autorski tekstovi inmediasres Kritike Politička aktuala POLITIZAM

Rat je sranje, ali mi ga baš prizivamo. Zar ne možemo bolje od toga?

Di si bijo 91, foto IL

Sve znate. Promatrate i sami vidite. Ovakva mržnja (sa svih strana prema svakoj strani) koju ste sigurno osjetili, ignoriranje i negiranje većine pisanih ali i nepisanih pravila, percepcija po nahođenju kako se kome hoće, nekritičko i zastrašujuće paušalno promišljanje i mišljenje, nepoštivanje mudrosti i uništavanje prirode — ništa od toga nije ni novo ni nepoznato. U povijesti su nakon svakog ovakvog kolektivnog ludila uvijek, ali uvijek izbijali ratovi, ako ne ratovi onda sukobi. I uvijek, uvijek se dogodio pokolj. Nakon toga neko bi vrijeme bio mir, pa opet sve ispočetka. Postoji i latinska izreka za takvo stanje.

Želite li znati u kojoj smo fazi sada? Reći ću vam kroz samo nekoliko primjera unatrag tjedan dana.

Klinac od svojih 16-17 godina ulazi u pekaru u centru Zagreba. Prodavačica nekom čovjeku prije njega proda komad pizze veći od preostalog. Klinac zaurla da ga svi dobro čuju — “Gadura prokleta, uzela je moj komad pizze”. Pokušao sam mu objasniti što je napravio, ženu koja radi za minimalac i poslužuje hranu nazvao je gadurom. Ništa me nije razumio, pitao me hoćemo li se vani razračunati.

Djevojku koju je policajac izbacio iz javnog prijevoza jer je držala noge na drugoj stolici (pa ga ignorirala nakon pokušaja legitimacije) kao i djevojke koje su se potukle u Splitu samo su šlag na tortu. No mene ne brinu ta dva događaja, ono što me doista plaši jesu reakcije na njih. Jedni kažu da ne vide ništa sporno u tome da je cura digla noge na stolicu i da je baš super što je odjebala policajca. Za cure iz Splita je prava šteta što video nije objavljen na svim portalima. (Ironija).

Centar Zagreba, radni dan, popodne. Skupina desetogodišnjaka se vraća iz škole. Dvojica bacaju jednog na pod i mlate ga. Ostali šutiraju njegovu bočicu vode. Prolaznici se izmiču i nastavljaju svojim putem. Zastanem i zaurlam, odvojim ih. Pitam ih što to rade. Ne stignem im objasniti a već mi netko od prolaznika govori da što se miješam u dječja posla.

Malo dalje jedna žena stoji pred vratima banke iza kojih je bankomat. Stoji, promatra zgradu, pa vrata, pa ulicu i čeka. Pitam ju što čeka. Kaže da joj se otvore vrata da uđe do bankomata po novce. Kažem joj da mora provući karticu na ulazu (pokazujem joj gdje). Pitala me koju karticu. Kažem joj da onu s kojom misli podići novce.

Poznati pisac u još poznatijoj knjizi, koju sam na svoju žalost ipak odlučio pročitati, (stranica 144, Algoritmovo izdanje koje autoru duguje novce) i koju su, koliko sam čuo stavili kao lektiru, piše, citiram: “Popeo sam se naposljetku, kao dijete od drva, na betonsku ploču na kojoj je bio nasađen mlin, obišao trošnu kućicu te sjeo pokraj mjesta gdje je nekad bio kotač, a koji je nestao nakon što su se cigani jedne zime doselili u susjedno selo”. Kraj citata.

Sukob zagrebačkih građana i ekologa protiv Bandića na temu smeća (ne otpada, već smeća). I dok ovi prvi zapomažu kako ništa ne valja, a Bandić govori kako je starim navikama trpanja sve u isti koš došao kraj, nikada se više smeća nije našlo na zagrebačkim ulicama. Nema tu ni pameti ni odgoja, ni u koga. Svaka čast izuzecima.

Medvednica. Žumberak. I dok tisuće planinara svakodnevno, a ponajviše vikendima uredno maršira na grah i pivo na neki od vrhova ovih planina, malo tko doista primjećuje kakva se strašna pljačka događa — siječe se nemilice. Postoje neke manje udruge i poneki freelancer novinari koji nešto pokušavaju, ali bez podrške barem 50 tisuća ljudi i Medvednica i Žumberak će skoro postati golotinja. Sada treba reagirati, ne kad odete na more.

Kada je 1999. godine umro Franjo Tuđman, čovjek koji je direktno Gojku Šušku i Josipu Manoliću 1994. godine naredio smaknuće moga oca, nismo likovali i radili feštu od toga. Samo smo u sebi ponovili staru međimursku poslovicu — saka rit dojde na šekret (svatko dobije što je zaslužio). U svijetlu posljednjih aurlikanja nakon smrti vlasnika EPH-a, sve što je preostalo Saboru je da donese Zakon o javnim pogubljenjima. Vjerujem kako bi se tražila karta viška.

Hrvatski rukometaši. Na utakmici za peto mjesto dvorana je bila prazna. Onih nekoliko stotina gledatelja su pravi frajeri. Nisam tamo vidio ni gospođu Grabar-Kitarović ni sve one velike ‘rvatine. Je, rukometaši su po ne znam koji put izgubili jer su nevjerojatno mentalno inferiorniji Francuzima. I da, to je nešto zbog čega ih treba kritizirati. Ali ne ih podržati u tekmi za peto mjesto, ili Aliloviću bacati kamenje na kuću, e to je to o čemu pišem.

I zadnje, ovako iz glave, ali znam da će mi mnogi reći da sam preosjetljiv, da to nema veze s temom. Pseća govna i pišalina. Gledajte, da nisam zbog spašavanja đukela 1995. dobivao batine, ne bih ovo ni spominjao. Ali dragi moji “lajošoljupci”, bilo bi vrijeme da počnete čistiti govna iza svojih četveronožnih ljubavi, pa ono barem u blizini vrtića. Grad je zasran, cjelovito i moćno. Znam, znam, niste svi takvi, ali kada ste zadnji put svog sugrađanina lajošolovera podsjetili na neka pravila igre? Ili, kada ste se posljednji puta pitali koji đukac pas radi u gradu? Kada se bude mene pitalo, nedostajat će vam Bandić. Jer ova sranja samo visoke kazne mogu uredit. Nemojte se ljutit.

p.s. Ako se netko pita “Di sam bijo 91.”, imao sam četrnaest i bijo sam na vrtu u našem selu i gledao dva JNA miga kako mami, tati i meni lete stotinjak metara iznad glave. Čini mi se da sam vidio i pilota. Kasnije su mi rekli da su tako letjeli da izbjegnu radare. Tog su dana bombardirali lokalni aerodrom. Nakon toga tata je otišao u TO, tetak u zadarsko područje u pješadiju odakle se 1993. jedini vratio nakon što im je tenk upao u sklonište. Ja sam ostao “čuvati žene”. Nakon srednje sam 1996. otišao u vojsku gdje su me u Dugom Selu Gromovi (ili ti ga 2. gardijska) učili kako je rat sranje.

A baš je nekako rat svuda oko mene.

Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, pisac, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame