labovci su čitali s medičarima, a par slamera je bilo na Art labovom događanju, organizirali smo Pjesnički bingo s Karlovym Varyma. Suradnja je ključna jer mislim da smo svi prije svega pjesnici, a tek onda članovi svojih krugova.

Smatraš li da pjesnička scena prema vani djeluje toliko otvoreno ili je ljudi doživljavaju kao nešto ekskluzivno?
Mogu ti reći samo iz svoje perspektive. Kad sam tek krenula dolaziti na čitanja sve mi se činilo zatvoreno i bilo mi je neugodno, najviše zbog činjenice da daješ dio sebe strancima na tim čitanjima. Ali čim se pojaviš i pročitaš nešto, prihvatit ćete svi. Čini mi se da svi vole nove pjesničke snage.

Osobni ukus: iskrenost i suosjećanje

Scena je u svakom slučaju živa jer postoji puno mjesta gdje se može doći recitirati. Međutim, osobno, je li ti veći gušt sama pročitati nečiju pjesmu ili čuti pjesnikovu recitaciju te pjesme?
Neka kombinacija toga dvoje. Osobno volim pročitati pjesmu jer sam valjda vizualni tip, pa kad je vidim, bolje je osjetim. Na čitanjima, premda izvedba bila vrhunska, više se koncentriram na zvuk nego na sadržaj. Draže mi je, dakle, prvo pročitati pjesmu pa je onda mogu je osjetiti u potpunosti kada ju čujem.

Osobno najdraži pjesnici, ili oni koji su ti zapeli za oko?
Toma Zidić mi je super, Goran Zajček je vrlo drag, Lara Mitraković, Ivor Madžar, Boris Kvaternik je izniman, posebice ovo zadnje što sam čitala. Sviđa mi se kako se razvija. Super mi je i Žarko Jovanovski.

Kako točno određuješ tko ti je dobar ili loš pjesnik?
Po osjećaju. Kad pročitam nešto i osjetim iskrenost u tome onda smatram da se radi o dobrom pjesniku. Nije mi bitna forma ni tko ju je napisao. Pokušavam odvojiti autora od djela.

Kod te iskrenosti, ona ti je općenito draga, ili tražiš da ona izražava na neki način nešto u čemu se možeš prepoznati u pjesmi? Što ti je važnije?
Možda bih ipak stavila prepoznavanje prvo pa onda iskrenost. Mislim, vrlo se jasno vidi kad netko piše čisto da napiše nešto i kada piše jer ima potrebu izrazit se. A ako uz to osjetim da me „srce boli“ kad čitam, to je onda to.

Čitatelji, šaljite im svoju poeziju

Ipak, neki su uvjereni kako se vrlo objektivno može vidjeti je li nečija poezija kvalitetna ili ne i da to nema veze sa subjektivnim doživljajem čitatelja i njegovog ukusa. Imaš neki komentar, poruku za takva stajališta i njihove zastupnike?
Ja osobno ne volim seciranje poezije, vjerujem u neku univerzalnu kvalitetu i sigurna sam da su neki opće priznati kvalitetni pjesnici odlični, ali često mi se događalo da čitam nekog „objektivno najboljeg” i da me ostavi ravnodušnom. Nekada izgleda da struka jako cijeni hermetičnost, a meni je to malo dosadno i elitistički, ali sve ima svoju publiku.

Nešto za poručiti onima koji ipak iz pozicije struke smatraju da je objektivna procjena moguća?
Poezija je pitanje duše, nije natjecanje, fuck off.

I za kraj, neka poruka čitateljima Dop Magazina, od kojih neki zasigurno isto tako imaju potrebu za pjesničkim izražavanjem, ali to još nisu proširili dalje od ladice ili kompjuterske datoteke?

Šaljite nam svoju poeziju. Samo pišite i ne odustajte. Nema srama i nema loše poezije, samo drukčije percepcije.

Kontakt stranice:

Art lab facebook

Art lab web stranica

Razgovarao: Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Amaterski novinar, publicist i književnik. U slobodno vrijeme voli studirati.

Komentari

Reklame