autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Fantastična rvacka krnjevalska bajka: “Vučić i sedam hrvatskih paranoičnih kozlića”

Vrijeme je karnevala u svijetu i u nas.

Primitivniji spaljuju dječje slikovnice, a pametniji traže načina da se nekako drugačije istaknu.

Ekscentrični južnoafrički milijarder Elon Musk, napumpan američkim državnim potporama kao Rocky Balboa steroidima, lansirao je u svemir raketu s električnim automobilom Tesla, u kojem sjedi potpuno zbunjena izraza skafandera umjetni vozač nazvan inventivno Starman odnosno Zvjezdan. Koliko god djeluje fantastično, hrvatska je stvarnost još fantastičnija. Dok je Zvjezdan prošišao pokraj Marsa u pravcu Jupitera i Saturnovih prstenova, ne zna se točno kamo, naš šef najveće oporbene stranke Davor Bernardić AKA Bero Satirman načisto je pozvizdio i proletio daleko preko Marksa prema Jupiteru okrećući se oko vlastite osi kao zvrk ili čigra, da bi na koncu završio tik do prstenova zagrebačkog šerifa Milana Bandića i njegovog konsiljerea Slobodana Ljubičića – Kikaša, s 10 milijuna razloga za takvo naglo ispaljenje s Iblera u orbitu oko stranih stranačkih tijela. Naime, na naplatu je sjeo dug u visini od 10 milijuna kuna za kampanju Bandića i Milanovića iz davne 2009. godine, kad su političkim (polu)svijetom još hodali ocvali bogovi Kali-Juge Jadranka Kosor – Shakti i Ivo Josipović – Shiva, uništavajući milostivo sve pred sobom osim mase kšatrija branitelja i kaste brahmana –  ZAMP-ovaca, a zemlja još uvijek većini preostalih parija nije bila ravna kao šahovnica s prvim bijelim poljem.

Budući da se SDP zatekao u situaciji poput dinosaura u vrijeme pada velikog meteora, moglo se očekivati da će HDZ imati odriješene ruke da poput malih vižljastih sisavaca oštrih zubića posiše sve s državne sise što mu se svidi, no upravo se u času trijumfa tog velebnog oblika života pojavljuje i prirodna konkurencija među različitim vrstama, primjerice roda plenkovićevaca (anemične koale sklone koaliranju s neobičnim razdjelničkim kameleonima) i kitarovićevaca (dinamični, iako intelektualno ponešto nezadovoljavajući tobolčari koji iseljeničke donacije skupljaju u tobolac), te u pozadini slabo evoluiranih vaso-constrictora, vrste toplokrvnih udava koja se obavija oko žrtve poput pitona i pokušava je ugušiti domoljubnim stiskom, iako nema velike manevarske sposobnosti izvan staništa na kojem najčešće obitava (ulica). Na sveučilištu i u gradskim prostorima se doima potpuno izgubljen i neprilagođen okolini, te najčešće završava u novinama zbog raznoraznih dubioznih poslovnih poteza.

Hvala Darwinu, na svijetu također postoje i Srbi, koji su nas ovog puta odlučili spasiti od nas samih i pomoći nam da nekako ipak zadržimo državu. Općenito je poznato da Hrvatska ne bi ni postojala da je Srbi nisu napali, jer tko bi uopće ujedinio Hrvate bez nekog vanjskog neprijatelja. Budući da je unutrašnji neprijatelj pokupio prnje i emigrirao u potrazi za poslom, a vanjski se nadasve iscrpio, to je svaki dolazak predsjednika na duge staze možda jednom prijateljske Srbije g. Vučića dobrodošao da se na taj način pokušaju ponovo okupiti sve domoljubne snage pod jednom kapom, kako je to navodno bilo i mitske deves’prve. Zahvaljujući tako potaknutom bratstvu i jedinstvu ovdašnjih jalnuških diletanata, odnosi su Srbije i Hrvatske opet postali bajkoviti kao u nekim mračnijim pričama braće Grimm.

Dok se Vučić, zaogrnut u europsku janjeću kožu nastojao dogovoriti o tekućim pitanjima pristupnih pregovora, u Hrvatskoj ga je dočekalo sedam paranoičnih domoljubnih kozlića koje je mama ostavila same u kućici i prestravila ih mogućom vučjom agresijom. Te, pokaži Vučiću ruke, da vidimo jesu li crne ili krvave, pa kapu da vidimo je li još četnička, pa jesi li platio ratnu odštetu (iako za to pravne osnove u biti nema)…. Iziritiran ovakvim nehumanim tretmanom prema vukovima, koji su ipak jedna vrsta u izumiranju na ovim prostorima, srpski ministar obrane također jednog pretežno ‘vučjeg’ imena – Vulin – počeo je naprasno zavijati o ustašama koje će Vučića navodno u Hrvatskoj dočekati na trgovima i sve u tom stilu. Na nesreću umro je i jedan od najnadarenijih srpskih glumaca, Nebojša Glogovac, koji je umjesto da u povijest zasluženo ode zapamćen po svojim genijalnim ulogama morao biti apostrofiran kao autor izjava o Draži Mihailoviću kao potencijalno pozitivnom liku srpske povijesti.

Predsjednica Kolinda se, međutim, lukavo ponudila za ulogu prevejane Crvenkapice s Vučićem, pogotovo što joj drečavo crvena (uz jarko tepisonski svijetlo plavu) uopće nije mrska boja, zatekavši tako na pogrešnoj nozi premijera Plenkovića, koji se u tom slučaju morao zadovoljiti ulogom anemične bakice koja u krevetu čeka da je vuk pojede i da je iz trbuha u nekoj daljnjoj epizodi izvadi lovac Luka. No budući da bi uloga lovca nakon bijega jelenskog terminatora g. Ivice Todorića u London nužno pripala g. Vasi i ministru obrane RH Damiru Krstičeviću, premijeru se takva mogućnost nije pretjerano svidjela upravo u trenutku dok je nadahnuto objašnjavao kako zamišlja budućnost Europe, u kojoj će dakako i on igrati jednu od vrlo istaknutih uloga. Premda, pitati premijera jedne države poput Hrvatske o budućnosti Europe prispodobivo je eventualno traženju informacije o budućnosti hotelskog sektora od pomoćnog konobara kafane “Balkan”. Europska je ideja naie, u Hrvatskoj već temeljito propala, što se vidi već iz izuzetno slabe iskorištenosti fondova, osim u slučajevima kad politička elita može nešto za sebe ušićariti, da ne velimo opelješiti. Naravno, državne institucije kao što su časni sudovi ili razne poluvažne komisije, uvažena povjerenstva i odbori čijim predsjednicima spadaju gaće nisu ništa drugo do cirkus na kojem se neformalna mafija interesnih skupina koje se glođu između sebe poput štakora u začepljenoj kanalizaciji, odnosno vladajuća koruptivna struktura raznih čovića i druge ratnoprofiterske gamadi koja je do krajnjih granica metastazirala društvom, iživljava sprdajući se i sa samom idejom ozbiljne države, šegačeči se tobožnjim domoljubljem, a zapravo instiutcionaliziranim ekstremnim lopovlukom, patološkom zlobom i pohlepom, dok su donekle pošteni akteri tog teatra apsurda, etičke prljavštine i vulgarnih neslanih šala na mjestima od prestiža i političke važnosti uglavnom svedeni na uloge tužnih klaunova.

I zapravo se sve svodi na otužnu istinu da su pare najveća svetinja ovih prostora na svim tobože ideološki i općenito nepomirljivo sukobljenim stranama, što god o tome mislio ponosni i časni Škoro (a promijenio bi mišljenje da mu dvoranu za nastup daju besplatno), pa bismo taj cjelokupni fantastični apsurd žoharskih kafkijanskih metamorfoza glavnih aktera mogli zaključiti konstruktivnim dijalogom hrvatskih i srpskih pjevača općenito na temu suradnje i para:

Škoro: Ne dirajte mi ravnicu!

Bajaga: Zažmuri…!

Đole: Računajte na nas.

Škoro: … jer ja ću se vratiti…

Marko PT: Počujte sad poruku od Svetog Ilije…!!!

Đole: Jel ono… imo sam strašnog petla…

Škoro: Svetinja!

Bajaga: Zmaj od noćaja!

Đole: Princip je isti, sve su ostalo nijanse..

Gavrilo: Tko me zvao?!

Marko: Za dom!!

Bajaga: Bluza puni džepovi, a na srcu štepovi…

Marko: Ruku na srce…

Škoro: Reci, brate moj?

Marko: Pukni puško!

Bajaga: Tišina!!!

 

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame